Upoznajte Kolektiv Igralke, otkačene cure koje stoje iza sasvim drugačijih predstava
Umjetnost – kakva god da je i u kojoj god je formi konzumirali, uvijek ostavi trag, bez obzira koliko klišeizirano to zvučalo. O tome je li to jedini njezin smisao možemo raspravljati, ali u suštini ne pretjerujemo kad kažemo da nas svaki fantastično snimljen film, kvalitetna glazba, knjiga ili iznimno osmišljena predstava – mrvicu promjeni, ostavi u nama trag i utka nam neko novo znanje ili promišljanje. Upravo to rade mlade žene iz Kolektiva Igralke – Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović koje su oduševile svojom predstavom Bakice. Upravo je ta predstava selektirana za jedan od najvažnijih europskih kazališnih festivala u Berlinu; odabrana je u pet projekata od ukupno 357 prijavljenih i cure u svibnju putuju u Njemačku na festival Theatertreffen-Stückemarkt!
Zajedno su studirale glumu na Akademiji u Rijeci, a nakon što su dobile diplomu, suočile su se s činjenicom da “nema puno, ili uopće, mjesta za nas na hrvatskom tržištu, pojavi se možda jedna otvorena audicija godišnje za poneki projekt.”
“Zapravo nam i nije bilo najinspirativnije kazalište koje smo gledale oko sebe, htjele smo raditi nešto drugačije”, ispričale su nam kad smo ih pitali kako su Igralke uopće nastale. Prije svega su prijateljice: “Volimo se i podržavamo, imamo različite puteve, ali Igralke su onaj zajednički”, jednostavno su nam pojasnile.
Ovih dana na sve strane slušamo o njihovoj novoj predstavi Crna vuna koja tematizira beskućništvo i u njoj glume i ljudi koji su ga uistinu i proživjeli. O tome kako je predstava nastala, što možemo očekivati na sceni i kako one funkcioniraju zajedno, razgovarali smo u nastavku.
- Prije svega, čestitamo vam na još jednoj premijeri! Možete li nam ispričati kako je nastala ideja iza predstave Crna vuna? Koliko se dugo ‘kuhala’ i kako ste se odlučile ovoga puta uključiti i naturščike?
ANA: Hvala! Predstava je zapravo nastala u sklopu europskog projekta “Novi put”, to je program socijalnog uključivanja beskućnika kojeg je provodio Grad Rijeka. Mi smo u samu realizaciju projekta krenule u suradnji s Udrugom Oaza koja ima prihvatilište za beskućnike, pa smo od samog početka znale da ćemo raditi s njihovim korisnicima. Prioritet je bio upoznati korisnike i s njima proći glumački proces koji će biti finaliziran predstavom. Lagano smo krenule s osmišljavanjem prije godinu dana, a aktivno smo radile s našom ekipom od siječnja ove godine. Vrijeme koje nam je bilo na raspolaganju koristili smo kako bismo se bolje upoznali, vidjeli koje su nam mogućnosti i, što nam je bilo najvažnije, koje su želje i potrebe korisnika prihvatilišta, što je to što oni imaju potrebu ispričati. Od materijala koje su nam pružili napravile smo pomnu selekciju kako bismo dramaturški zaokružile cjelinu. Neke divne stvari koje su korisnici kreirali ostat će u prostorijama Oaze gdje smo imali većinu proba, a neke možete vidjeti u predstavi.
SENDI: S Udrugom Oaza ostvarile smo suradnju već u prethodnoj predstavi Bakice, gdje smo neke korisnike upoznale već prije dvije godine na javnoj kuhinji i radionici kazališta potlačenih koje smo tada organizirale. Dajana Lukač iz Oaze bila je oduševljena predstavom Bakice pa nas je pozvala u ovaj projekt, a mi smo, ne znajući kamo će nas odvesti i kako ćemo uopće “naturščike” voditi u ovom procesu, presretno prihvatile priliku i izazov. Mada je poziv došao izvana, ovo je itekako naš projekt. Bio je to jedan od najljepših procesa u mom kazališnom životu.
