Milan Marić o zamkama istih uloga, osobnim greškama i projektima kojima je opsjednut
Tijekom proteklih dana bili smo na jednom od najljepših elafitskih otoka – otoku Lopud gdje se održavao sada već čuveni, treći po redu, Filmski festival Ponta Lopud. Prepoznat od strane profesionalaca filmske industrije i ove godine okupio je svjetska i regionalna imena. Tako su slavni glumac i reditelj Edward Norton i švedski reditelj i dvostruki dobitnik Zlatne palme Ruben Östlund održali masterclass radionice za nekoliko odabranih glumaca, redatelja i snimatelja iz regije, dok su moderatori bili čuveni poljski redatelj i oskarovac Pawel Pawlikowski i meksički redatelj Michael Franco.
Među odabranim umjetnicima koji iza sebe već imaju zapažene uloge u brojnim filmskim ostvarenjima našao se i mladi, istaknuti glumac Milan Marić kome je nedavno dodjeljena nagrada Grada Beograda Despot Stefan Lazarević za pozorišno stvaralaštvo, o čemu smo već pisali. Jednako dobar u kazalištu, kao i na filmu, jedan je od rijetkih glumaca mlađe generacije koji može da odglumi sve. Na svjetskoj sceni se istaknuo zapaženom glavnom ulogom u filmu Dovlatov zbog koje se udebljao više od 20 kilograma, a domaća scena ga je upoznala kroz seriju Jutro će promeniti sve, Državni službenik, Besa, Pad, ali i filmove Otac, Toma. Kada je reč o kazalištu, posebno ističemo: Lorencačo, Sudnji dan, Edip, Ko se boji Virdžinije Vulf. Negde u mimohodu između masterclassova, one-on-one sesija i gledanja filmova na plaži pod otvorenim nebom, uspjeli smo ga uloviti, sjesti i porazgovarati s nim o, pa moglo bi se reći, svemu.
Filmski festival Ponta Lopud i ove godine okupio je velika imena iz svijeta filma. Koliko je za tebe kao mladog glumca značajna prilika da s njima razgovaraš, razmjenjuješ mišljenja i učiš od njih?
U našem poslu nije moguće da se prenese znanje. Ne postoji formula koju neko može prepisati. Gluma je individualan posao i pitanje je senzibiliteta i karaktera. Zavisi mnogo i od – trenutka, inspiracije, spremnosti. Ima mnogo faktora, ali, ono što je bitno je zapravo razmjena iskustava. Na ovakvim festivalima imamo priliku slušati različite ljude koji se bave istim poslom i saznati kako oni funkcioniraju i na koji način razmišljaju. Svako od nas ima svoje metode – makar u pripremi, ako ništa drugo. Put do uloge nije isti za svakoga. Neophodno je da se glumac upusti u neku vrstu istraživanja i nepoznanice. I zato je zanimljivo slušati ljude koji su drugačijeg senzibiliteta i saznati kako oni promatraju stvari i iz kojeg ugla pristupaju. Rubena Östlunda sam imao priliku upoznati još prošle godine na Sarajevo Film Festivalu kada sam bio u žiriju. Razgovarali smo upravo o tome – koliko je važno pričati i razmenjivati iskustva i mišljenja s ljudima iz naše industrije. Naravno, svaki glumac u ulozi ne može pobjeći od sebe, ali ta prilika i mogućnost da čuje potpuno drugačiji ugao od onoga što on dominantno smatra da bi tako trebalo, ima moć i utjecaj da proširi vidike.
Producirao si i pisao scenarij za kratkometražni film s Nikolom Ljucom i Tamarom Krcunović u glavnoj ulozi, koji je prikazan na Martovskom festivalu prije četiri godine. Imaš li afinitete da se ostvariš i kao redatelj?
Težim tome kao sljedećem logičnom koraku u karijeri. Imam tu potrebu da se, i kad snimam, stavim u poziciju redatelja i da razumijem film kao proizvod i da ga sagledam kao širu sliku kako bih znao kako da se prema njemu postavim. Volim taj proces stvaranja i zaista uživam u tome. Dobra stvar je da nijedan redatelj do sada nije ima ništa protiv toga da na neki način dam svoj doprinos. Štpviše, zanimalo ih je da čuju mišljenje nekoga tko je kao glumac involviran u proces stvaranja filma. Neki redatelji su mi čak i dopustili da režiram određene scene filmova na kojima sam radio.
Trenutno radiš na novom filmu Zvečarke koji potpisuje upravo Nikola Ljuca. Kaži nam nešto više o tome?
Riječ je o političkom trileru koji je nastao po drami Vuka Boškovića. Ta drama je bila polaznica za pisanje scenarija, ali je sve otišlo u nekom drugom pravcu koji se poklapao s nekom ranijom idejom Nikole Ljuca. Nikola i ja dugo nismo radili zajedno, još od tog našeg zajedničkog kratkometražnog filma, zbog čega se dodatno radujem ovom projektu.
Tri jake biografske uloge su iza tebe – Sergej Dovlatov, Čeda Jovanović i Toma Zdravković. Ali mimo toga igraš i širok dijapazon drugih uloga i jedan si od rijetkih glumaca koji ne dobiva tipske uloge. Tko ili što tome doprinosi?
Trudim se da ne upadnem u klišej te vrste i zamku istih uloga. Iako smatram da se u to ne upada samo od sebe, već da su i sami redtelji pomalo odgovorni jer jednog glumca stavljaju u iste, provJerene, uloge. Ako je već tako, onda je na glumcu odgovornost da se izvuče iz toga i da ne prihvaĆa iste uloge. Jer mu one ne ostavljaju prostora da se širi i razvija.
Većina tvojih uloga bile su riskantne i s potencijalnim prilikama za neuspjeh, a ti si ih ipak prihvaćao, kako to objašnjavaš?
Ispada se da su mnogi projekti na kojima sam radio na neki način posebni, ali nije zaista tako. Mislim da su svima nama iste početne pozicije kada dobijemo ulogu. Ja sam se fokusirao na to što ja mogu učiniti s tom ulogom, a ne što će ona učiniti. Da sam razmišljao drugačije, pitanje je da li bih ikad prihvatio da igram ruskog pisca Dovlatova na jeziku koji nisam dotad govorio ili ikonu srpske narodne muzike Tomu Zdravkovića, a ne znam pjevati i ne izgledam kao on.
Radio si s velikim glumačkim imenima kao što su Rade Šerbedžija, Nataša Ninković, Dragan Bjelogrlić, Svetozar Cvetković i mnogi drugi. Na koji način te to iskustvo obogatilo?
U radu s njima imao sam priliku da vidim jednu nevjerojatnu zajedničku crtu, a to je činjenica da je njima s velikim karijerama i ozbiljnim godinama staža i dalje mnogo stalo do onoga što rade. I upravo to je ono što meni s 32 godine ne dozvoljava da olako pristupam svojoj profesiji. Dirljivo je kada vidiš na sceni Mirjanu Karanović, Svetozara Cvetkovića, Radeta Šerbedžiju i mnoge druge koliko se daju i koliko im je važno da uloga uspije onda jednostavno svhvatiš da ni nemaš pravo da olako doživljavaš stvari.
