Dokumentarni film Srbenka, autora Nebojše Slijepčevića ovih se dana upisala u sam vrh svjetske dokumentaristike. Ne samo zbog upečatljive priče o etničkim etiketama, kvalitetno obrađene teme koja raščlanjuje unutarnju borbu pojedinca u svijetu u kojemu je nepoželjno i sramotno biti drugačiji već i zbog emocije koju nosi ovaj film prikazujući cijelu jednu epohu hrvatskog društva u svojim kadrovima.
Vjerojatno zbog svega toga, film je ovjenčan brojnim filmskim nagradama s festivala iz cijelog svijeta, ali obilježen je i burnim rasprava u društvu o (navodnoj) nepravdi uzrokovanoj HRT-ovom odbijenicom o prikazivanju zbog čega je upravo i prosvjedovala Dunja Vejzović.
No, cijeli tim koji je tri godine vrijedno radio na pretvaranju u film jedne osobne priče koja je ogledalo društva u kojem živimo, danas je ponosniji nego ikad. Redatelj, scenarist i snimatelj Nebojša Slijepčević, montažer Tomislav Stojanović, snimatelji Bojan Mrđenović i Iva Kraljević, producentica Vanja Jambrović (Restart), izvršni producenti Tibor Keser i Rea Rajčić, montažer zvuka Tihomir Vrbanec, audio producent Ivan Zelić, grafički dizajneri Šesnić & Turković te pridruženi producent Oliver Sertić dočekali su trenutak da je Srbenka prvi hrvatski dokumentarac koji je svoje mjesto našao na HBO-u.
O svemu tome, ali i budućim planovima, razgovarali smo s Nebojšom Slijepčevićem.
- Ideja za dokumentarni film “Srbenka” nastala je na probama kazališne predstave “Aleksandra Zec” Olivera Frljića. Tada si primijetio na licu jedne od djevojčica iz glumačke ekipe vrlo značajne impresije i odlučio si je snimiti. Zašto? Možeš li mi opisati taj proces nastajanja filma i rađanje inspiracije kroz preplitanje emocionalnog proživljavanja aktera i tematike koju je Frljić obrađivao?
Film je najvećim dijelom snimljen još 2014. godine. Tada sam pristupio Oliveru Frljiću s molbom da budem prisutan na probama njegove predstave. Dakle, ne s idejom da snimim film o nastanku predstave, nego s idejom da na neki način učim od njega, skupljam inspiraciju i radim istraživanje za svoj naredni dokumentarni film za koji sam očekivao da ću ga snimati idućih nekoliko godina.
Međutim, kako to i bude inače u životu, kada se najmanje nadaš nešto ti se dogodi. Tako se i meni dogodilo da sam na probama upoznao jednu mladu, dvanaestogodišnju glumicu koja je glumila u predstavi i koja je savršeno utjelovila priču koju sam želio ispričati u dokumentarnom filmu. Kako sam imao kameru sa sobom, reagirao sam u trenutku i počeo sam je i pratiti kamerom. Tako je film snimljen vrlo spontano. Promatrao sam razvoj filma kroz objektiv bez puno predplaniranja ili promišljanja kako to realizirati.
Prošle su godine prije nego što smo uspjeli realizirati završetak filma. Budući da se sve dogodilo jako brzo, nismo imali niti sredstva za njegov završetak. Također, i meni je trebalo malo vremena da sve posložim. Ovo je bio obrnuti redoslijed jer se obično prvo obavi istraživanje, scenarij pa se tek onda snima film, a sada sam prvo snimio film pa tek onda radio istraživanje i scenarij, Taj proces je trebao trajati baš toliko koliko je trajao.
Između ponosa i srama
2. Srbenka je cijelo vrijeme “rastrgana” između ponosa i srama. Zasigurno je društvena klima tome pridonijela, ali što si primijetio tijekom nastajanja filma, zašto se toliko dramatično jedna djevojčica suočavala sa svojim identitetom?
Riječ je o identitetskoj krizi jedne dvanaestogodišnje djevojčice koja je po nacionalnosti Srpkinja iako je rođena u Hrvatskoj i hrvatska je državljaka. Cijeli život živi u Rijeci. Kod nje se vidi nešto što je specifično za Hrvatsku u 2014., ali i 2019., a to je pozicija pomiješanih osjećaja prema svom vlastitom identitetu kada je nacionalnost u pitanju.
Riječ je o temi koja bi do dana današnjeg trebala biti passe i deplasirana, ali i o temi koja bi trebala biti samorazumljiva i prihvatljiva da svatko od nas ima svoj nacionalni identitet i da zbog toga nije ni bolji ni lošiji od ostalih. No, kod nas to očito nije tako.
Zašto o tome promišlja dvanaestogodišnja djevojčica koja je tek krenula u život i koja nije imala ni susret sa stvarnim svijetom. Zašto ona već sada tako osjeća da je taj njen identitet nešto što bi možda trebala skrivati? Ta je tama toliko sveprisutna da nitko nije zaštićen od toga. Ljudi koji su na pozicijama moći daju izjave koje graniče sa šovinizom.
