Ovogodišnja sezona filmskih festivala prošla je u sasvim drugačijem ozračju. Onom internetskom – bez gužve pred platnom, ceremonija ili after-partyja. Ništa ne može nadoknaditi taj festivalski šušur, ali ova je sezona ipak iznjedrila neke izvrsne filmske naslove. Posebice na ovogodišnjem uspješnom online izdanju Sarajevo Film Festivala na kojem je publika iz cijele regije pratila filmove, razgovore s autorima te predavanja.
Jedno je takvo filmsko iznenađenje film ‘Mare’ čija je glavna glumica Marija Škaričić nedavno osvojila Srce Sarajeva. Dosad je ujedno i jedina trostruko nagrađena za najbolju glumicu na omiljenom festivalu. Pripala joj je uloga Mare koju je redateljica Andrea Štake pisala upravo za nju.
Mare je majka i supruga troje tinejdžera – ima idealno, kako bi mnogi rekli – ‘posložen’ život. No, kad osjeti da je utapa monotonija, kreće u nepoznato i stavlja svoj život na kušnju.
S našom smo glumicom razgovarali o iskustvu snimanja filma, univerzalnoj poruci koju film šalje i motivaciji za ulogu.
- Prije svega, čestitamo! Iza vas je treće Srce Sarajeva za najbolju ulogu i jedina ste glumica kojoj je to dosad uspjelo. Nagradu ste već drugi put osvojili u suradnji s Andreom Štakom, kako funkcionirate zajedno? Što vama dokazuje treće Srce Sarajeva?
Zahvaljujem na čestitkama! Andrea i ja imamo već malu povijest, dugu petnaest godina, prošle smo razne faze, svaka za sebe i zajedno. Na prvom smo filmu vrlo lako i tečno surađivale, sprijateljile se i pratile jedna drugu godinama kroz životna zbivanja. Na ovom projektu situacija je bila kompleksnija, bilo je puno teže pronaći pravi ton, probijale smo se dan po dan kroz materijal i vlastita pitanja. Unatoč zahtjevnom snimanju, drago mi je i lijepo da smo napravile ovaj film.
- ‘Mare’ nas upoznaje s protagonisticom koja, s racionalnog stajališta, ima posložen i organiziran život. Ipak, žudi za promjenom zbog čega u konačnici sve stavlja u pitanje. Smatrate li da je to univerzalna i česta pojava danas, a posebice kod žena koje zbog svakodnevice zaboravljaju na vlastitu motivaciju, ciljeve i sreću?
Smatram da je zaborav na sebe samu/samog univerzalna pojava. Nisam sigurna da je svakodnevnica kriva za to, ona je samo posljedica. U cjelokupnom društvu, od davnina, fokus se nikada nije stavljao na to da pojedincu bude dobro, da voli i poštuje sebe pa iz toga prirodno voli i poštuje druge. Ljudski rod kroz stoljeća muku muči s najosnovnijim egzistencijalnim potrebama, ratovima, podjelama, ograničenjima, igranju uloga… S takvim nasljeđem postalo je strahovito teško živjeti život koji nije rutina i obavljanje zadataka. Srećom, život tu i tamo uspije pronaći svoj put i probije se kroz sve te naše zidove pa osjetimo nezadovoljstvo, osjećaj da nešto nedostaje, da nešto trebamo poduzeti. I to ako nismo dokraja otupjeli.
- Andrea Štaka ulogu je pisala konkretno za vas. Što dijelite s Mare, što vas potpuno razdvaja i jeste li iz vlastitog iskustva crpili određenu inspiraciju za izvedbu?
