Petra Cicvarić male je ekrane zamijenila kazališnim daskama i u tome istinski uživa. Donosimo intervju

Nova kazališna premijera odvela nas je put Karlovca, a ondje nas je dočekala Petra Cicvarić. Nagrađivana glumica posljednjih je dvanaest godina članica Gradskog kazališta Zorin dom, a imat ćemo je prilike vidjeti i u njihovom novom projektu. U petak, 17. siječnja gledateljima će biti predstavljena drama Pir malograđana, a ista je bila sjajan povod za naš razgovor.

• Tvoj novi kazališni zadatak je predstava Pir malograđana. Što nam možeš reći o ovom projektu?

Pir malograđana, drama koja je napisana 1919.godine, i dalje služi kao ogledalo društva. Malograđanština je očigledno lako prijenosna karakteristika, stoljećima aktivna. Što sve činimo da bismo zadržali dobar ugled i koliko nam je bitno da je slika na van savršena pa vidimo to i danas svugdje oko nas! Lažna slika društva postala nam je najnormalnija stvar,  ali da ne bih sad otišla previše u razglabanje što mislim o našem društvu, zaustavit ću se. Ionako je Brecht to bolje rekao.

Karlovački glumački ansambl osnažili smo za ovu predstavu s odličnim glumcima i divnim ljudima – Siniša Popović, Ljiljana Bogojević, Vedran Živolić, Marina Žužić i Dominik Čičak. Redateljica Helena Petković dovela je izvrstan kreativni tim u kojemu je svatko odličan u svom poslu, ali što je još važnije, svi su dobri ljudi. A kada se sklopi takva energija, onda je jednostavno gušt za raditi. 

• Sjajne kritike primila si i za ulogu koju si također nedavno premijerno odigrala u karlovačkom kazalištu – Kamo se ide kad se odlazi. Kako si osobno doživjela ovaj komad?

Kad pomislim na tu predstavu pomislim na super ekipu s kojom sam imala priliku raditi, a kako osobno shvaćam ovaj komad mislim da zapravo nije bitno. Zanimljivije mi je slušati kako publika reagira na predstavu jer su reakcije zaista različite. Netko se divi simbiozi koja se stvorila među nama glumcima na sceni, netko se divi talentu pojedinih glumaca, nekoga dotakne određeni lik u predstavi, a netko pak bude potresen cjelokupnom atmosferom predstave. To i jest divota kazališta – svatko može pronaći nešto za sebe i ista predstava neće dotaknuti na isti način sve u publici…

Neke vlastite utiske koje nosim iz rada na toj predstavi tiču se više mog glumačkog procesa koji možda čitateljima ne bi bio zanimljiv. A što se tiče kritike, kroz kritiku ne možete dobiti stvaran odraz predstave niti ičijeg rada, ali to me niste pitali pa neću dalje. Samo dođite pogledati.

• Odrasla si u Osijeku, no privatni i profesionalni put te doveo do Karlovca. U nekoliko si navrata priznala kako nisi o tome ni sanjala. No o čemu je Petra kao djevojčica sanjala odrastajući u Osijeku? Je li gluma već tada bila u primisli?

Knjige su me odmalena okupirale, odrastala sam zamišljajući daleke svjetove, različite povijesne periode, “slušajući” kroz redove  tuđe misli kao da su moje vlastite. Nisam bila svjesna toga u mladosti, no sad kad gledam unazad shvaćam da sam oduvijek bila zaljubljena u činjenicu da svatko ima svoju priču vrijednu slušanja i da sama želim sudjelovati u tome da se priče šire.

Nisam vjerovala u sebe da mogu to kvalitetno prenijeti kroz pisanje, a kad sam se u srednjoj školi upisala na dramsku u Dječjem kazalištu, pomislila sam kako je možda kazalište način na koji mogu pričati sve te razne priče.

Evo jedna zanimljivost, kad smo već kod toga da nisam ni sanjala o Karlovcu… Prije više od 15 godina, sanjala sam kako vozim djevojčicu duge smeđe kose, svoju kćer, na ples. Ulazim u kružni tok te skrećem prema žutoj zgradi gdje se održavaju satovi plesa. Tada još nisam živjela u Karlovcu, niti sam imala djecu. Prije otprilike četiri, pet godina, jednog popodneva vozim svoju stariju kćer na ples. Možete pretpostaviti sliku – ona ima dugu smeđu kosu, ide na ples u kazalište (žuta zgrada), a da bismo došle do kazališta moramo proći kružni tok. Tako da mogu reći da nisam nikad maštala o tome da ću živjeti i raditi u Karlovcu, ali definitivno sam to sanjala.

