Iza kulisa: Bili smo na probi premijere
Marija Stuart u Teatru &TD

Utorak, 17. listopada 2023.

Prva ovosezonska premijera Teatra &TD na Veliku scenu 18. listopada donosi dramu “Marija Stuart” autora Friedricha Schillera, u režiji Anastasije Jankovske i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka. Igraju Tanja Smoje, Martina Čvek, Dušan Gojić; Damir Klemenić, Kristijan Petelin, Sven Jakir i Matej Đurđević. Reprizne izvedbe na rasporedu su 19. i 20. listopada.

Marija Stuart

Schillerova drama “Marija Stuart” govori o jedinstvenom trenutku u političkoj povijesti. Dvije žene, dvije rođakinje, dvije kraljice, Elizabeta i Marija, u vremenu kojim vladaju muškarci, bore se za krunu Engleske, za krunu države i crkve, za krunu svijeta. Jedna i druga, neizmjerno su usamljene u svojoj borbi, jer muški svijet ih ne razumije, teško ih i podnosi. Razumjeti se mogu samo međusobno. Ovo krvoločno i beskompromisno djelo, o zadržavanju i pokušaju otimanja vlasti unutar obitelji Tudor, s konca 16. stoljeća, iznjedreno pod utjecajem klasicističke estetike, po uzoru na tragedije Sofokla i Eshila, a pisano u 18. stoljeću, i danas je iznimno aktualno. Kako teku pripreme doznali smo posjetivši ih na probi uoči premijere, na kojoj smo razgovarali s dvije kraljice Elizabetom (Kraljicom Engleske): Tanjom Smoje i Marijom Stuart (Kraljica Škotske): Martinom Čvek te redateljicom Anastasijom Jankovskom.

Marija Stuart prva je ovosezonska premijera Teatra &TD. O kakvom se dijelu radi?

Martina Čvek: Radi se o krvavom, beskompromisnom, fatalističkom, strastvenom djelu. Djelu gdje je uloženo sve i sve je protjerano na rub; rub borbe, instinkta i (ne)moralnog u čovjeku. Drama Marija Stuart, F. Schillera prikaz je momenta, i to povijesnog momenta, u kojem se dvije žene, uz to krvno povezane, kraljice, Elizabeta i Marija bore za engleski tron i krunu.

Tanja Smoje: To je drama utemeljena na povijesnim događajima između kraljice Elizabete i njezine rođakinje Marije Stuart koja je bila škotska kraljica druge vjere i samim time suprotstavljena Elizabeti. Marija je polagala pravo na englesku krunu. Uslijed previranja u Škotskoj ona traži zaštitu kod Elizabete, koja joj to pruža ali je drži zatvorenom 18 godina zbog straha od preuzimanja krune.

Anastasijea Jankovska: Čast mi je otvoriti novu sezonu Teatra &TD, kojeg sam zavoljela jako još tijekom rada na svojoj prvoj režiji u tom kazalištu, predstavi “Mjesec dana na selu”. Ovdje se radi o drami koju je napisao Friedrich Schiller u doba romantizma, a o zbivanjima u šekspirijanskom dobu. Schiller je ovu dramu iznjedrio u doba romantizma, ali pod utjecajem klasicističke estetike. Po njegovom mišljenju, drama mora predstavljati neku vrstu tragične analize, po uzoru na tragedije Sofokla i Euripida. Ovo je drama o Mariji Stuart, povijesnom licu, naslovnom licu komada, ali je u istoj mjeri i drama o drugoj kraljici, izvanbračnom djetetu koje po katoličkom zakonu nije trebalo doći na prijestolje, ali kako život ima “svoj život”, niz okolnosti dovede do razvoja potpuno drugih događaja. Na trenutke ova drama je ujedno i triler jer svi na dvoru naravno smišljaju razne urote i spletke i zapravo ne znaš kome i u kojoj mjeri se može vjerovati. Ovo je komad o borbi za prijestolje dviju žena u doba kad su svijetom vladari muškarci, o tituli koja sa sobom nosi veliku osamljenost. Također tu se dotičemo i pitanja slobode – koliko si zapravo, i jesi li uopće slobodan kad si na takvoj jednoj poziciji moći… Jako lijepo situaciju opisuje jedna rečenica Dostojevskog “ Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi sagnuti i uzeti je”. U ovoj predstavi propitujem to pitanje, moraš li se i koliko sagnuti da bi dobio vlast odnosno koliko moraš zaprljati ruke pa čak i po cijenu nečijeg života da bi mogao vladati. Na kraju dolazimo do toga : je li važnija smrt pojedinca ili mir jednog naroda.

