Na SFF-u smo razgovarali s protagonistima filma Nakon ljeta za koji se traži karta više
30. Sarajevo Film Festival otvoren je svečanom projekcijom otvoren je svečanom projekcijom filma Nakon ljeta, Journal ekipa bila je u prvim redovima na crvenom tepihu, dok je drugi dan festivala bio rezerviran za tradicionalno druženje s ekipom već spomenutog filma na Festivalskom trgu. Ove godine, kada se obilježava jubilej Sarajevo Film Festivala, upravo je to bio film Nakon ljeta koji je odmah nakon projekcije izazvao velike razgovore među filmofilima. Komična drama o mladoj ženi koja dolazi na udaljeni otok kako bi riješila problem obiteljskog nasljedstva, kroz niz nepredviđenih situacija suočava se s pitanjima iz svoje prošlosti. Tada njezina potraga za nasljedstvom postaje potraga za vlastitim identitetom, ali i za oprostom.
O filmu, procesu nastajanja i najzanimljivijim trenucima sa snimanja filma, u razgovoru s Ines Mrenica Muteveć pričali su protagonisti filma, redatelj Danis Tanović, scenaristica i glumica Anja Matković, kao i glumci Goran Navojec i Uliks Fehmiu.
- Mislite li da ste ispunili očekivanja publike?
Danis Tanović: Ne znam da li sam opravdao očekivanja. Zapravo, više ni ne znam ima li itko ikakva očekivanja od mene jer je svaki moj film drugačiji.
- Kako je izgledao proces snimanja na otoku?
Goran Navojec: Snimanje na otoku je bilo lijepo ali i prezahtjevno. Pogotovo na otoku bez struje i automobila. A kad tome pridodamo prirodne pojave na koje nismo mogli utjecati, poput bura, južina i morskih struja. Svaki bi producent bio u predinfarktnom stanju od snimanja ovakvog filma, pogotovo kad bismo počeli pričati o produženju snimanja jer još nije sve završeno… Uglavnom, imali smo idealno vrijeme, iako je bilo malo kiše, a produkcijski dio ekipe, koji su inače najveći neprijatelji glumačke ekipe, izdržao je. Dobra strana snimanja na otoku je što je ekipa uvijek na okupu jer nemaš drugih distrakcija i ne možeš se baviti ničim osim snimanjem.
Danis Tanović: Jedan od izazova bile su krave. Dovukli smo krave na otok one noći kad smo snimili scenu u kojoj se pojavljuju. No, pobjegle su prije samog snimanja te scene. Lovili smo ih po otoku kako bismo dobili još jedan pokušaj. Onda sam u dva ujutro sazvao kratki produkcijski sastanak, gdje su me producenti gledali u suzama… Da smo ovaj film radili u američkoj ili engleskoj produkciji, ta bi scena koštala koliko i cijeli budžet našeg film. Ali tu smo scenu snimili u jednoj večeri. Ne znam bih li ikada više snimio film s kravama, a mislim da ne bi ni direktor fotografije (smijeh). Jer kad pokraj tebe riče krava od 500 kilograma, pitaš se: zašto to radim, isplati li se.
- U vrijeme pandemije prisjećamo se Danisovog filma Pola jedanaest u kojem ste glumili. Sada ste u Sarajevu povodom filma u kojem ste pokazali ženski senzibilitet. Kakvi su sada vaši dojmovi?
Anja Matković: Ovo je malo drugačiji film od onog na kojem sam bila prošli put u Sarajevu. Nadam se da će ovaj film kod žena probuditi suosjećajnost i senzibilitet jer govori i o borbi za pripadanje u društvu. Scenarij je doživio određene izmjene, ali prirodno je da se scenarij mijenja i prilagođava mjestu snimanja. Danis je oduvijek želio snimiti morski film, na otoku, i tako je spontano došlo do naše suradnje.
- Zašto vas je privukao film Nakon ljeta?
Uliks Fehmiu: Odgovor leži u ljudima koji su radili na ovom filmu. Mislim da je suradnja krenula prvo od trenutka upoznavanja, odnosno kada smo u ovom čudnom i izazovnom vremenu u kojem je teško naći slične ljude kliknuli, a da ni sami nismo znali zašto. Jednom su Meg Ryan upitali koji je njezin najveći nedostatak, a ona je odgovorila: talent. Složio bih se s tim. Kad vidim što Danis radi i kako Goran glumi – odmah poželim biti dio projekta. Pogotovo kada je snimanje bilo na prekrasnom otoku koji je fotografija Miloša Jaćimovića spektakularno prenijela na platno.
- Tri desetljeća postojanja Sarajevo Film Festivala te se on i dalje razvija, a ove godine je prerastao kapacitete grada, pa se postavlja pitanje zašto se ova festivalska atmosfera ne može doživjeti i izvan SFF-a?
Danis Tanović: Festival se ne može doživjeti svaki dan. SFF je zaista nevjerojatna priča i skidam kapu svim nevidljivim ljudima koji stoje iza organizacije ovakvog festivala. SFF je od male lokalne priče koja je bila prkos ratu postao nevjerojatna priča koja je prerasla granice Bosne i Hercegovine zahvaljujući trudu entuzijasta koji vjeruju u film. Primjerice, Hrvatska godišnje izdvaja 15 milijuna eura za filmske produkcije, dok Bosna i Hercegovina godišnje izdvaja 1,5 milijuna eura. Tako da Bosna i Hercegovina može biti ponosna na činjenicu da, unatoč tome, postoje ljudi koji postižu svoje ciljeve i s minimalnim budžetom naprave film.
- Kako gledate na hiperprodukciju serija? Utječe li to na film danas?
Uliks Fehmiu: Sve ovisi o kakvom se filmu radi, ali činjenica je da vlada globalni trend i da ljudi nemaju dovoljno strpljenja da pogledaju film. Počelo je s Obitelji Soprano, a zatim Netflixom, koji je potpuno promijenio način na koji konzumiramo umjetnost. Ono o čemu Danis ovdje govori, a čime sam i ja fasciniran, jesu ljudi koje često ne viđamo ili im nismo izloženi. Sarajevo Film Festival u svom DNK nema interes festivala, već interes okruženja, i ne samo interesa Sarajeva i okoline, nego i pokušaj dekontaminacije ovih prostora. Moramo se množiti, naše mikro vrijednosti moraju postojati. Volio bih da BiH ulaže u kulturu, kao što ulažu u Hrvatskoj ili Srbiji, jer ako kultura ne odražava trenutak u kojem živimo, onda mi ne postojimo.
- Moramo se osvrnuti na činjenicu da je Vaš otac rođen u BiH i da ste dublje vezani uz ovaj grad?
Uliks Fehmiu: Moj otac je rođen u Sarajevu. Ovdje sam služio vojsku, a moja supruga Snežana dio je sarajevskog tkiva. Kad sam 2001. emigrirao u Ameriku, u New York, sjećam se da se pojavio film Ničija zemlja. U pauzi od pečenja kruha otišao sam u Lincoln Center pogledati ga, ne znajući ništa o filmu ni redatelju. U mraku hodnika krenula je varijanta uspavanke koju nigdje prije nisam čuo, osim kad me mama uspavljivala. I ispalo je da je u pitanju film dotičnog gospodina. Tako da je Sarajevo moja sudbina.