Na ovim prostorima gdje se zadnjih sto godina često gubila glava zbog “krivog” identiteta, ljudi su s pravom preosjetljivi i na najmanje naznake šovinizma i netrpeljivosti.
Nina je čula i od vršnjaka i iz medija ne baš lijepe komentare na račun svog identiteta.
3. Hrvatska nije usamljena kada je u pitanju nepovoljna klima za one malo “drugačije”. Čini se kako su posljednjih godina, ne samo naše susjedne zemlje skliznule u koketiranje s nacionalizmom, već je cijeli svijet “zaplovio” udesno.
Nacionalizmi se hrane jedni drugima. Političari kroz nacionalizam izbjegavaju odgovornost za realne probleme. Kod nas imamo dosta mainstream političara koji nacionalizam propagiraju kao pozitivnu vrijednost.
Uvijek se nacionalizam podmetao kao rješenja za probleme, ali povijest pokazuje da nikada nije bio rješenje nikakvih problema, nego izvor još većih problema. Ta je ideologija trenutno prisutna u cijelom zapadnom svijetu. Amerika je još gora od nas, oni su i dalje u sukobima iz 19. stoljeća i dalje je aktualan građanski rat. Vidimo i tko je pobijedio na izborima u Francuskoj, tko je pobijedio u Italiji, tko je pobijedio u Poljskoj…
Srbenka – apsurd etiketa koje nam društvo nudi
4. Nina, kada je spoznala svoj nacionalni identitet, sama je sebe nazvala Srbenka. Možeš li objasniti zašto si baš to ime odabrao za naslov filma, osim što je efektno i na neki način simpatično. Ima li u Srbenki još simbolike, skrivenih poruka…
Srbenka je dobila naslov iz priče koju je Nina ispričala. Saznala je slučajno, sa sedam godina da je Srpkinja. Toliko joj je apstraktan bio pojam nacije da nije bila sigurna kako se pravilno izgovaraju razni etniciteti. Pitala je svoju mamu je li moguće da je ona Srbenka. Tako smo dali ime filmu. Meni se to čini jako zgodno jer na puno nivoa pokazuje neku dječju naivnost i ranjivost. Srbenka pokazuje apsurd etiketa koje nam društvo nudi.
5. Film Srbenka je bio na brojnim festivalima. Ono što je znakovito jest da ne obilazi samo regiju već i cijeli svijet, od Meksika do Argentine i Litve. Jako je dobro primljen jer broji do sada 20 nagrada. Što to točno znači za tebe kao autora, ali i za film?
Za film to znači da će ga više ljudi vidjeti. U sportu je lako odrediti tko je bolji i tko pobjeđuje. U umjetnosti nije baš tako jednostavno procijeniti što je bolje. Često se nađe u konkurenciji 15 filmova koje je teško uspoređivati međusobno. Onaj koji je u jednom trenutku dobio nagradu, možda u drugom trenutku ne bi i ona bi lako mogla pripasti nekom drugom filmu. Ne treba to shvaćati preozbiljno, ali u svakom slučaju je super jer je to preporuka publici.
Meni osobno to znači da mi je lakše onda dobiti novu priliku. Nije da imam bianko čekove koji me čekaju. I dalje moram doći s nekim vrlo kvalitetnim projektom i mnogo raditi da to bude super. Samo je veća vjerojatnost da će to netko pogledati.
Danas, kada se snime tisuće filmova, to je velika stvar.
Ljubav na prvi pogled – Srbenka i HBO
6. Srbenka je prvi hrvatski dokumentarni film koji se od 20. lipnja ove godine, prikazuje na HBO-u. Kako je došlo do suradnje s ovim premium filmskim kanalom? To se definitivno nije dogodilo slučajno pa me zanima cjelokupni proces realizacije ove ideje i povijesni ulazak hrvatske dokumentaristike u svijet komercijalnog programa.
Još je film bio u radnoj fazi kada smo imali zatvorene projekcije. Urednica s HBO-a koja je zadužena za dokumentarne filmove, Hanka Kastelicova u ranoj je fazi zapazila film i tada smo i dobili poticaj od HBO-a od 2000 eura za najzanimljiviji film u razvoju. Tu je bio prvi kontakt i sve nakon toga je bilo više-manje formalnost. Čekalo se da mi završimo film. I onda, naravno, postoji neka procedura. Njihova centrala za otkup filmova je u Pragu, tako da smo brzo dobili pozitivan odgovor.
Bila je to ljubav na prvi pogled. Od prve verzije su nam vrlo jasno komunicirali da je to film za koji je HBO zainteresiran. Uzeli oni moj film ili ne, mislim da su vrlo bitna pojava za dokumentarni film. Oni imaju vrlo jaku produkciju u istočnoj Europi.
Do sada u Hrvatskoj nisu producirali niti jedan film, što se nadam da će se u budućnosti promijeniti, ali su producirali u Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i cijelom Istočnom bloku. To su filmovi koji imaju vrlo visoku umjetničku vrijednost, što za televizijske kuće nije baš često da su spremni uložiti u dokumentarnu, umjetničku produkciju.