• S druge strane, glumački lik koji te proslavio u očima javnosti nosio je ime Korana. U brojnim intervjuima si se već dohvatila te crtice kako je to ime na kraju imalo velik značaj za tebe – bilo da govorimo o gradu u kojem živiš ili imenu tvoje starije kćeri. No, mene na temelju svega zanima – vjeruješ li u sudbinu?

Da. Je li to sudbina il’ tko zna što li je, ali vjerujem da je sve povezano na vrlo dubokoj razini. Moj je život oduvijek bio pun sinkroniciteta koji mi nedvojbeno pokazuju da postoji plan koji mi ne moramo nužno shvatiti. Ali postoji.

• Kao što sam navela, šira javnost te dobila priliku upoznati putem malih ekrana, no posljednjih godina izbivaš s istih. Što je dovelo do toga – želja da se posvetiš drugim projektima ili?

Moje izbivanje s televizije nastalo je zbog zasićenosti. Snimanje me istreniralo, naučila sam dosta toga što nisam imala priliku naučiti na Akademiji, ali u jednom trenutku mi je stvarno bilo dosta.

Kako samrodila, prioriteti su mi se nesvjesno promijenili, pa tako i glumački apetiti. Puno stvari mi se činilo površnim i nisam to više htjela. Kažu da moraš naučiti prodati sebe danas više nego ikad, kažu da je za glumce to itekako važno, ali mislim da to nije istina. Moji uzori u glumačkom svijetu uvijek su bili ljudi koji upravo takve stvari nisu radili. U kazalištu mi se otvorila prilika da radim nešto autorski, da progovaram o temama koje me zanimaju, da pišem (što sam oduvijek voljela) te da ne bježim od problema nego da se s njima uhvatim u koštac. Za sada me to ispunjava i veseli, zato i ostajem tu.

• Ako se osvrneš na svoju dosadašnju karijeru, koji su najveći izazovi s kojima si se susrela? Na koje si projekte posebno ponosna?

Izazovi… ne znam to objasniti… Mislim da je izazov bila svaka naša predstava u kojoj smo sami pisali tekst, sami režirali te progovarali o temama kao što su autizam, smrt, izgubljene moralne vrijednosti i u svim tim predstavama smo dali sve što smo mogli pa i pokazali svoju ranjivost i svoju nesavršenost.

U većini slučajeva nismo imali uvjete kakve imaju velika kazališta pa smo radili sve što možemo – nacrte za scenografiju, izrađivali smo lutke za dječje predstave , ponekad i sami skladali glazbu. Pa da, to su izazovi… i s obzirom na sve što smo prošli mislim da smo napravili nekoliko odličnih projekata. Možda je Semafor najistaknutiji od njih, naša priča o autističnom dječaku. Ta je predstava, čini mi se, dotakla najviše ljudi i ostavila najveći trag.

• Od prošle godine osim kao glumica, djeluješ i kao profesorica glume. Kakvo je to iskustvo? Jesi li u njemu naučila i nešto novo o sebi?

Ma joj nisam ja nikakva profesorica glume! Otvorili smo  Malu dramu u kojoj djeci, mladima i odraslima prenosim neke glumačke tehnike koje mislim da im mogu biti korisne u životu. Volim to raditi.

Volim se pripremati za svaki sat, smišljati kako najbolje pristupiti određenoj dobnoj skupini, širim granice svog strpljenja, a predivno mi je gledati kako se  ljudi zaljubljuju u glumu, ali i kako rušimo neke stereotipe o glumcima i glumačkom poslu. 

• A kakva je Petra izvan kazališnih dasaka? U čemu uživa, koje su njezine male životne radosti…

I dalje uživam u knjigama. U zadnje vrijeme čitam romane iz 19. stoljeća, zanimljivo mi je vidjeti kako mislimo da smo, valjda zbog tehnološkog razvoja, napredovali kao društvo, ali stari mi romani pokazuju kako je društvo i dalje jednako. No, stil pisanja se od tada dosta promijenio pa sam zato sad ostavila po strani moderne pisce.

Privlače me također mistične i fantastične priče, sve što je “na rubu
znanosti”. Guštam u jutarnjim šetnjama uz rijeku ili kroz park. U šalici toplog čaja. U kratkim predstavama koje pripremaju na dnevnoj bazi moje dvije kćeri :).

• A nastaje li i nešto novo pod tvojim perom?

Pišem kratke priče za djecu.

• Što si priželjkuješ u godini pred nama? Spremaš li već neke nove projekte?

Nisam osoba koja planira. Pravi projekti, mislim na one koji su pravi za mene, dođu sami, bez da ih ja isplaniram. Tako se uvijek događalo u mom životu pa vjerujem da će i dalje. Štoviše, čim ja nešto pomno planiram, znam da se to neće dogoditi (haha).

Foto: Filip Granić