Journal intervju: Miloš Petrović Trojpec o novoj hit predstavi „Džepovi puni kamenja“

Komedija Džepovi puni kamenja (eng. Stones in His Pockets) irske glumice i dramske spisateljice Marie Jones, koja je osvojila mnoge kazališne scene diljem svijeta, dolazi pred beogradsku publiku u novoj, intrigantnoj postavi. Predstavu u režiji Erola Kadića, na sceni Vuk Teatra izvodit će talentirani dvojac – Miloš Petrović Trojpec i Pavle Mensur koji će tumačiti dvanaest različitih likova. Premijera, zakazana za 22. ožujka, izazvala je veliko zanimanje, što jasno pokazuje da tema, isprepletena humorom, životnim dilemama, iluzijama, duboko rezonira s današnjim društvom.

U razgovoru s Milošem Petrovićem Trojpecom, istražujemo kako se ovaj komad bavi granicama između iluzije i stvarnosti, kako te emocije dolaze do publike i što je to što će ova predstava donijeti novo u odnosu na prethodne postave. Također, razgovarat ćemo o njegovim osobnim iskustvima i razmišljanjima o glumi, umjetnosti i potrazi za prilikom, koja je zajednička nit svim likovima ove predstave.

Komedija Džepovi puni kamenja irske glumice i dramske spisateljice Marie Jones igra se s velikim uspjehom na mnogim svjetskim kazališnim scenama. Što misliš da doprinosi univerzalnosti ove priče, a što će donijeti nadolazeća premijera u kojoj glavne (i jedine uloge) igrate Pavle Mensur i ti?

Univerzalnosti ove priče doprinosi to što se može dogoditi bilo gdje i bilo kome. Također, sam stil pisanja Marie Jones, u trenutku kada je tekst objavljen, 1996. godine, bio je inovativan i drugačiji. Osim toga, kako je i autorica sama napomenula, ono što je specifično za ovaj tekst jest da ga mogu igrati dva ili više glumaca. Naša premijera donosi upravo takav pristup. Opredijelili smo se za minimalizam u podjeli. To znači da Pavle Mensur i ja igramo svih dvanaest likova. Isti, minimalistički pristup se oslikava i kada je riječ o scenografiji i rekvizitima, dok smo sve karte položili na glumu. Prije svega, jer je sam tekst glumački vrlo zahtjevan. Ali, i inspirativan.

Istoimena predstava se igrala u Ateljeu 212 s Nebojšom Ilićem i Nenadom Jezdićem u glavnim ulogama. Iako su od te premijere prošla više od dva desetljeća, zanima nas je li taj komad, i u takvoj postavi, bio inspiracija i za vašu predstavu?

Tako je. Iako je riječ o kultnoj predstavi Ateljea 212 koja je igrana više od 10 godina, ona nije bila inspiracija za našu predstavu. Naša inspiracija je bio sam prijedlog teksta s mogućnostima koje taj tekst pruža po pitanju promjena tih dvanaest likova. Ovo neće biti ista predstava kao predstava Ateljea 212 jer svako od glumaca nosi svoj senzibilitet i energiju. Ovo ćemo biti Pavle i ja, a ono su bili Jezda i Cile. Predstava će biti drugačija i imat će niz drugih redateljskih rješenja.

Premijera je rasprodana u rekordnom roku, što potvrđuje interes publike za ovu temu. Kako, po tvom mišljenju, publika reagira na predstave koje su pune humora, ali se bave i dubokim životnim iluzijama i unutrašnjim dilemama? I što je ono što želite da publika ponese iz sale?

Prije svega, mislim da publika reagira na emociju. I ako je ta emocija iskrena i točna, i ako mi glumci imamo dovoljno umijeća da tu emociju prenesemo publici, publika će je prepoznati i osjetiti. Upravo to je ono što bismo mi voljeli da publika ponese iz sale i ovog puta – emociju. Taj suptilan rollercoaster između humora i životnih pitanja i dilema, doprinosi da tekst bude bogat i protkan najrazličitijim emocijama.

Koji je za tebe najuzbudljiviji dio rada na jednoj ovakvoj predstavi – je li to istraživanje svih šest likova koje igraš, dinamika s Pavlom na sceni ili otkrivanje novih aspekata glume kroz specifičnost ovog djela?

Sve navedeno je za mene kao glumca atraktivno i uzbudljivo. Ali, ako bih morao izdvojiti jednu stvar, onda bi to bilo pronalaženje u svim tim različitim likovima. Odnosno, te promjene i sama činjenica da u jednom komadu glumac može igrati šest različitih likova.

Nedavno si izjavio da bi nakon brojnih tipskih uloga negativaca, volio sebe vidjeti upravo u ovom žanru. Jesi li tada imao na umu ovakav neki komad?