Možete li nam pobliže objasniti radnju ovog kazališnog komada?

Martina: Najbolji opis fabule odvija se 19.10., 20.10., 16.11., 17.11. u Teatru &TD. Dođite, saznajte.

Tanja: Komad se događa nakon tih 18 godina zatočeništva, kada je donesena presuda da se Mariji odrubi glava zbog pokušaja svrgavanja Elizabete. Presuda je donesena, treba se izvršiti ali Elizabeti to nije lako. Lomi se između dužnosti, osjećanja, vladanja i ljudskosti.

Anastasija: Za vrijeme pisanja ove drame, Schiller je pisao u pismima Goethe-u, kako je shvatio da je strah od onog što se već dogodilo puno veći nego pretpostavka da bi se nešto moglo dogoditi, tako da je zbog toga uzeo ovaj poznati povijesni siže o dvjema kraljicama, sestrama, u kojem dobro znamo da jedna mora umrijeti. Zanimljivo je jako, kako je zapravo cijeli Schillerov komad pisan tako da je presuda već donesena, a čeka se zapravo još samo izvršenje čina i to je kao da gledamo zadnji čin neke drame…sve se već dogodilo, presuda je na sudu donesena protiv Marije Stuart i Elizabeta treba samo potpisati tu presudu. Kao redateljici mi je bilo jako zanimljivo da izvučemo, u tom “zadnjem činu” psihološki moment tih dviju osoba na tronu koje nose maske kao i svi ljudi na poziciji moći….i naravno, kad maske padnu, vidimo osobe od krvi i mesa koje se bore… jedna se bori s “ljudskošću u sebi”, a druga, zatvorena i sputana u muškom svijetu, lišena svih svojih privilegija i atributa, bori se za goli život… Radi se o krvavoj borbi za krunu, vlast, prijestolje i to ne samo njih dviju, nego i svih ostalih likova ove drame.

Glavni likovi u predstavi su žene, žene u pretežno muškom svijetu. Zašto je ova tema i danas jako aktualna?

Martina: Kada pričamo o vodećim, grandioznim ulogama, priznajmo, i dalje je to muški svijet. Žene jesu utrle neke puteve, zahtijevaju inverziju paradigme, traže jednakost, šansu, prava, poštovanje. Istina, evoluirali smo od Schillerovog doba, koliko točno pitanje je, no što ako za ulogu lidera, i sve derivate potonjeg, i žene na koncu ipak moraju navući hlače? Je li nam doista nužna metamorfoza i testosteronski shopping da bismo parirale muškom svijetu? Ili će svijet (pa i žene same) biti dovoljno hrabar i prihvatiti ženske principe kao relevantne, dostatne i vrijedne grandioznijih uloga? Ženske principe nošene ženskom energijom koja je u stanju resetirati svijet, donijeti svježinu i novu perspektivu. Voljela bih da se otvorimo ka tome. Donijet će nam nečeg mekšeg i mudrog. Žene imaju što ponuditi i u ulogama koje im nisu rado povjeravane. Biologiji usprkos.

Tanja: Jer su i danas žene u pretežno muškom svijetu, i ulažu enormne stoljetne napore da dođu na istu startnu poziciju.

Anastasija: Drama je jako aktualna, ne samo u onom banalnom smislu, žena u muškom svijetu i njihova borba za mjesto u tom istom, već je aktualna na više razina… Vidimo osobe koje čine postupke koje mi i danas vidimo da ljudi čine da bi zadobili vlast, znači ništa se nije promijenilo od Šekspirovog doba, a i prije njega. Također danas je itekako aktualno pitanje “što bi bilo kad bi svijetom vladale žene”? Mogu li one raditi isto što i muškarci, mogu li to raditi bolje? I da li ti vlast mora pojesti tvoj “rod”, “obezličiti” te na neki način …

Kako je postavljena scenografija? Je li doprinijela atmosferi predstave?

