Linda Begonja i Ines Bojanić briljiraju u novoj Kerempuhovoj predstavi. Ugostile su nas u kazalištu

Točno na Dan žena, ovog je mjeseca u Satiričkom kazalištu Kerempuh praizvedena predstava Otac, Kći i Duh Sveti, nova duologija Mate Matišića koju na scenu postavlja Janusz Kica. Spomenuta dva dijela mogla bi funkcionirati i kao odvojene predstave, no u zajedničkom predstavljanju uspješno reprezentiraju zajedničku temu – ženu. Ženu koja pati, ženu koja se smije, ženu koja se nosi s gubitkom djeteta, ženu kojoj se ostvaruju snovi i (strahovi)…

I dok u prvom dijelu upoznajemo tročlanu obitelj suočenu s čudom koje otkriva sve tajne duboko gurane pod tepih, drugi komad postavlja u fokus dva para, Anu i Blaža te Mariju i Marka koje je život spojio iskustvom nezamislive tragedije. U njemu briljiraju Linda Begonja i Ines Bojanić, ujedno i naše sugovornice koje su nas na pozornici matičnog kazališta ugostile u sklopu naše rubrike Iza kulisa.

• Kako ste osobno doživjeli rad na predstavi Otac, Kći i Duh Sveti?

Linda: Ova predstava nije samo umjetnički izazov, već i duboko intimno putovanje. Baviti se temama poput femicida, mentalnih bolesti, samoubojstva mladih, silovanja nevinih ili anatomijom propasti obitelji kao temelja onog što nas formira, htjeli mi to ili ne, bili toga svjesni ili ne, znači ulaziti u prostor koji je emotivno iscrpljujuć, ali i nužan. To su teme koje često ostaju potisnute, prekrivene šutnjom ili banalizirane kroz medije, a kazalište ima snagu da ih izgovori drugačije – bez filtera, u lice gledatelju, kroz, u ovom slučaju reduciranost glumačkog izričaja, atmosferu, mračni humor.

Proces rada bio je intenzivan jer tekstovi ne dopuštaju distancu – zahtijevaju potpunu prisutnost, ranjivost i suočavanje, ne samo s pričom, nego rekla bih i s osobnim osjećajima. Istovremeno, donosi i odgovornost jer se bavimo nečim što nije fikcija, već stvarnost mnogih ljudi, nečim što je još uvijek tabu, unatoč tome što bi taj tabu trebao biti dio javnog diskursa. Otac, Kći i Duh Sveti nije predstava koja nudi olakšanje, ona ne umiruje, na trenutke potiče nelagodu, i postavlja pitanja na koja nemamo jednostavne odgovore. I upravo je u tome njezina snaga – tjera nas da se ne sklonimo u komfor šutnje.

Ines: Osobne i umjetničke tragove predstava koje je iza sebe posadio gospodin Janusz Kica po cijeloj Europi, a čije sam plodove imala priliku i sama svjedočiti ovdje u Hrvatskoj, uvijek sam htjela iskusiti vlastitim doživljajem. Srećom, rodila se prilika ovom predstavom čiji je porod trajao puna tri mjeseca.

Disati uz Janusza Kicu tijekom proba meni je donijelo vjetar u leđa jer do sada, iz mojeg iskustva, osim redatelja koji su ujedno bili i kolege glumci, nisam doživjela takvu toplinu, poštovanje i vjeru u glumce. Moram spomenuti i gospodina Matu Matišića i njegovu pisanu riječ bez koje ne bi bilo moje divne uloge te talentirane kolege i upravu Kerempuha koji su unisono podigli ovaj dramski asteroid ravno do neba.

• Na dovitljiv način, predstava progovara o važnim temama – femicidu, samoubojstvu mladeži, ratnim silovanjima… Smatrate li da je dužnost umjetnika danas pružiti komentar na društvene probleme?

Linda: Umjetnost je za mene oduvijek bila, kako bi i Brecht rekao, lomljeno, razbijeno ogledalo društva, koje ne vraća uljepšanu ili normalnu sliku, već onu koju nismo spremni vidjeti. Sredstvo je kroz koje možemo preispitati norme, vrijednosti i nepravde. Kao umjetnici, mislim da imamo društvenu pa tako i građansku odgovornost koristiti svoj glas kako bismo osvijetlili tamne kutove društva, potaknuli dijalog i, nadamo se, inicirali promjene.

