Hrvatska serija oborila je rekorde – razgovarali smo s Tihanom i Jovanom, njezinim glavnim licima

Filmski i televizijski svijet hrvatske i regionalne produkcije napokon strelovito raste. Otkad je pandemije, dobili smo filmska ostvarenja poput filmova Tereza37, Zora, Mare, Toma, Plavi cvijet, Južni vjetar, Murina – nakon dugo vremena hrvatski su i regionalni filmovi počeli iznova privlačiti široku publiku u kino dvorane. Na televizijskom polju sve je zaostatke nadoknadila serija Područje signala koja nosi režiserski pečat Dalibora Matanića, redatelja iza nekih od najuzbudljivijih filmskih i TV ostvarenja posljednjih godina.

Zašto svi pričaju o seriji Područje bez signala?

O njoj smo slušali sa svih strana: dobili smo je kao osobnu preporuku ljudi iz umjetničkih i kulturnih krugova, otkrili smo je u brojnim recenzijama mahom oduševljenih kritičara, ali i u spontanim razgovorima s publikom koja je inače sklonija stranom sadržaju kakav nalazimo na Netflixu i drugim streaming platformama. Nakon što smo u dahu pogledali Matanićeve Novine, ništa manje nismo ni očekivali. Područje bez signala uskoro je briljiralo i u susjednoj Srbiji u kojoj ju je pogledalo više od 1, 35 milijuna ljudi, a zaredala je i priznanja kao što su titula najbolje serije na festivalu u Lilleu i Nagrada publike u Munchenu.

Snimljena po romanu Roberta Perišića, napeta serija o post-tranzicijskoj realnosti prati dvojicu Zagrepčana, Olega (Rene Bitorajac) i Nikolu (Krešimir Mikić), koji dolaze u jedan mali propali gradić Nuštin s ciljem da iznova pokrenu pustu tvornicu. Pritom se susreću s mozaikom likova koji ne vjeruju njihovim navodnim namjerama, a svaki ima vlastitu pozadinsku priču. Serija se grana u šest dijelova, a svaki je ispričan upravo iz perspektive jednog od glavnih likova. Možete ju pogledati na platformi HRTi!

Osim glumačkih, krase ju i impresivna imena iza kulise. Uz Matanića, tu su i Ankica Jurić Tilić kao glavna producentica te Hana Jušić, Milan F. Živković i Jelena Paljan u ulogama scenarista. Još otkad smo zavirili u glumačku špicu koju čine Rene Bitorajac, Krešimir Mikić, Jovana Stojiljković, Izudin Bajrović, Goran Bogdan, Tihana Lazović, a zatim i Lana Barić, Stipe Radoja, Anđela Ramljak i drugi, bilo nam je jasno da će medijski interes planuti.

Tihana Lazović i Jovana Stojiljković

Iako su ovih dana izuzetno zauzete novim projektima, uspjeli smo doći do Tihane Lazović i Jovane Stojiljković koje u glavnoj postavi igraju ključne ženske likove. Vjerujemo da ih onima koji prate hrvatski i regionalni film i televiziju ne treba puno predstavljati – Tihanu Lazović poznajemo iz cijelog niza popularnih domaćih filmova poput Matanićeve filmske Trilogije sunca, te filmova Svećenikova djeca i Posljednji Srbin u Hrvatskoj, a Jovanu Stojiljković gledali smo nedavno u drugom nastavku Južnog vjetra, pratimo je još od filma Panama, dok paralelno briljira u srbijanskom teatru.

Osvrnuli smo se s njima na cijelo iskustvo snimanja Područja bez signala, ali i generalno svijet glume u kojem od njih još koješta možemo očekivati.

• Čestitamo vam na velikom uspjehu serije i glumačkom angažmanu! Područje bez signala, sad zaista možemo reći, najuzbudljivija je domaća odnosno regionalna serija u posljednje vrijeme. Po vašem mišljenju, što je dobitna formula?

Jovana: Imam osjećaj da je, pored dobre dramatizacije romana i talentiranih ljudi koji su radili na našoj seriji, u ovom trenutku ova tema bila neophodna za sve nas. Žedni smo empatije, gladni ljubavi i toplih i nježnih, emotivnih a dramskih priča. Sve je počelo od Ankice Tilić, producentice, i redatelja Dalibora Matanića, koji su jako dugo htjeli ovaj roman ekranizirati, i jako sam zahvalna i sretna sto sam dio ove sjajne ekipe koju su okupili. 