Martina: Marita Ćopo i Mia Popovska su divno na valu mašte, mekoće i jednostavnosti uspjele stvoriti atmosferu koja odgovara konceptu predstave.

Tanja: Dobra scenografija uvijek doprinosi predstavi, pa je tako i ovdje slučaj. Ona je vrlo minimalna, sastoji se od prijestolja koje je pomično, i bijelih prozirnih zavjesa koje omogućuju da se nešto od tih dvorskih zbivanja sakrije, otkrije ili prikrije.

Anastasija: Ja sam vizualni tip definitivno i mislim da kazalište mora, pogotovo danas donositi Ljepotu (namjerno sam napisala sa velikim slovom) na scenu. Mislim da je scenografija koju su napravile svestrana i premaštovita Marita Ćopo s kojom surađujem već dulje vrijeme i Mia Popovska s kojom radim prvi put, uz pomoć &TD ekipe i sjajnog light dizajna Martina Šatovića definitivno doprinijela toj čaroliji i magiji koju smo pokušali donijeti na scenu. Tu magiju na scenu donose svi moji suradnici: dramaturg Elvis Bošnjak, Pravdan Devlahović, Martin Šatović, Grisha Levchenko koji je donio tu epsku čaroliju kroz glazbu, &TD-ova ekipa, Iva, majstorica maske odnosno mađioničarka, inspicijentica Ana, stolar Dragec, scenski radnici predvođeni Reneom, rekviziter Sisa, sjajni tonci Hrvoje i Aljoša… Ma predivno je raditi u &TD-u jer tu još uvijek “žive” kazališni ljudi koji vole to što rade, to je mjesto koje ima jednu začudnu slobodu i mislim da umjetnici koji ovdje dolaze raditi to itekako osjećaju.

I kostimi igraju veliku ulogu. Je li ugodno nositi krinoline kroz cijelu izvedbu?

Martina: Je li mi ugodno ili neugodno, rijetko se pitam kao glumica. Dajem povjerenje vanjskom oku i ostalim kotačićima autorskog tima te kostimografu. Zanimljivo je nositi krinolinu i vidjeti koliko je to bilo veličanstveno, teško, (ne)potrebno, apsurdno, dostojanstveno, socijalno normirano i zanimljivo je u spektru svega navedenog potražiti neku inspiraciju za sebe kao scensku osobu.

Tanja: Nije mi prvi put biti u krinolini i priznajem da me uvijek u nekom trenutku snađe onaj anksiozni napadaj kada pokušavam doći do daha jer imam osjećaj da me sve stišće i da mi je previše svega. To obično bude u prvoj fazi, privikavanja. Zahvalna sam Mariti što je napravila najlakšu moguću krinolinu, bez puno pod slojeva pa se u njoj ugodnije osjećam.

Svi kazališni komadi govore ili o ljubavi ili o njenom nedostatku. U ovom prizoru, kažete da Marija i Elizabeta za to nisu imale vremena. Možete li nam to malo pojasniti?

Martina: Neću reći ništa pametnije od onoga što se unutar našeg tima navodilo, a to je da svi kazališni komadi govore ili o ljubavi ili odsustvu iste. Naš komad govori i o ljubavi i o nedostatku iste jer ako nedostatak te subjektivne determinirajuće emocije vodi do tragedije otvara se alternativni procjep – što je takva ljubav možda mogla donijeti? No, takvog procjepa i prizora u ovoj drami nema niti joj pripada. Te žene, u tim okolnostima, nisu za njega imale snage, vremena, mogućnosti ili zapravo „muda“.

Tanja: Marija je za ljubav imala malo više vremena, prepuštala joj se. Imala muževe i djecu. Njezin je sin Jakov naslijedio krunu. Elizabeta se odrekla ljubavi, nazivali su je zato i djevičanskom kraljicom. Morala je utišati svaki zov ljubavi da bi mogla vladati, da bi mogla zadržati hladnu glavu. Velika cijena?

Anastasija: U tom smislu mogu usporediti ovu dramu s komadima koje sam dosad radila, Mjesec dana na selu i Rastanci koji su definitivno predstave o ljubavi, a ova je predstava o nedostatku ljubavi, ljubavi koje su na kraju priče svi jako željni u bilo kojem njezinom obliku.