U vremenu kada se istina često iskrivljuje, umjetnost sigurno ostaje kao svjetionik koji nas vodi prema novim spoznajama i empatiji. Predstava Otac, Kći i Duh Sveti upravo to čini – kroz humor i finu ironiju, apsurd i društvenu satiru, otvara prostor za razgovor o temama koje su često tabu, ali su ključne za naše kolektivno ozdravljenje i napredak. Smatram da je odgovornost umjetnika u tome da ne šuti, da provocira, da postavlja pitanja. Naravno, ne mislim da umjetnost uvijek mora biti angažirana ili didaktična, ali vjerujem da ima moć utjecati na promjenu percepcije i pokrenuti dijalog – a to je već veliki korak.

Ines: Progovarati o tekućoj muci ne samo svjetske već i hrvatske stvarnosti nije samo dužnost već i umjetnička potreba na koji način sublimirati sav gnoj i nakupine neljudskosti u jedan materijal koji će biti prepoznat i čitljiv širem dijelu publike. Za pretočiti život na pozornicu treba umješnosti i talenta. Usuđujem se reći da smo sve navedeno postigli u ovoj predstavi.

•  Publika će ponijeti različite dojmove, a što ste vi osobno ponijele iz ove predstave?

Linda: Predstava se bavi temama koje su nelagodne, ali upravo zato nužne. To je ono politično u njoj. Ona ne nudi utjehu niti razrješenje. Reduciranost glumačkog izraza ostavlja prostor za ono što se ne može izreći riječima, za praznine koje govore više od dijaloga. Sve je ogoljeno do srži, kao što su ogoljeni zidovi scenografije, i oni koji ostaju iza tragedija, iza saznanja ili priznanja zločina o silovanju nevinih u prvom dijelu ili suicida djece u 2. dijelu predstave. Prisiljeni su živjeti s pitanjem na koje nema odgovora: Kako smo propustili vidjeti?

U drugom dijelu dvije maloljetne djevojčice/kćeri u dvije različite obitelji oduzele su si živote jer su znakovi bili suptilni, jer su se utopili u svakodnevici, u šutnji, u nesposobnosti da shvatimo koliko je netko blizu ruba dok ne postane prekasno. Kako živjeti poslije toga? Kako pronaći smisao kada smisao prestane postojati? Predstava postavlja istovremeno pitanje i o bijegu i o traženju istine, pa makar i lažne istine. Ona traži da gledamo, da osjetimo, da se pitamo. Jer tragedije se događaju u vakuumu, one su posljedica svijeta koji ne vidi, koji ne čuje, koji ne reagira na vrijeme. Ono što nosim iz ove predstave jest težina neizgovorenog, snaga onoga što ostaje u međuprostorima tišine. I spoznaja da kazalište, kad je tako ogoljeno, može biti prostor u kojem si konačno prisiljen ne skrenuti pogled.

Ines: Ponijela sam sa sobom jedno iskustvo radosti igranja nečega što rijetko imam priliku, a to je susret mene i zadane uloge u dijametralnoj suprotnosti te savjesno i svjesno kopanje materije kako bi se te suprotnosti pronašle i uklopile u odgovarajuću slagalicu.

• U mjesecu smo u kojem slavimo žene. Što mislite da je vaša najveća snaga?

Linda: Sva sreća, imam sposobnost da se prilagodim i rastem kroz izazove. Kao glumica, često se nalazim u situacijama koje zahtijevaju brzo prilagođavanje i duboko razumijevanje različitih perspektiva. Ta fleksibilnost mi omogućuje da se suočim s neizvjesnostima, rizikom i otvorenošću, pretvarajući prepreke u prilike za rast. Također, vjerujem da je empatija ključna – sposobnost da osjetimo i razumijemo emocije drugih omogućuje nam da stvaramo autentične i dublje veze, kako na sceni, tako i izvan nje.

Moja snaga je i upornost i vjera u radost igre kako na sceni, tako i u ostalim medijima. Gluma me osobno naučila da je svaki pad prilika za novi početak, a svaka prepreka test vlastite izdržljivosti. Ne vjerujem u savršene ljude niti u idealne okolnosti, ali vjerujem u sposobnost prilagodbe i rasta. Također, snaga je i u ranjivosti – u sposobnosti da prepoznam kada mi je potrebna pomoć, kada trebam stati i osluhnuti sebe. Mislim da je pravo umijeće balansirati između borbenosti i ranjivosti i to pokušavam njegovati u sebi.

Ines: Moja najveća snaga je izbor reakcije na nešto što me trigera i iščupa iz cipela. To je pobjeda nad vlastitim sebstvom u kojem povrede koje dolaze izvana tijekom življenja postanu nevidljive i integriraju se duboko u podsvijest. Zrelost me čisti od višaka i usvajam jednostavnost u načinu razmišljanja i poimanja svijeta oko sebe.

• Koje su žene važne u vašim životima? Koja od njih vam je potpora, uzor, inspiracija…?