Njihov film je prošle godine osvojio Europsku filmsku nagradu koju dodjeljuje struka. Tu ih smatram vrlo bitnom i vrlo pozitivnom pojavom. Sama mogućnost razgovora s njima je meni bila super. To je mjesto gdje ljudi razumiju dokumentarni film, za razliku od HRT-a koji ga uopće ne razumije. On ignorira postojanje domaćeg dokumentarnog filma i diskriminira hrvatske autore. Kupit će neki dugometražni film njemačkog, austrijskog ili ruskog autora, ali hrvatskog neće. Apsurdno je da hrvatska javna televizija diskriminira hrvatski film koji je financiran od hrvatskih poreznih obveznika, koji se bavi hrvatskim temama, koji rade hrvatski autori.
7. Koje je njihovo objašnjenje? Na koji način se HRT ograđuje od diskriminacije, ako da?
Dobili smo generički mail da film po trajanju ne odgovara propozicijama natječaja. Tražili su filmove po trajanju od 26 ili 52 minute. Zanimljivo je da su vrlo specifični u trajanju kada je riječ o hrvatskim filmovima, ali istovremeno kada preletiš kroz program HRT-a, vidiš da minutaža nije bitna u slučaju stranih filmova. Možete tako vidjeti i kratkometražne i dugometražne dokumentarne filmove. Ako je istina da za hrvatske filmove vrijede druga pravila nego za strane, onda je riječ o diskriminaciji i onda to više nije pitanje za medije već pravno pitanje.
8. Što će autori poduzeti? Prilagoditi se tim pravilima ili možda tužiti HRT?
U ovom trenutku, to ne znam. Društvo hrvatskih filmskih redatelja upozorava na nepravilnosti i na, ne maćehinski, nego neprijateljski odnos prema hrvatskom filmu koji ima HRT. Koja su sredstva utjecaja? Postoji i Saborski odbor za medije pa vjerujem da se čini sve da se skrene pažnja na te probleme koji su trenutno prisutni.
Western iz Gline u 21. stoljeću i nasilje u braku
9. Koja je zajzanimljivija anegdota koju vežeš uz Srbenku i koje ćeš se sjećati i za 20 ili 30 godina?
Još uvijek putujem s filmom i gdje god dođemo uvijek se nađe netko tko je iz ovih krajeva. U Meksiku mi je prišla djevojka koja se predstavila da je porijeklom Srpkinja. Ona je rođena u Meksiku, ali su joj roditelji doselili iz Srbije. Kada im je rekla da ide gledati film, roditelju su joj rekli da je možda bolje da ne ide jer je to radio neki Hrvat pa će film sigurno biti pun laži. Ona je ipak došla i bilo joj je jako bitno da priča s nekim i uvjeri se da ljudi iz Hrvatske nisu baba roge i to mi je bilo zanimljivo. Tako da se maknula iz nekakvog mjehurića na drugom kontinentu gdje je, vrlo često, među našim iseljenicima nacionalizam čvrsto ukorijenjen.
10. Gdje je publika bila najviše pod dojmom? Gdje je imala najviše pitanja?
Najemotivnija publika je bila u Sarajevu. Te projekcije su se pretvorile u happeninge same po sebi. Nakon projekcija bi krenule rasprave koje bi se udaljile daleko od filma.
A u Meksiku je publika vukla najčudnije paralele sa situacijom u Meksiku koje, moram priznati, nisam do kraja shvatio. Nikada prije nisam tamo bio i još uvijek sam pod snažnim dojmom. Oni su jako dobro shvatili poantu filma i prenijeli je na svoje iskustvo, ali to mi se dogodilo na dosta mjesta i to je za mene veliko otkriće.
11. Nakon HBO-a koji je sljedeći projekt?
Prvi i neposredni plan je i to će se ostvariti još ove godine je snimanje jednog kratkometražnog filma koji će biti na granici između igranog i dokumentarnog, ali će biti bliže igranom nego dokumentarnom filmu. Dobili smo sredstva od HAVC-a, a i finalizirmo jednu međunarodnu koprodukciju, odnosno međunarno financiranje tog filma. To je film koji se bavi posljednjim stanovnikom jednom sela pored Gline. Čovjek koji živi u 21. stoljeću, a kao da je 19. stoljeće na Divljem Zapadu. Živi sam usred šume u potpuno napuštenom selu. Prepušten je divljini, divljim životinjama koje ga napadaju, a povremeno mu i banditi upadaju u kuću, znajući da je policija predaleko da bi ga čuvala. On je western u 21. stoljeću.
Nakon toga pripremam dva dugometražna filma. Jedan je u rumunjskoj produkciji, a za drugi ćemo tek aplicirati i to će biti “vrlo hrvatski” film o kojemu za sad neću puno govoriti jer je rano, ali tema je zaštita žena od fizičkog nasilja u Hrvatskoj. Kao što znamo, s ovim poraznim statistikama jasno je da su žene nezaštićene. Filmom ću pokušati ukazati na svu kompleksnost problema i nasilje u braku.
Foto: Dijana Ljubanović