Tihana: Formula je da formule nema. Nema ni proračunatosti ni ulagivanja publici i to je, čini mi se, jedan od razloga zašto ova serija tako lijepo diše sa svojim gledateljima. Nema “potrage za ubojicom”, stereotipnih policajaca i još stereotipnijih policajki, nema jeftine brzopleto napisane priče koja gledatelja tjera da grabi ka novoj epizodi, a pošto pogleda seriju, zaboravi što je gledao. Ovo je priča o dobrim, čestitim ljudima, radničkoj klasi koja izumire i koju je sistem uništio, zanemario i poništio. Likovi su divno napisani, slojeviti, prepuni emocija. Svi imamo neku tetku, babu, djeda ili strica koji je radio u tvornici i doživio sličnu sudbinu kao i ovi predivni Perišićevi likovi.

• Možete li nam približiti svoje likove? Tihana, vi glumite Lipšu, konobaricu koja se uspije snaći u svakoj situaciji, dok ste vi, Jovana, mlada Šeila, umjetnička menadžerica koja se vratila iz Njemačke. Koliko dijelite sa svojim likovima i kako ste se snašle u njima?

Jovana: Šeila je jako inspirativna, posebno kada imate roman koji pročitate kao najbolju biografiju lika. Uvijek nađem nešto što mi je jasna asocijacija na osobu koju igram, njena usamljenost mi je bila polazna točka. Ovo mi je bio prvi put da radim s Dadom Matanićem, divnim i talentiranim redateljem koji jako dobro vodi cijeli set i zna napraviti atmosferu u kojoj se dobro osjećamo i dajemo u kadru ono najautentičnije u nama. Neko zajedništvo koje se osjeti kad se uspostavi tvornica, prenijelo se i u svima nama tijekom snimanja serije. 

Tihana i Jovana kao Lipša i Šeila

Tihana: Pa, svi su ti likovi koje igram “moji.“ Ja im dajem život, činim ih ženama od krvi i mesa, upisujem ih u sebe i one se upisuju u mene Lipša je super lik, meni jedan od omiljenih koje sam igrala. Zavidim joj na mnogim kvalitetama koje ja ne posjedujem, a istovremeno ju imam potrebu zaštiti. 

• Područje bez signala zasigurno ima jednu društveno angažiranu notu. U vremenima u kojima trenutno živimo, mislite li da umjetnost mora biti osviještena i slati određenu poruku?

Jovana: Umjetnost je uvijek društveno i socijalno angažirana i ona svakako šalje poruku. Pitanje je samo koliko uspješno i koliki je odjek. Nije sve u toj sferi. Mislim da je Područje bez signala daje ono sto je baš po mom ukusu najbolji primjer kvalitetnog sadržaja i realizacije istog. Koliko god se trudila ne zvučati pretenciozno kada govorim o onome u čemu sam sudjelovala, volim ovu seriju pa mi ju je lako hvaliti.

Tihana: Po meni, umjetnik mora propitivati, ispitivati, provocirati i angažirati. Mene ne zanima izgovarati replike tekstova koji me ne inspiriraju i ne čupaju van moje zone komfora. Bavim se ovim poslom isključivo iz sebičnih razloga; ako pritom ono što pričam dotiče ljude, ako publika osjeća likove koje stvaram i priče koje kao umjetnici pričamo, onda…That’s the point.

• Tihana, surađivali ste s Daliborom Matanićem na zaista velikom broju projekata. Kako ste uspjeli pronaći taj zajednički jezik i što posebice cijenite kod njega kao redatelja?

Tihana: Mi smo kao brat i sestra. Velika smo djeca. Zapeli negdje u dobi između 5 i 7 godina:) Kad izađemo zajedno s mojim Banetom i Dadinom Helenom, oni su tu da nam kažu: “ne , ne to raditi“:) Ma, Dado ima kvalitete koje je teško sad strpati u par rečenica. Voli svoje glumce, pruža im nevjerojatnu slobodu i igralište. Svima želim barem jedan dan snimanja na Dadinom setu. Ono sto je možda najvažnije – ne dozvoljava negativnu energiju i jako se puno smijemo pa čak i kad snimamo teške emotivne scene.

Behind the scenes

• Jovana, u posljednjih  nekoliko godina nanizali ste izvrsne uloge u filmovima, serijama i kazalištu. Jednom ste prilikom izjavili da je u glumi važno trajati; kako uspijevate plivati kroz razne ‘medije’, žanrove i uvijek iz sebe izvući nešto novo?

Jovana: To nekako sve spontano ide. Nikad ne pravim planove na duže staze. U ovom poslu je to nemoguće. Trudim se uživati u svakom trenutku i ono što je već privilegija je da radim s ljudima s kojima želim i sadržaj koji me zanima. Uvijek je svaki početak nečeg novog što radim težak, neobičan i trudim se učiniti nešto drugačije, ali mislim da nova životna iskustva i vrijeme koje prolazi učine to da svakako nikad nismo isti.

