Postoje priče koje čuvaju posebno mjesto u sjećanju mnogih od nas. One koje smo slušali, čitali i gledali kao klinci i kojih se uvijek rado prisjećamo. Jedna je od takvih bez sumnje kultna Ježeva kućica, basna u stihu Branka Ćopića. U divno ilustriranom izdanju akademskog slikara Vilka Glihe Selana izašla je još 1957. godine, ali upisala se u ključne priče iz djetinjstva brojnih mlađih generacija. Ćopić je u svojoj basni objasnio velike poruke i pouke, a sve kroz pitke stihove i zgode Ježurke Ježića koji živi u šumi ispunjenoj bogatim mozaikom drugih likova.
Ova je priča nedavno zaživjela na sasvim drugačiji način na kazališnim daskama omiljenog Kazališta Trešnja, a režiju je potpisala Helena Petković, jedna od najproduktivnijih redateljica svoje generacije. Njezine smo predstave gledali u brojnim kazalištima; od zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta preko Žara ptica, HNK u Rijeci, Kazališta Marina Držića u Dubrovniku pa sve do poznatih Dubrovačkih ljetnih igara i drugih pozornica. U raskošnim kostimima, njezinu su viziju i dramatizaciju Filipa Jurjevića ‘oživjeli’ Silvio Mumelaš u ulozi Ježurke Ježić, Karla Brbić kao Lisica Mica te Luka Bulović, Matija Čigir, Radovan Ruždjak, Tvrtko Jurić i Hrvoje Barišić koji igraju druge životinje.
Sve o čarobnoj dječjoj predstavi u kojoj će zasigurno uživati i oni stariji ispričala nam je sama redateljica!
Odabrali ste zaista kultnu dječju priču – svi je pamtimo iz djetinjstva i bliska nam je. Samim time, čini nam se da su i očekivanja publike veća. Koliko je bilo izazovno prihvatiti se režije jednog takvog komada za koji su mnogi vezani lijepim uspomenama?
Kad je riječ o takvim komadima, uvijek se radi o istovremenom veselju i laganoj tremi. Svatko od nas ima predodžbu o likovima i situacijama koje zamišlja dok čita, svatko ima svoju ideju o tome kako bi se to trebalo napraviti i u takvoj situaciji izuzetno je lako razočarati gledatelje. Ipak, to je odgovornost koju autorski tim predstave mora prihvatiti – inače ne bi bilo kazališta osim autorskih projekata i praizvedbi suvremenih tekstova.
“Mislim da smo dobili predstavu koja je zbilja originalna, uz poštovanje prema predlošku”
Naravno da su svima, kad se spomene Ježeva kućica, u glavi, osim Ćopićevih stihova i zbilja fenomenalni i duhoviti crteži Vilka Glihe Selana, tako da je trebalo to sve izbiti iz glave i baciti se na posao. Također, tu je i ona audio varijanta s glazbom Hrvoja Hegedušića koja nam je svima u uhu. Karla Brbić koja igra Lisicu Micu nikako nije mogla izbaciti iz glave način na koji su stihovi interpretirani na audio snimci koju često pušta svojoj kćeri, ali je zato prvi put tekst unaprijed znala na pamet i nije ga morala učiti.
Ježeva kućica u suštini je dječja basna, ali prepuna je univerzalnih poruka koje će dotaknuti i odrasle. Koliko vam je odrasla publika bila na umu za vrijeme rada na predstavi i zašto će uistinu u publici rado sjediti i klinci i stariji među nama?
Kako je redatelj “idealni gledatelj”, a taj sam u ovom slučaju ja (smijeh) trudim se prije svega da meni na probama bude zabavno. Ne radim predstave razmišljajući o tome što će zadovoljiti koji tip publike već se trudim uistinu uživati u procesu rada.
“Predstava je prepuna duhovitih i šarmantnih rješenja koja, koliko mi se činilo na pretpremijeri i premijeri, zbilja drže pažnju djece i odraslih”
Dok smo radili na ovoj predstavi, glumci su me nekoliko puta nasmijali do suza svojim rješenjima i improvizacijama i koliko sam uspjela vidjeti, mjesta koja su meni bila zanimljiva i zabavna, dobro prolaze i kod publike. Ova predstava nije “tezična”, ne počiva na jednoj poruci, ne poantira i ne docira, nego je, mogu reći, bez lažne skromnosti, prepuna duhovitih i šarmantnih rješenja koja, koliko mi se činilo na pretpremijeri i premijeri, zbilja drže pažnju djece i odraslih.
Iz vaše perspektive, što biste istaknuli kao posebnosti ove predstave? Zašto će publici dugo ostati u pamćenju? Možete li nam otkriti koji detalj o glazbi i kostimima – kako oplemenjuju cijelu predstavu?
Predstava je dinamična i gotovo da gledatelju ne da oduška. To prije svega moramo zahvaliti duhovitoj dramatizaciji Filipa Jurjevića te fenomenalnom glumačkom ansamblu koji glumi, svira, pjeva, pleše; Silviju Mumelašu, Karli Brbić , Luki Buloviću, Hrvoju Barišiću, Radovanu Ruždjaku, Matiji Čigiru i Tvrtku Juriću. Mislim da su zbilja sjajni.
Posebnost ove predstave je definitivno izvođenje glazbe uživo, glumci izvode songove tijekom cijele predstave (s pjevanjem nam je pomogao Matija Antolić) i stvarno to izvrsno rade! Dio glazbe nastao je iz improvizacije na probama– i Silvio Mumelaš koji odlično igra skromnog Ježurku Ježića i Karla Brbić u ulozi fatalne Lisice Mice u svojim solo točkama dobili su glazbenu pratnju – moram istaknuti Radovana Ruždjaka na bubnju koji je bio inicijator i predvodnik tog tipa rada, kao i Hrvoja Barišića koji nas je impresionirao svojim talentom da istovremeno može svirati bas gitaru i bubanj. Damir Šimunović je napravio odličnu originalnu glazbu, kostimi Tee Bašić Erceg su kao i uvijek čarobni – odlučili smo da ćemo ih raditi iz karaktera, tek uz naznaku životinjskih karakteristika.
