
Prije četiri dana odgledali smo posljednju, osmu epizodu TV serije Oštri predmeti. I još smo pod dojmom posljednjeg horor momenta. Unaprijed upozoravamo – donosimo spoilere, no bez njih ne možemo prenijeti svoj cjelokupni dojam. Ako seriju još pratite, savjetujemo da stanete ovdje sa čitanjem i da svoj dojam usposredite s ovim našim, nakon gledanja posljednje epizode.
Oštri predmeti – serija s najiznenađujućim krajem
Serija donosi duboko mazohističko stanje i priču žene, novinarke Camille (glumi ju Amy Adams) koja je dotakla dno. Priča je ekranizirana prema romanu Gillian Flynn koja je i nadgledala pisanje serije, a za male ekrane su ju prilagodili i napisali Marti Noxon i Jean-Marc Vallée. Ovaj tandem je odlično predočio atmosferu djela, lokacije te na kraju i ono najvažnije – samo pamćenje i potiskivanja traume. U svojoj srži radi se o tragediji, spiralnom padu osobe koja se pomiruje sa svojim tragedijama te padajući u svoj vlastiti pakao posljednji put, da bi ipak, iz svega izašla, možda ne kao pobjednik, ali sigurno snažnija.
Glavni lik je Camille, novinarka, koja se vraća u svoj rodni kraj, no koja se ne vraća kao pobjednica (kako se obično ‘povratnici’ prikazuju), već biva na neki način usisana nazad. Prikaz njezinih stanja i radnje na momente podsjeća na dokumentarnu formu koja prikazuje nadrealne situacije i pomaknutu logiku. Glavna priča, tj. zaplet vrte se oko niza ubojstava koji skoro kao da su iz priče filma Kad jaganjci utihnu. Bizarni trenuci i scene dovoljno su jaki da ima se kreatori čak niti ne vraćaju, nakon što smo ih vidjeli, zauvijek nam ostaju uprženi u pamćenju tako da je samo nastavak scena bez retrospektive (za kojom se radi jačeg utiska često u filmovima i serija poseže) dovoljan, ako ne i ponekad previše. Toliko znaju biti intenzivne.
Prostor u seriji, iako ne izgleda tako, neodoljivo podsjeća na atmosferu Twin Peaksa. Mit o silovanju i pobuni žena tijekom Građanskog rata, a koja se nikada nije desila, gradska ekonomija bazira se na radu u klaonici, a koja se ‘osjeti’ na kilometre… Cijela ta nadrealna atmosfera je zapravo stabilna i uvodi nas u jednu od strašnijih i slojevitijih dramskih priča. Wind Gap je atmosferično mjesto koje nastanjuju jednako oštećeni likovi kao i Camille i zato ona tako dobro sjeda upravo tamo, a priča ispričana u fleševima samo podebljava taj dojam. Umorstva su jedino što, zapravo nedostaje ovakvom prostoru, a da bi jeziva atmosferičnost bila potpuna.
Svaki dio priče je jako pažljivo postavljen i upravo zato nas ne iznenađuje obrat koji se desio na samom kraju sezone. Iako pratimo Camille i njezin spiralni put prema dole, i nakon cijelog natezanja s Johnom Keeneom, policijom, Adorom te Ammom, ona se ipak uspije spasiti, a i svoju sestru (ne znajući u tom trenutno njezino pravo lice). Na kraju se dešava jedan od upečatljivijih obrata gdje upoznajemo mračnu tajnu, a i stranu njezine sestre, doslovno u posljednjim minutama.
Na samom kraju saznajemo da je Amma ubojica i da je slobodna. Adora je isto ubojica, no u zatvoru. I da je Camille pred raskrižjem, tj. ima izbor – hoće li to otkriti. Završetak serije, iako znamo ubojice, ostavlja jako mnogo neodgovorenih pitanja tako da je sljedeća sezona logičan nastavak. Ako je slučajno neće biti, i ovakav kraj jako dobro funkcionira. Imamo odgovor tko je ubio, no nameće se novo pitanje koje ostvaruje i nastavlja ovu odličnu tjeskobnu atmosferu.
Još je jedna stvar u seriji bitna, posebno radi ove atmosfere koju toliko spominjemo. Glazba, tj. soundtrack. Svih 48 stvari odlično sjeda uz svaku scenu koju prate. Susan Jacobs, urednica glazbe u seriji, napravila je odličan posao. Led Zeppelin, LCD Soundsystem, Franz Waxman… njihova glazba je odličan izbor upravo za ovakve priče. Led Zeppelin se provlači cijelo vrijeme i postaje glazbeni potpis serije. I moramo reći da savršeno funkcionira. Štetu i oštećenja koje donosi radnja sada odlično i čujemo. Jacobs radi eklektične izbore, no koji odlično funkcioniraju – upravo zato je i osvojila Emmy prošle godine.