• Puno se posljednjih mjeseci priča o tzv. ‘method acting’ glumi. Do koje se mjere i same unosite u svoje likove i koliko vam je izazovno od njih se ‘oprostiti’?

Jovana: To je metoda koja se uči i na akademiji. Mi smo završili studije koje se baziraju na Sistemu Stanislavskog, ali kroz četiri godine studiranja upoznamo sve metode, i onda svatko pronađe neki svoj osobni koji mu najviše leži. Ne mora imati ime i nije konstantan. Gluma je neuhvatljiva, u tome je njena čar. Ali ne treba ni mistificirati, svaki glumac jasno zna granice realnosti i glume. Važno je dobro poznavati zanat, ali i uspijevati da kroz iskustva u radu učimo i istražujemo dalje. 

Tihana: Ne mistificiram oko glume. Kakva god metoda, kakav god pristup – ako funkcionira na sceni ili u kadru, tu je sva priča završena. Čak bih rekla da je sam proces intimna stvar i ja osobno nemam potrebu o tome pričati.

• U posljednje dvije godine imali smo doista pregršt hrvatskih i regionalnih filmova koji su briljirali, kako kod publike, tako i među filmskom kritikom. Primjerice,  Tereza37, Zbornica, Quo vadis, Aida?, Murina – sve su to likovi koji u srcu priče imaju I zbilja fantastične ženske likove. Kako komentirate ženske likove u regionalnom filmu i serijama, postoji li kakav pomak ka boljem?

Jovana: Ne volim dijeliti uloge po spolovima, mislim da postoje one koje su dobro ili loše napisane. Ali, jako je važno da se u našoj, ali i svjetskoj kinematografiji događa pomak u razmjeru ženskih naspram muških likova. To je i dalje skromnija cifra, ali u odnosu na broj godina koliko smo čekali od prvog glumca, muških kastrata koji su u kazalištu igrali ženske uloge, pa i svih drama u svjetskoj književnosti…Tako da, ako usporedimo proces koji dosta dugo traje i koji je spor, događa se pomak i optimistično vjerujem da će nastaviti u bržem ritmu. Sjajne glumice i redateljice su radile na spomenutim filmovima, učinile nešto kvalitetno i autentično što će ostati zapamćeno. Raduje me što trenutno radim film u Srbiji s Majom Miloš gdje je u fokusu glavna junakinja. Čeka me još jedno snimanje o ženi koja vodi glavnu radnju serije. Tako da, dobre stvari se događaju i daju nadu.

Tihana: Vrlo polako zbivaju se promjene, ali se ipak pomičemo s mrtve točke. Još uvijek su žene pisane kao “privjesci “ i funkcije, stereotipne do bola. I dalje su muškarci bolje plaćeni i dalje su oni simpatično razmaženi “umjetnici“ s kojima je teško raditi, ali nezamjenjivi. I dalje se njihova neprofesionalnost prije oprašta jer su šarmantno zakasnili, mi žene smo još uvijek “teške za rad”, “preemotivne“, “dive “, “umišljene“, malo premršave, malo predebele, preglasne, pms, menga, djeca, bore i to. Muški kolege igraju frajere do svoje 70-te, mi smo već u tridesetima umorne majke i supruge. I tako…da ne nabrajam sad dalje.

• Vjerujemo da i sada radite na intrigantnim projektima – možete li nam otkriti gdje ćemo vas uskoro gledati?

Jovana: Kao što sam rekla, trenutno završavamo snimanje filma Maje Miloš, Pukotina u ledu. Tu igram glavnu junakinju Mariju, jako je zanimljiva priča. Ovo je za sada moj najveći glumački izazov. Čeka me još jedno snimanje, ali to još uvijek ne mogu otkriti. Svakako je neki radan i dobar period.

Tihana: Spremam novi film crnogorskog redatelja Ivana Marinovića – Živi i zdravi koji snimamo u Crnoj Gori. Sva moja koncentracija je sada u tom projektu  

• I za kraj: kad ne glumite u njima, koje serije ili filmove volite pogledati? Možete li  nam dati kakvu preporuku?

Jovana: Trenutno radim, svakog dana sam na setu, u mislima o filmu koji snimam, pa slabo imam koncentraciju za pratiti filmove, a da ne zaspim na pola od umora. Žao mi je što, nažalost, nisam stigla na FEST ove godine. Ali kada završim snimanje, trudit ću se sve nadoknaditi. Od serija posljednje sam gledala Ted Lasso, Euphoriju i Succession.

Tihana: Svašta gledam, a preporučujem dansku seriju Crying Wolf (Ulven Kommer).

Foto: PR