Novi srpski film Majka Mara svojom temom podiže prašinu. Sve o njemu otkriva nam glumica Mirjana Karanović

Mirjana Karanović poznato je glumačko ime u na našim prostorima. No, posljednjih je godina prepoznajemo i prema njezinim redateljskim ostvarenjima. Posljednje od njih, u kojem preuzima i glavnu ulogu, službeno je predstavljeno na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Film nosi naziv Majka Mara, a donosi snažnu priču o Mari, uspješnoj poslovnoj ženi, shrvanoj zbog prerane smrti svog sina Nemanje.

Emotivno se otuđuje i odbija komunicirati s obitelji i prijateljima. Nakon što upozna Milana, Nemanjinog bliskog prijatelja, u odnosu s njim pronalazi utjehu i mir. Kako se njih dvoje zbližavaju, otkriva se sve više činjenica o Nemanjinom životu i smrti, što Mari pruža priliku da se suoči s vlastitim životom i emocijama. U glavnim ulogama su Mirjana Karanović, Vučić Perović, Boris Isaković, kao i Jasna Žalica, Pavle Čemerikić, Alen Liverić i Jelena Ćuruvija.

Film je ovo čija će tematika zasigurno privući mnoštvo pažnje, a o njemu smo ekskluzivno razgovarali s glavnom protagonisticom.

• Nije slučajno premijera filma upravo na Sarajevo Film Festivalu za koji vas veže povijest. Kakvi su dojmovi nakon pogledanog filma?

Sve je divno! Od priče koju sam imala u glavi, pa sve do realizacije i na kraju mog potpisa režije. Ono što mi se činilo potpuno nemogućim i nestvarnim da bi se uopće moglo dogoditi – sad je stvarno.

• Kako je nastao film Majka Mara?

Za mene je ta odluka koju sam donijela u jednom trenutku zapravo avantura u koju se nisam bojala upustiti, još otkad sam napisala prvi sinopsis za prvi film… Tada zapravo nisam ni znala hoće li i kako sve to završiti, i svaki korak poslije toga bio je zapravo putovanje u kojem sam, da li zbog godina i životnog iskustva, zapravo uživala i rekla sam sebi čak i da ništa ne bude od svega ovoga – sreća sam što mi se ovo dešava i što ovo radim.

A sve je počelo osvješćivanjem da mogu učiniti neke stvari. U jednom trenutku u svom životu sam se okrenula unazad i shvatila što sam sve učinila. Uvijek sam bila jako kritična prema sebi, a jako sam kritična i prema drugima.

Ljudi mi to često i zamjeraju, govore mi kako nekome treba prvo reći sve dobre stvari pa onda kritizirati. Nisam bila uvijek taktična, ali nisam taktična ni prema sebi. Kada sam napravila ovaj film to je bila čista radost. Snimanje je trajalo dvadesetak dana i svaki dan je bio divan i uzbudljiv, kao najljepša ljubavna romansa, kao kako sanjaš kad si mlad.

• Neke od najuspješnijih europskih i svjetskih glumica preuzele su i redateljsko mjesto, mora da je oslobađajuće pisati i režirati film u kojem igrate?

Nikad nisam ni pomislila da bi to moglo da bude, ali eto dogodilo se. Oslobodila se ta neka ideja da postoje stvari za koje sam mislila da nisam stvorena. Neprestano sam razmišljala o tome što bih mogla učiniti sljedeće, u koje nove uloge se upustiti i onda mi je sve to već postalo dosadno. Ideja o pisanju i režiranju zapravo je došla od neprestane potrebe da obogatim svoj život. Oduvijek sam težila tome, čak i kada sam bila samo glumica. Voljela sam govoriti što mislim, razgovarati o predstavi, likovima, s partnerima, kolegama, redateljima. Voljela sam diskutirati. Nisam glumica koja dođe, nauči tekst i uradi ono što joj se kaže. Profesorski rad je isto prostor, druge vrste, koji mi je pomogao i natjerao me da provociram u meni ono što mogu i da to definiram. Težila sam tome da stvari učinim jasnim, razumljivim i taj napor da drugim ljudima predstavim suštinu onoga čime se ja bavim je učinio da shvatim mnoge stvari koje su mi se dešavale.