Linda: One koje imaju hrabrost biti svoje, one koje se ne boje postavljati pitanja, propitivati norme i izazivati društvene sisteme uvijek su mi nekako bile u fokusu. Uzor mi nisu samo one koje su već ispisale povijest, već i one koje to čine danas, često u tišini, izvan mainstreama. Ako ćemo o imenima, fasciniraju me suvremene konceptualne umjetnice poput Marine Abramović, posebno nakon sto sam pročitala njezinu autobiografiju: Walking through Walls. Redefinirala je granice tijela i uma, testirajući odnos umjetnika i publike, moći i ranjivosti, i često je publika u njezinim radovima suučesnik. To je politično. Blizu mi je i Yoko Ono, koja je kroz jednostavne, ali duboke koncepte pokazala koliko je umjetnost zapravo komunikacija – poziv na interakciju, na razmišljanje, na promjenu. Njezina sposobnost da kroz minimalizam prenese snažne poruke o ljubavi, miru i otporu nešto je što uvijek iznova otkrivam. Laurie Anderson, žena koja briše granice između umjetničkih disciplina, koristeći neku fluidnu formu, jako mi je bliska, jer nikad nisam željela ostati unutar okvira jednog, već koristiti umjetnost kao medij istraživanja na više razina. Nisam sigurna da sam u tome kao umjetnica uspjela do sad. Ali težim tome. Teško je to, jer gluma je na neki način reproduktivna umjetnost.

Trebala bih se vjerojatno onda baviti još nečim, režijom, ili nečim drugim gdje bi se to snažnije moglo iskazati. Suvremene umjetnice poput Jenny Holzer i njen rad s tekstom u javnom prostoru, Kiki Smith, ili Cindy Sherman koje koristite identitet kao igru i subverziju, ikonografiju mizoginije, pokreću me, jer razbijaju normativ da imamo fiksni identitet, i da je on ustvari često fikcija. U konačnici, najviše me inspiriraju one umjetnice koje pomiču granice, koje se ne boje propitivati vlastite slabosti i snage, unatoč pritiscima društvene zajednice. One koje kroz umjetnost i osobni čin otpora grade dijalog – ne samo s publikom, već i s vremenom u kojem živimo.

Ines: Sve žene koje su došle u moj život dajući mi odgovore na koje nisam bila spremna i podrške koju su bile ključne za moj osobni rast. I preko pozitivnih i preko negativnih iskustava. Njegujem zahvalnost prema svakoj ženi koja me je učinila boljim bićem.

• Što je ono što posebno volite kod sebe?

Linda: Volim svoju znatiželju i sposobnost da se neprestano iznova redefiniram. U ovom poslu, kao i u životu, važno je ostati otvoren za nove izazove, ljude i ideje. Mislim da je ključ sreće u stalnom učenju i prilagodbi, a ja to doživljavam kao uzbudljiv dio svog puta. Također, volim svoj smisao za humor – on me spašava u najizazovnijim trenucima i omogućuje mi da svijet ne shvaćam previše ozbiljno, čak i kada je teško. Ali ono što možda najviše cijenim kod sebe je to što u tome ipak ne okrećem glavu od stvarnosti. Živimo u vremenu u kojem se svijet raspada pred našim očima – ratovi, nepravde, progon nevinih, borba za osnovna ljudska prava – i mislim da umjetnost ne može i ne smije biti izolirana od toga.

Protesti koji se događaju diljem svijeta nisu samo izrazi neslaganja, već i vapaji za promjenom. Ne vjerujem u umjetnost koja je neutralna. Svijet u kojem živimo od nas traži da biramo strane – hoćemo li šutjeti ili govoriti, zatvarati oči ili djelovati. Volim kod sebe to što ću uvijek, bez obzira na posljedice, odabrati ono što smatram ispravnim. Veliki pozdrav studentima u Beogradu! U vremenu kada političke elite često ignoriraju ili manipuliraju voljom naroda, ti studenti ostaju jedna od rijetkih društvenih grupa koja hrabro artikulira nezadovoljstvo. Njihovi protesti nisu samo borba za vlastitu budućnost, već i za širu demokratizaciju društva, što ih čini ključnim akterima promjene – jučer, danas, sutra.

Ines: Volim lakoću zaobilaženja nepotrebnih prepreka. Uvijek sam to nosila u sebi. Nepotrebnih sukoba i lažnih prijateljstava. Odbacivala sam si te nametnute situacije s osmijehom na licu. Volim sposobnost zaštite sebe i drugih koji nemaju tu snagu i odanost prema obitelji i najbližim prijateljima.

• Koji je najveći izazov koji ste prevladali i danas ga smatrate sjajnom lekcijom?

