Joker: Ludilo u dvoje bio je jedan od najočekivanijih filmova godine. Riječ je o nastavku hit filma Joker iz 2019. koji je oduševio kritičare i publiku te Joaquinu Phoenixu donio prvi glumački Oscar. U filmu je dao jednu od najboljih izvedbi koju možete pogledati, stoga su mnogi bili uzbuđeni zbog drugog nastavka. Međutim, ne svi. Ima i onih koji su smatrali kako je nastavak nepotreban, pogotovo jer je teško nadmašiti onaj prvi. I zaista, prvi komentari na Joker: Ludilo u dvoje nisu nimalo dobri. Film ima poražavajuću ocjenu u odnosu na prvi film te čak ni repriziranje Joaquinove uloge te dodatak Lady Gage kao Harley Quinn nisu filmu pomogli da bude dobar.
Nije Joker jedini takav. Ove godine dobili smo toliko remakeova i nastavaka poznatih filmova, da se moramo zapitati, radi li Hollywood išta novo? Mean Girls, Bad Boys, Furiosa: A Mad Max Saga… sve su to nastavci i remakeovi poznatih i dobrih filmova koji su ove godine apsolutno flopnuli. Izgleda kako se filmska industrija (pritom mislimo na Hollywood), vodi motom ako neki film barem malo funkcionira, štancat ćemo nastavke dok ga svi ne zamrze.
Remakeovi remakova…
Hollywood je oduvijek znao iskoristiti uspjeh kada se pojavi. Film postigne uspjeh kod publike, studio odmah planira nastavak, a često i remake za novu generaciju. No, u posljednjih desetak godina, čini se da je taj pristup prešao granice kreativnosti i ušao u čistu zonu iskorištavanja. Zbog čega? Zbog novca, naravno. Da ne budemo prekritični, nekad sve to kreće od dobre ideje, no sada je već postalo iscrpljujuće i dosadno. Neprestano se proizvode nastavci i remakeovi remakeova koji više nemaju veze s ljubavlju prema filmu, već isključivo s brzom zaradom.
Biznis prije svega
Jedna od najiritantnijih stvari u Hollywoodu je to da su veliki studiji počeli tretirati popularne filmove kao neiscrpni izvor prihoda, umjesto kao umjetnička djela koja treba čuvati i poštovati. Ako jedan film ostvari uspjeh, odmah se planira ne samo nastavak, nego i remake, reboot, a nekad čak i cijela serija vezana za taj film. Ti studiji su shvatili da publika voli prepoznatljivo ili se posebno poveže uz neke likove, pa će sigurno biti zainteresirana za već provjereni brend. To se, naravno, savršeno uklapa u njihov model – umjesto rizika s originalnim pričama, lakše je prodati nešto što publika već poznaje. Odličan primjer je Marvel koji zarađuje milijarde na raznim nastavcima i spin-offima svojih superheroja.
Međutim, ako publika voli određeni film, to ne znači da nužno želi nastavke ili remakeove. Često je zapravo upravo suprotno. Ako nije pokvareno, ne popravljaj! Često je original uspješan zato što je donio nešto novo i uzbudljivo, a prežvakavanje iste priče može samo oslabiti njegov utjecaj. Dobri filmovi su poput umjetničkih djela – jednom kad se stvore, možda je bolje ostaviti ih netaknutima. Svaki nastavak ili remake donosi rizik da će se izgubiti duh i poanta originalnog filma.
Zašto je bolje ostaviti original netaknut?
Razlog zašto je često bolje ostaviti original netaknut leži u tome što filmovi, kao i svaka umjetnost, imaju svoj kontekst i vrijeme u kojem nastaju. Kada film pogodi pravi ton u odnosu na vrijeme u kojem je napravljen, to ga čini posebnim. Remakeovi često pate od toga da pokušavaju modernizirati nešto što jednostavno pripada drugom vremenu, a u tom procesu izgube svoj originalni šarm i vrijednost. Nema boljeg primjera ove godine od nastavka kultne teen komedije Mean Girls. Više o tome možete pročitati ovdje.
Još jedan primjer lošeg remakea je Poltergeist iz 2015., koji se trudio oživjeti stravu i užas originalnog filma iz 1982., ali je završio kao generička horor-priča bez stvarne napetosti ili atmosfere. Problem s tim remakeom nije samo to što nije dodao ništa novo, nego što nije uspio ni prenijeti osjećaj originalnog filma. To je čest problem kad studiji forsiraju remakeove bez razumijevanja izvornog materijala.
Loši nastavci
Nastavci su često još veći problem. Dok neki mogu logično proširiti priču, mnogi su samo bespotrebni dodatci koji razvodnjavaju ono što je original učinilo posebnim. Jurassic World franšiza je savršen primjer toga. Spielbergov Jurassic Park (1993) bio je tehnološki i narativno revolucionaran film. Svaki idući nastavak pokušao je rekreirati tu magiju, ali bez stvarne inovacije. Jurassic World: Dominion (2022) nije donio ništa novo osim još većih akcijskih scena i CGI dinosaura, dok je priča postala suhoparna i samo se ponavljala. Originalni Jurassic Park ostaje poseban jer je kombinirao strah, znanost i emocije, dok novi filmovi pokušavaju prodati samo veće i glasnije, bez ikakvog sadržaja iza toga. A znate da su na produkciju potrošili stotine milijuna, što onda loš nastavak čini još tužnijim.
Nije sve tako crno
Možda ste se, dok čitate ovo, sjetili i brojnih dobrih nastavaka ili remakeova. I zaista, postoje rijetki slučajevi gdje oni donesu nešto novo i svježe. Primjerice, Mad Max: Fury Road. Tehnički nije direktni nastavak, a ni remake, no oslanja se na svijet i likove iz prethodnih Mad Max filmova. Film je pokupio i šest Oscara, većinom u tehničkim kategorijama te je uspio biti vizualno inovativan, a uz to imati dobru priču i glumu.
Isto tako, moramo spomenuti i Blade Runner 2049, koji je uspio ne samo nastaviti priču originalnog Blade Runnera iz 1982., nego je produbiti i proširiti, baš kao i Fury Road, biti vizualno na visokoj razini. Redatelj Denis Villeneuve uspio je stvoriti film koji ne slavi original i donosi neku novu dimenziju. Isto je učinio i s voljenim Duneom. Poznati roman prvi put je na filmsko platno prenio legendarni David Lynch, ali neuspješno. Zato kada je izašla vijest da Villeneuve priprema svoju verziju, mnogi su s razlogom bili skeptični. Ipak napravio je tehnički jednan od najboljih filmova svih vremena, a priču iz prvog dijela popratio je s još boljim nastavkom. Tako se to radi kad vam na pameti nije samo novac.