Veoma često ljudi prođu pored svojih iskustava kao odjeća koju nosite dugo pa i ne primjećujete da je iznošena. A kad počnete promatrati, vidite. Vidite svoje iskustvo i svoj život u toj glumi i možete to definirati i objasniti. I onda vidite i rupe na tom omiljenom džemperu pa shvatite da je vrijeme da ga bacite i kupite novi.

• U svom redateljskom radu, kao u životu, govorite o temama koje iako su svakodnevne, no ipak nisu zastupljene u našoj kinematografiji – na štetu ženskih likova, i naravno autorica. Je li teško biti politički i društveno artikulirana redateljica u Srbiji i na Balkanu?

Nažalost politika je ostala neka riječ kao psovka, a ne bi tako trebalo biti. Politički osviještena, djeluje kao uvreda. Naravno da jesam osviještena u smislu da sam svjesna sebe i društva kome živim. Svjesna sam mnogih stvari koje su se dešavale u povijesti i u skorijoj, a opet ne tako skoroj prošlosti. Nije to pitanje samo lekcije iz povijesti, to je pitanje kulture, povijesti umetnosti i društva. Tijekom školovanja neke stvari sam dobro upamtila i naučila neke lekcije. One nisu služile samo tome da dobijem ocjene, već sam zaista nešto i naučila i to mi je pomoglo mnogo puta i u životu. Mislim da je obrazovanje izuzetno važno. Moje tinejdžersko doba je počelo početkom sedamdesetih, sazrijevala sam na valu 1968. godine, pobune protiv autoriteta, protiv konvencija, uštogljenog buržoaskog društva. Čini mi se da je ideja o ženskoj slobodi bila mnogo artikuliranija tada nego danas. Suštinski je bila artikuliranija. Uvijek sam sebe smatrala djevojkom i poslije ženom koja ima svoje pravo, svoju slobodu, a ima i svoju zarobljenost.

U meni je mnogo toga od moje majke, bake, svih tih žena iz nekog niza prošlosti. Jako dobro to osjećam i bavim se time. Kako mislim da važno da se kao umjetnica bavim temama i pričama o kojima najbolje znam. To je moj teren.

Kada govorimo o suočavanju s prošlošću i uopće suočavanju, žene su u regionu prednjačile i 90-ih i danas, ali je u mainstream filmu u Srbiji kao da nedostaje ta karika. Kakav je osjećaj živjeti i raditi u te dvije paralelne stvarnosti? Za mene je to, još kad sam bila mlada, bilo najvažnija stvar. To sam valjda naslijedila od svog oca, tu istinu i kritičnost. Bile su lekcije iz škole, iz odgoja, iz tog vremena u kojem sam živjela, kao i lekcije o poštenju, o tome da li možeš da zamjeriš drugome nešto što sam činiš. Nemaš prava na to, moraš prvo ti da budeš ispravan da bi mogao isto da zahtjeva od drugih. I obitelj i društvo prosto moraju da vide sami sebe, prvo sebe same, pa onda sve druge.

Mislila sam da je dovoljno da nekome pokažeš istinu na primjeru, je l’? Ali nisam znala da to nije dovoljno. Jako dugo i teško sam prihvaćala da ljudi ne žele da se suoče sa sobom, ni kao pojedinci, ni kao društvo, ni kao grupe, nikako. Mislim, to je nešto što je mene uvijek iznenađivalo i povređivao. I povređuje me i dan danas u smislu reakcija ili toga kako me ljudi doživljavaju i kako me etiketiraju. Iako sam na dobrom putu da postanem potpuno ravnodušna prema tome, ali to je ono što sam naučila. I zato me danas baš briga.

• Inspirira li vas aktivizam van filma da intervenirate u polju filma?