Linda: U ovom poslu puno je izazova – od profesionalnih nesigurnosti do osobnih preispitivanja. No, možda je najveći bio naučiti reći ne. Nekad sam imala potrebu svima ugoditi, preuzimati previše obaveza i dokazivati se svima osim sebi. S vremenom sam shvatila da je postavljanje granica ključno – i u privatnom i u profesionalnom životu. To je bila važna lekcija i danas je se držim.

Ines: Moj najveći izazov bio je postići vjeru u sebe. Vjera da sam dovoljna samoj sebi, a onda i drugima oko mene. Nekada je to dolazilo oslanjajući se na intuiciju a ponekad sam sportski vježbala svoju strpljivost tako da je to danas preraslo u svakodnevni, uspješni, kondicijski trening. Nažalost, muškarci s tim nemaju problema. Barem većina. Genomski su odgajani tako, a mi smo uvijek bile nešto što je umanjeno i manjkavo.

• Na što ste u dosadašnjoj karijeri posebno ponosni, a na čemu ste zahvalni?

Linda: Unatoč svim izazovima i kompromisima, uvijek sam se trudila ostati dosljedna sebi. U ovom poslu često se traži balans između osobnog integriteta i profesionalnih prilika, između umjetničke vizije i realnosti tržišta. Bilo je trenutaka kada sam preispitivala odluke, kada sam birala put koji nije nužno bio najlakši, ali uvijek sam znala zašto to radim i koji su moji prioriteti.

Ono što smatram vrijednim nisu samo postignuća nego i lekcije koje su došle kroz nešto što sam smatrala možda neuspjehom. Granice često postoje samo ako ih prihvatimo. Najvažnije mi je što i dalje osjećam istu strast i radost prema onome što radim, što me moj posao i dalje intrigira, provocira i tjera da istražujem – i sebe i svijet oko sebe.

Ines: Ponosna sam i na uspjehe i na greške i to srčano priznajem. Greške su me naučile kako bez njih nema uspjeha, a uspjeh s druge strane dao mi je uvid relativnosti istoga.

• Imate li neki savjet koji biste voljeli da ste ga poslušale ranije? A da biste ga voljeli prenijeti dalje?

Linda: Da sam ranije shvatila da se ne moram svima svidjeti, možda bih si uštedjela dosta vremena i energije. U ovom poslu – kao i u životu – ljudi vole stavljati druge u ladice, očekuju da se prilagodiš određenim obrascima, da igraš po pravilima koja su oni postavili. Ali ono što me najviše oblikovalo upravo je ta nemogućnost da me se ukalupi, ta potreba da istražujem, propitkujem i ne pristajem na ono što mi se servira kao jedini put. Energija koju trošimo na dokazivanje nečega drugima često odlazi uzalud.

Strah od pogrešaka i neuspjeha također je jedna od najvećih iluzija – jer baš iz tih trenutaka dolazi pravo razumijevanje. Zašto pristati biti lošija verzija sebe kako bi bio prihvaćen? Jedino što se na kraju računa jest jesi li ostao dosljedan sebi. Što se tiče Svijeta, i kamo on ide, tako je malo toga u našoj osobnoj nadležnosti i moći, na žalost. Ali u snazi kolektivne energije sigurno još uvijek ima nade da nas Saturn neće požderati kao svoju vlastitu djecu.

Ines: Imaš dva uha a jedan jezik. Trebala sam više slušati, a manje govoriti.

• Koje su vaše male životne radosti? U čemu uživate?

Linda: Uživam u jutarnjoj kavi ili čaju, u glazbi na slušalicama, dok dan još nije preuzeo kontrolu, u praznoj kazališnoj dvorani prije nego što publika uđe, u razgovorima koji brišu vrijeme. Volim knjige, filmove i serije koji me ne napuštaju danima, šetnje s ciljem ili bez cilja. Cijenim male pobjede, ljepotu u kaosu, osmijeh u kojem prepoznaš razumijevanje bez riječi. Znam da život nije uvijek blag, nije gotovo nikad, ali upravo zato pokušavam uživati u tim rijetkim trenucima kada jest—u jednostavnim, malim stvarima koje nas drže prisutnima i podsjećaju što je zaista važno.

Ines: Veseli me pisanje, smatram ga svojim kreativnim bijegom u koncentraciju i tišinu koje su mi danas u ovom suludom životnom ritmu ključna samopomoć k vlastitom sebstvu. Putovanja, šetnje, susreti s dragim ljudima, zagrljaj moje djece i jutarnja kava s mužem, živi i pretežno zdravi roditelji i sestra moje su velike radosti.

I dobar kazališni tekst, dakako 🙂

Foto: Martina Movrić