Ta izjava se više odnosila na serije i filmove, ne toliko na kazalište zato što sam u kazalištu imao priliku iskočiti iz uloge karaktera negativca. U kazalištu sam se susretao s tom promjenom, ali da budem iskren, ni u najljepšim snovima se nisam mogao nadati ovako atraktivnom i uzbudljivom tekstu za rad kao što su Džepovi puni kamenja.

Kako ti kao glumac doživljavaš te granice između iluzije i stvarnosti, i na koji način se ta dinamika odražava u tvojim ulogama?

Doživljavam kao prelijepu životnu igru. Ali – i izazov kojim snove pretvaramo u stvarnost. Ljepota te igre, paralelno u filozofskom smislu, se pretače u radost igre u mojim ulogama na granici iluzije i realnosti.

Koliko je po tvom mišljenju ta iluzija o kojoj se priča u predstavi prisutna i u životima svih nas danas?

Mislim da je ta iluzija, na moju veliku žalost, prisutnija i veća u životima svih nas danas nego što će to biti slučaj u našoj predstavi. Ali, upravo zbog te njene prisutnosti u našoj svakodnevici, ovaj tekst je aktualan i poslije toliko godina. Što se mene tiče, i te kako mi se puno puta u životu dogodilo da postanem svjestan neke iluzije. Ali, ona koja me je najviše koštala i zaboljela, i donijela najveće razočaranje, je vjerovanje da su zalaganje, predanost poslu, naporan rad i trud, dovoljni za ostvarenje ciljeva poput stalnog zaposlenja u kazalištu. Nažalost, iskustvo me je naučilo suprotno – da je možda čak i bitnije ugađati nečijoj umišljenosti o vlastitoj veličini, ili drugima, nego biti predan, zalagati se i naporno raditi. Ali, vjerujem da će uskoro doći bolje vrijeme i da ćemo srušiti sve iluzije. Ili ih makar smanjiti na svakodnevnoj razini.

Likovi u predstavi teže oslobođenju od svoje svakodnevne sudbine. Koliko je, po tvom mišljenju, potraga za tom prilikom ključna u životu, ali i umjetnosti?

Mislim da je potraga za prilikom u životu suštinska potreba svih nas, neophodnost. I upravo ovo što se događa u našoj zemlji u posljednje vrijeme predstavlja potragu mladih ljudi za tom prilikom za oslobađanje od svakodnevice. Vjerujem i u pronalaženje iste. Kako u životu, tako i u umjetnosti. A što se tiče glumačke umjetnosti, mislim da je gluma, i samo bavljenje glumom, svojevrsna mogućnost i privilegija da se oslobodimo od svakodnevice.

Slična želja za prilikom pojavljuje se i u jednoj od tvojih najznačajnijih kazališnih uloga – ulozi Stanleyja u predstavi Tramvaj zvan čežnja koja će se nakon godinu dana pauze ponovo naći na repertoaru BDP-a. Reci nam nešto više o tome?

Čini mi se da je u ljudskim genima usađena ta želja za prilikom. I sigurno ne postoji nijedna generacija do sada koja nije težila tome. Tako i Stanley. On se ne razlikuje puno od ostatka ljudskog roda. Ali nas Stanleyjeva priča uči možda i bitnijoj stvari – a to je da u toj potrazi za prilikom ne smijemo zaboraviti da smo prije svega ljudi. I da su oko nas ljudi. I ne smijemo dozvoliti da postanemo nesvjesni i zaboravimo da moramo biti i ostati pošteni i iskreni. Ali i da u toj želji, borbi i potrazi ne učinimo drugome nešto što ni bismo voljeli da drugi učine nama.

Još jedna od tvojih zapaženijih uloga je i uloga u predstavi Tiho teče Misisipi. Možemo li i kada očekivati i njen povratak na scenu BDP-a?

Koliko sam obaviješten nije planiran njen povratak na repertoar. Na moju veliku žalost, nisam član te predstave još od 2023. Jedino što znam je da je skinuta s repertoara i ne vjerujem da je planiran njen povratak. Barem ne za vrijeme postojeće Uprave Beogradskog dramskog kazališta.

Nakon hit serija U klinču i Klan, kao i filma Indigo Kristal, hoćemo li te gledati u novim ostvarenjima?

Trenutačno su sve moje umne i fizičke snage usmjerene prema predstavi Džepovi puni kamenja. Što se tiče drugih snimanja, nemam ništa potvrđeno, ali se nadam jednom projektu koji je planiran krajem ljeta i početkom jeseni ove godine. U pitanju je jedna od glavnih uloga u komediji čije snimanje još uvijek nije potvrđeno.

*Tekst je preuzet s portala Journal.rs

Foto: Senja Vild
Stajling: Vanja Pantin
Makeup: Anastasija Poznanović
Intervju: Tamara Bogunović