Nekako nisam aktivistica koji želi da poboljša svijet aktivizmom, mislim da je to besmislica, bar što se mene tiče. Svako mora pronaći svoj put. Ne želim da se više bavim aktivizmom, ono čime želim da se bavim već neko vrijeme i nadalje jeste umetnost, sve drugo bi bilo uvjeravanje, borba sa zlim duhovima, silama mraka, a to ne mogu. To je kao da mašete rukama da rastjerate maglu, bezuspješno. Treba samo da prođete, da odete negdje gdje te magle nema. Ili da vas baš briga za tu maglu i da idete svojim putem.

• Majka Mara otvara mnoga pitanja – koje je ime i mesto u društvu za majku koja ostane bez djeteta, da li roditelji poznaju svoju djecu i obrnuto, imaju li i deca i roditelji pravo na privatnost, koja je veza privatnosti i bezbožnosti… Koje je vama ključno pitanje u filmu?

Za mene je ključno u filmu Majka Mara pitanje preživljavanja i odustajanja od života. Kad si mlad imaš glad za ljubavlju, za tjelesnim, za seksom. Imaš i žudnju za životom u kojem često čak ideš i po ivici, ali uživaš u tom adrenalinu koji te pokreće. Taj intenzitet se sasvim svjesno, i voljno, ukida s godinama i gura pod tepih, negdje gdje nećeš biti u iskušenju da pređeš granice i učiniš nešto neočekivano. Živjeti pod kontrolom je lažan cilj koji mnogi sebi zadaju želeći da budu osobe pod kontrolom, koje neće nikad ništa pogrešno učiniti, neće ispasti iz ležišta, neće se napiti. Želimo biti lišeni svih stvari kojih se poslje stidimo kada ih učinimo, kada nam se dese ili kada vidimo da se nekome dešavaju. Želimo da naš život bude lišen ekscesa.

A kad si mlad zapravo te je baš te briga, juriš kroz život – razbiješ sve oko sebe, vodiš ljubav na najneobičnijim mjestima, zaljubljuješ se u nemoguće ljude, ideš na ljetovanje, ne znaš gdje ćeš završiti… Zato sam željela da ispričam priču o toj ženi koja je sve to potisnula i živjela u uvjerenju da je njen život upakiran, sređen, a gubitak sina je zapravo napravio tu erupciju, kao da je napravio čir. Proradio je vulkan koji se zove život i ona je, da bi preživjela, uradila neke neočekivane stvari.

Ta priča je priča o žudnji za životom, priča o rani koja, koja se pojavila boli, a bol moraš da pustiš. Nešto se budi toj ženi negdje iz dubine. Pojavljuje se neobična zvjerka koja je napravila transformaciju.

• U povijesti jugoslovenske kinematografije žena je imala različite uloge – žene koje su prkosile i društvu i prirodi, ali je nakon perioda retradicionalizacije društva tema ženske seksualnosti i dominantne žene koja izlazi iz uloge mučenice, ostala u sjeni. Iz filma u film vi to mijenjate upravo ženskim likovima koji preuzimaju inicijativu, agensi su promjene – tko je majka Mara?

Jako mi je teško da dam direktan odgovor tko je majka Mara, ali recimo da je majka Mara, perfektna, uglancana, moderno dizajnirana građevina koja iznutra krije jedno krvavo ogoljeno, živo, pulsirajuće, neću da kažem srce jer nije srce, nego neki pulsirajući organizam koji je sakriven od vanjštine.

Izvana je to jedna uglancana, perfektno dizajnirana površina. Iznutra je to jedna masna, ljigava, krvava, uznemirena pulsirajuća masa koja u toj ženi spava, čeka. Jako rijetko zapravo,razmišljamo o svojoj unutrašnjosti. Većina naših misli je usmjerena na kožu, na vanjštinu. Rijetko razmišljamo o tome kako zapravo izgledaju naši organi i sve te izlučevine ljudske, koje su jako ljudske. Moj mali mentalni test da analiziram je li neka osoba fejk ili nije, je postavljanje pitanja da li tu osobu mogu da zamislim kako svršava ili kako vrši veliku nuždu. Ako ne mogu zamisliti tu osobu u te dvije situacije onda nešto nije u redu s njom, onda je tu nekakva velika greška. Duboka intima nije neka upeglana, glatka, dizajnirana stvar. Sve je unutra – krv, sluz, suze… nastavite sami.

