Svjetska premijera filma Bohemian Rhapsody
Sinoć smo u Kaptol Boutique Cinema imali prilike pogledati film Bohemian Rhapsody i to uz live svjetski prijenos premijere ovog iščekivanog filma na Wembley Stadiumu u Londonu powered by Mastercard. Film je u startu naišao na dosta problema prilikom realizacije. Isprva je Freddieja Mercuryja trebao glumiti Sacha Baron Cohen, a film režirati Bryan Singer, da bi na kraju jednu od glavnih uloga preuzeo Rami Malek, a film režirao Dexter Fletcher. Film prati bend od samog početka – od njihovog skromnog starta pa do lansiranja u stratosferu i opet, u tragičan pad Freddieja Mercuryja koji je preminuo od AIDS-a 1991. godine. Materijala nije nedostajalo. Gledali smo kako se Farokh Bolsara iz 1970-ih mijenja u Freddieja Mercuryja, onog Freddieja koji je vladao rock’n’roll scenom svijeta, nastupima, no i kao genijalnog uma koji je eksperimentirao u studiju prilikom kreiranja nekih od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesama ikada snimljenih i izvođenih u suvremenoj glazbenoj povijesti.
U iščekivanju filma, posljednjih mjeseci najviše se je pričalo i pisalo o transformaciji glavnog glumca Ramija Maleka. I da – njegova je transformacija fantastična. Naime, kada ga prvi put vidimo kao Freddieja tijekom 1970.-ih nekako nam nije posve uvjerljiv. Čak i u odjeći, frizuri i s odličnim protetskim zubima koji su kreirali onaj specifičan Freddiejev zagriz. No kako se njegov lik kroz film razvija, i kako gubi dugu kosu, i kako postaje Freddie u 1980-ima, on postaje u potpunosti uvjerljiv. Na samome kraju, rekreirane pripreme i nastup na Live Aid koncertu, postaju skoro pa stvaran i na trenutak se ulovite da niste sigurni gledate li u film ili u neku staru snimku stvarnog nastupa.
No, film nije samo o njihovom glazbenom razvoju i usponu. Ovdje gledamo i razvoj Freddievog privatnog života. Kako se u početku bori s osjećajima prema Mary Austin – u početku su ljubavnici, zaručnici, da bi kada joj izjavljuje da je biseksualan, ona odmah reagirala da nije, već da je gay – publika je vidjela da se radi o snažnom i čvrstom odnosu koji je na kraju prerastao u jedno od najjačih prijateljstava sve do kraja Freddievog života. Tu je i njegov bratski odnos sa članovima banda. Imajmo na umu da su dva člana benda i koproducirali film – Brian May i Roger Taylor. Članovi benda su tu, sveprisutni, no drugom planu. Ipak, tijekom filma, za one koji ne znaju, otkriva se da je May napisao We Will Rock You i da je John Deacon napisao Another One Bites The Dust. Upoznajemo članove benda samo kroz odnos s Mercuryjem i kroz njihov rad, njihove privatne živote ne upoznajemo. U jednom trenutku pojavljuju se njihove supruge, i to je to.
U filmu nema pretjeranog prikazivanja raskošnih dekadentnih partyja koje je Mercury priređivao, taj dio je prilično suzdržano prikazan. Mercuryjev hedonizam i želja za životom je vidljiva, možda bolje rečeno uočljiva, no nije prikazan niti blizu kakav ga je glas pratio. Ipak se radi o čovjeku koji je na činjenicu da ima AIDS reagirao pjesmom The Show Must Go On. U filmu smo kroz Ramija Maleka upoznali Freddieja Mercuryja do jedne mjere, kao da nije u potpunosti dan publici, no osjećaj je sve u svemu – pozitivan. Kraj filma je jedno veliko finale – Live Aid izvedba na Wembley Stadiumu u Londonu ispred 82000 gledatelja te preko milijardu njih ispred malih ekrana. I kraj stvarno jest upečatljiv.