“Lisica i Jež su u Old Hollywood điru, dok se band(a) naslanja na estetiku serije ‘Peaky Blinders”
Lisica i Jež su u Old Hollywood điru, dok se band(a) naslanja na estetiku serije Peaky Blinders. Ivan Lušičić Liik je napravio maštovitu scenografiju koja ima i skrivenu draž: cijela je izrađena od paleta koje su stigle iz Brazila jer se na njima transportirala kava u zrnu pa je tako dekonstruirana šuma u našoj predstavi ponovno reciklirana u šumu. Ne smijem zaboraviti dizajnericu svjetla Vesnu Kolarec koja se trudi ostati inkognito, a uvijek svojim svjetlima stvori čaroliju, te Mateu Bilosnić i Andreju Jandrić koje su minuciozno oblikovale scenski pokret. Uz takvu ekipu nije teško napraviti predstavu koja će, vjerujem, osvojiti gledatelje.
Radili ste na brojnim predstavama, a Ježeva kućica nije jedina za mlađu publiku u vašem CV-ju. Kako bi usporedili rad na takvim komadima s onim namijenjenim isključivo starijima? Daje li više slobode ili pak odgovornosti?
S obzirom da sloboda podrazumijeva odgovornost, rad na komadima za djecu daje više i jednog i drugog. U dječjim predstavama stvari moraju biti jasnije, tezičnije, a meni osobno to teško pada jer sam čovjek-antiteza, na svaki zaključak imam novo pitanje i potpitanje i uvijek se svađam s onim lektirnim zahtjevom da se definira pouka djela. Istovremeno, obožavam „crtić” estetiku, trenutke u kazalištu bliske komediji dell’arte i klauneriji, a s tim se u dječjem kazalištu stvarno može lijepo igrati.
Postoji li još koja ‘dječja’ priča koju bi voljeli postaviti u kazalištu?
Od najranijeg djetinjstva sam “gutačica” knjiga, tako da se mogu sjetiti nekih naslova koji su me oduševljavali i koje bih rado postavila, a radi se uglavnom o dječjim krimićima i detektivskim pričama; obožavala sam „Pet prijatelja” Enid Blyton, sve knjige o Koku, zatim knjigu Mladena Kušeca Mama, tata i ja, Kućne duhove Dubravke Ugrešić, Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu Mate Lovraka.
Za prošlu Novu godinu smo moja kolegica dramaturginja Ivana Vuković i ja dobile od prijateljice svaka po primjerak knjige Matka Marušića Snijeg u Splitu uz poruku da to definitivno nas dvije skupa moramo postaviti pa je i ta knjiga na popisu, iako smo ograničene činjenicom da je taj tekst besmisleno postavljati bilo gdje drugdje osim u Splitu.
Čini nam se da je 2022. donijela uistinu pregršt kazališnih premijera u prvih nekoliko mjeseci. Kako vidite zbivanja na sceni i trenutno stanje kazališta i koju bi nam predstavu i sami preporučili?
Ne želim lagati da je sve blistavo kad je situacija poprilično deprimantna. Na sceni pojedinačno ima sjajnih autora, sjajnih redateljica i redatelja, odličnih glumaca i izvođača, plesača, ali cijeli sistem ne može počivati na beskrajnom entuzijazmu umjetnika.
Imam privilegiju pratiti mlade redatelje još na Akademiji gdje sam angažirana kao vanjska suradnica i mogu reći da ih ima desetak koje bih odmah preporučila. No, kome? Uprave kazališta kao da ništa ne prate, repertoari su kritična točka našeg kazališta, djeluju kao da je netko aleatorički nabacivao naslove. Institucije su često samodostatne i iskreno nemam pojma za koga se ti repertoari rade. Lani sam u HNK u Varaždinu postavljala Enigmatske varijacije Ericha Emmanuela Schmitta koje nisu postavljane valjda dvadeset godina, a sad je nakon Varaždina isti tekst postavljen ili se postavlja u još dva kazališta u Hrvatskoj. Pa nije li to potpuno suludo na tako malom tržištu? Apsurdi tu ne staju; napravi se sjajna predstava i onda ne igra, ne doživi pet repriza; teatri koji samo štancaju premijere su postali više pravilo nego iznimka; netko od kolega dobije sve nagrade i onda ga nitko ne zove godinu, dvije… Močvara kao da je poželjna na ovim prostorima.
Kad radim manje idem u kazalište, tako da sam sad napravila popis naslova za nadoknadu; zanimaju me Frljićevi Karamazovi u ZKM-u, Razbijeni vrč Lee Fleger u Kerempuhu, 55 kvadrata u HNK u Splitu, Mala zabava Vanje Jovanovića u Teatru &td… ima toga još dosta, neka se nitko ne uvrijedi od kolega… svakako idite u kazalište!
‘Ježeva kućica’ doživjela je svoju premijeru – gdje vas dalje možemo očekivati?
U sportu! Ako bude sve kako treba preda mnom je ovog ljeta Europsko prvenstvo u vaterpolu u Splitu. Očekuje me još nekoliko projekata na nezavisnoj sceni, ali trenutačno ih ne bih najavljivala jer svi znamo kako to ide… A i malo sam praznovjerna pa do premijere ne vjerujem da će se predstava realizirati!
Foto: Petra Lederer
