Pogledali smo: Beau se boji. U dijelovima kada je zastrašujuć, izaziva vas da se smijete
Tri sata paranoje
Bez da otkrivamo previše, Beau treba stići na let kako bi posjetio svoju majku u drugom gradu, ali spletom okolnosti propusti ga. Uskoro dobiva uznemirujuće vijesti zbog kojih hitno mora stići do majke.
Beau započinje svoje putovanje u svom pustom stanu. Na ulici su tijela ostavljena da trunu, zrak je pun dima od smeća, cestom luta goli serijski ubojica, a svi grafiti na zidovima su apokaliptični i zlobni. Beau u svom strahu od svega toga samo pokušava stići do svoje majke kada ga udari kamion. I onda nastaje pakao.
Zastrašujuće smiješan
U vremenu kada je teško napraviti film koji se ističe bilo čime, Ari Aster je napravio zbilja nešto što još nikad niste vidjeli. Beau se boji je kao četiri filma u jednom, a režija, slika i glazba surađuju u stvaranju kreativnog i imaginarnog svijeta koji se prožima tijekom tri sata filma. Čudan, strašan, smiješan, neugodan, uznemirujuć, tijekom filma ćete se nekoliko puta zapitati Što ja to gledam?
Joaquin Phoenix je briljantan, pretapajući cijelog sebe u nervozu Beau Wassermana, daje skoro dječju izvedbu koja se čini kao da će se raspasti svakog trena. Jednostavno mu vjerujete da se boji.
Monstruoznu majku glumi Patti LuPone koja bi vjerojatno mogla prostrijeliti nekoga samo jedim pogledom, a tu je i stvorenje na tavanu koje služi kao metafora za ono čega se Beau boji cijeli svoj život. Za razliku od Asterovih prethodnih filmova, Beau se boji je čak i smiješan. U dijelovima kada je najstrašniji, izaziva vas da se smijete. To vrijedi i za stvorenje na tavanu, strepite u sceni u kojoj ćete ga napokon otkriti. Napeta glazba koja ga prati i Beauov preplašen izraz lica i u vama izaziva strah. Onda kada shvatite što je to stvorenje, preostaje vam samo nasmijati se. Unatoč humoru, Beau se boji je kao jedna noćna mora. Ništa nije stvarno. Sve je zastrašujuće, čak i smiješne stvari.
Ari Aster je redatelj čiji rad treba pratiti
Film je nastao u produkciji A24 koji pokazuje što se dogodi kada se obećavajućem redatelju daju resursi da radi što god hoće. Aster je napravio upravo ono što hoće te prateći Hereditary i Midsommar, ovim filmom polako postaje redatelj kojeg treba pratiti.