Uvijek koristim vlastito iskustvo za sve što radim. To ne znači da sam morala proći kroz identične faze ili situacije kao i uloga koju tumačim, već je sve što sam u životu ugledala, shvatila, razumjela, kod sebe ili kod drugih, ostavilo neki svoj trag ili sjećanje. To je nešto što je postalo dio mene, što donosim sa sobom u filmski kadar ili na kavu s prijateljicom, jednako. Iz toga nastupam, komuniciram, živim. Svaka uloga koju sam napravila, bolja ili lošija, nastala je u iz mog razumijevanja, u mom tijelu i govorila mojim glasom. U tom smislu možemo reći da sve uloge itekako imaju veze sa mnom. Koliko imaju veze sa mnom privatno, to je drugi par rukava. I zapravo nebitno. Iskreno da vam kažem, najteži dio nakon filma mi je u intervjuima govoriti o ulozi koju sam odigrala. Jer zapravo, na meni je da je odigram, a ne da o njoj govorim.
- Interesantno je da se na ovoj festivalskoj sezoni puno govori i o filmu ‘Tereza37’, vaše kolegice Lane Barić, u kojem također glumite. I taj film govori o ženi koja odbacuje uigranu rutinu i neke aspekte života stavlja na kocku, iako zbog drugačijih razloga. Imaju li Mare i Tereza nešto zajedničko?
Imaju. Obje neplanirano zakorače u neke nove prostore i neke svoje, nove puteve. Imam osjećaj da bi Tereza i Mare mogle u svemu na nekoj kavi porazgovarati, ili još bolje, u šutnji se potpuno razumjeti. Inače, uloga Mirele koju mi je moja prijateljica i sestra Lana Barić dodijelila, jedna mi je od najdražih. Ona pak, sa mnom privatno ima toliko malo veze da je obožavam.
- Vašeg supruga u filmu glumi Goran Navojec, vaš životni partner u stvarnosti. Kako ste funkcionirali zajedno na setu i postoje li neke dobre i ‘loše’ strane kad surađujete s nekim tako bliskim?
Ne vidim kako je moguće s nekim biti uistinu blizak, a surađivati loše. Za mene je to oksimoron.
- Koja je najveća lekcija kojoj vas je karijera glumice naučila? Radite i kao profesorica glume na Akademiji – što vam je najvažnije da prenesete svojim studentima?
Da su oni izvor svega što rade, da im nitko nije kriv niti što dužan i da moraju preuzeti odgovornost za vlastiti razvoj, ako ih razvoj zanima. To je ujedno i moja najveća lekcija.
- Sarajevo Film Festival ove se godine, nažalost, održao samo u online izdanju. Smatrate li da je to bio uspješan projekt i da je uspio ‘nadoknaditi’ izostanak festivala u klasičnom smislu?
Festival je apsolutno uspio zahvaljujući spremnosti i sposobnosti organizatora, u ovim i ovakvim okvirima. Ali, kao što ste i sami u pitanju primijetili, “nažalost online“. Ništa ne može nadomjestiti živ kontakt s publikom i kolegama, i “šušur“ koji vlada oko cijelog festivala, to je valjda svima jasno. Jako sam se veselila putu u Sarajevo ali nažalost, ove je godine tako. Svo zlo u tome, samo se nadam da će ovo sve skupa što prije završiti.
- Za mnoge se filmaše, glumce i izvođače situacija preko noći promijenila s dolaskom pandemije. Nekima je, posebno slobodnim umjetnicima, u pitanje došla sama egzistencija. Kako ste se vi nosili s najžešćim periodom karantene i kako gledate na budućnost filmske industrije, kazališta i kulture općenito?
Ja sam zaposlena na Akademiji te spadam u rijetku “neoštećenu“ skupinu i zaista baš ništa u tom smislu zasad nisam izgubila. Snimanja su pomalo krenula i čekaju me dva jako lijepa projekta. Ali mnogi moji kolege slobodnjaci vezani samo za kazalište u vrlo su ozbiljnoj situaciji i nejasno je kako će se stvari dalje odvijati. Nije bilo lako ni u “normalnim“ okolnostima. Ne volim prognozirati, ali svima je jasno da će ova situacija ostaviti ozbiljne posljedice. Sve se ovo skupa čini toliko nestvarnim, iz dana u dan, da mislim da bilo kakvoj “predvidivosti“ nema mjesta. Ostaje da gledamo i pokušamo odgovoriti na ono što dolazi kako najbolje znamo.
Foto: film Mare, HAVC