To su situacije u kojima čovjek apsolutno ne može kontrolirati ni to što mu se dešava, ni vanjštinu, ni unutrašnjost. I zato su te dvije situacije nešto što zapravo je duboka intima. Tako da Mara je od te jedne kontrolirane, savršene, ispunjene, takoreći dizajnirane, došla do te suštine u sebi.

• Vaši filmovi su i ogledalo društva u kojem živimo, ali nude prostor promjene, nude nadu. Što je nada u Majka Mari?

Nada je za mlade ljude, ali za ženu u mojim godinama – ja nemam potrebu za nadom. Baš me briga. Ničemu se ne nadam. Radim na tome. Pravim to što mi treba. Mijenjam svoj život, mijenjam svoj svijet, unapređujem ga, postižem nešto. U ovom filmu sam govorila o tome da su se neke stvari otvorile. Nije se ona promijenila, ona je digla pregrade u raznim skrivenim komorama svog bića i postala neko tko može pogledati te u oči.

• A sloboda?

Sloboda je… ne znam. Došla sam do toga da je za mene sloboda nešto veoma individualno. Uvijek sam slobodu smatrala ličnom. To je moj unutrašnji prostor. Mislim da smo sami sebi najveći tamničari. I kad se oslobodiš, kad otpustiš tog tamničara u svojoj glavi onda počinje slobodno. Snovi i realizam su potpuno drugačiji, imate jednu vizuru kad imate tako 20, 30, 40 godina, potpuno drugu kada dođete u 60. godine.

• Možda vaša autorska poetika nije uopće realistična, već jedna vrsta etičke utopije koja je veoma hrabra. Kako vi na to gledate?

Prestala sam biti objektivna. Nisam dokumentaristica, govorim o duši jedne žene. Mogla bi to biti i moja duša, ali nije. Ima dijelova duše koje dijelimo, koji su slični, ali moja igra je u tome da napravim neku novu dušu. Realizam i utopija, to je pitanje stava. Pitanje toga što ti hoćeš. Malo je i pitanje mašte. Ja sam osoba koja ima puno mašte. Meni nije dovoljno samo ono što jeste. Meni je potrebna i neka stimulacija duha.

I u životu sam uvijek bila više privučena talentom, intelektualnom, duhovnošću, zatim zanimljivim razgovorima nego što sam bila privučena golom, seksualnošću ili nekakvim realnim dokazima moći. Mene to nikad nije uzbuđivalo. Realizam je – što ćemo s njim sad? Uvijek me zanimalo što je iza toga. Vidim sve na svoj način, moj svijet je mnogo bogatiji i idem tamo gdje drugi ne odu – ili ih mrzi ili ne bi baš. Mogu da se okliznu i padnu.

• Dojmovi sa snimanja – što vam je bilo najljepše, a što najteže i kao glavnoj ulozi i kao redateljici, filmskoj autorici?

Veoma mi je bilo teško da otvorim sebe kao žena u tom filmu. Uživala sam u kreiranju vizualnost tog filma sa divnim direktorom fotografije Igorom Marovićem. Zaista sam se potrudila da ovaj film ima jednu posebnu vizualnost, ali sve ono što je bilo van toga nisam bila opuštena, nisam bila sigurna da li i kako će to funkcionirati.

• Nakon premijere Majka Mara počinje život u kinima. Što očekujete?

Jedva sam čekala da se završiti film. Mnogo sam naučila na snimanju ovog filma. I o sebi i o snimanju filma. U sljedećem filmu ću igrati sasvim malu ulogu.

Članak preuzet sa Journal.rs.

Foto: Festivalscope, Youtube, Promo