- Možete li nama i čitateljima približiti radnju same predstave? Što gledamo na sceni, što vam je bilo najvažnije ispričati ovim komadom?
VANDA: U predstavi glume 4 protagonista/ice, korisnika/ca Nužnog smještaja u Rijeci. Kako je Damir Urban (naš suradnik i autor pjesme Crna vuna) nakon generalne probe komentirao: predstava izgleda kao da je njih četvero ukralo pozornicu profesionalnoj predstavi kako bi mogli ispričati svoje priče. U predstavi pratimo 4 različite priče naših protagonista koje su istinite, a to su priče iz njihovih života. Govore o funkcioniranju sustava, o teškom radu, napuštenim prostorima, propaloj industriji i snovima.
SENDI: Predstava se bavi temom beskućništva, a nevjerojatno je kako su naši suautori i izvođači hrabro i vješto, opušteno i prepušteno sceni, podijelili svoja osobna iskustva. Ta iskustva ipak nisu samo osobna, već otvaraju bolne točke društva u kojem živimo, zato ih je i važno postaviti na scenu. Mislim da razbijamo stigmu o beskućnicima, da su to ljudi koji su si “sami krivi” ili su “zaslužili” što ih je snašlo. Svatko tko izađe s Crne vune znat će sa sigurnošću da to nije tako, da nas sve od beskućništva dijele dvije neplaćene stanarine, a da je sustav nemilosrdan prema onima kojima je život otežao radnu sposobnost, ili kojima se prekarni rad ne broji za mirovinu. Mislim da svi gledajući predstavu počinju sanjati pravedniju, socijalnu državu.
- Crnu vunu nazivamo i dokumentarnom predstavom. Specifično je što u njoj ‘igraju’ odnosno svojim pričama sudjeluju upravo ljudi koji su i na vlastitoj koži iskusili težinu beskućništva. Kako je bilo raditi s njima, možete li nam malo približiti taj proces?
VANDA: Na početku predstave prikazujemo par video isječaka s naših probi, tj. proces rada. Željele smo to prikazati jer nam je tih 2-3 mjeseca bilo urnebesno zabavno, pa čak i onda kada bismo govorili o teškim temama.
“Kroz rad smo se toliko zbližili da se sad osjećamo kao prava mala obitelj”
SENDI: Od prvog susreta smo postali ekipa, ljudi koji jedni drugima otvaraju svjetove. Radovali smo se svakom susretu i uživali kao djeca u svakoj igri. Proces je bio urnebesan, topao i emancipirajući, za sve nas. Imali smo radionicu kazališta potlačenih koju je vodila Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih Pokaz iz Zagreba, pisali smo poeziju i radili na pjesmi s Damirom Urbanom (jedva čekamo da postane javna!), mjesecima smo radili glumačke vježbe i improvizacije, a onda i na scenama za samu predstavu. Sjajan video snimila je Mara Prpić, a velika je sreća bila surađivati s Oljom Lozicom koja nam je u završnoj fazi bila savjetnica za režiju i dramaturgiju. Ona nam je pomogla stvoriti formu u kojoj će korisnici maksimalno iskoristiti svoje mogućnosti, uz minimalan pritisak i tremu, a na način da sve priče dopru do publike.
- S vama odmah povezujemo društveno angažirane predstave, one sa snažnom porukom. Dogodilo se to u Bakicama, a isti je slučaj i s Crnom vunom. Mislite da umjetnost uvijek mora biti angažirana i je li po vašem mišljenju kazalište najbolja forma upravo za takvu vrstu umjetnosti?
VANDA: Polazeći od teze da je kazalište ogledalo društva smatramo da je angažirano kazalište jedini pravi odgovor na društvene i ekonomske prilike u kojoj se nalazimo. Propadanje moralnih vrijednosti, urušavanje socijalne sigurnosti i sve veći klasni sraz dovodi nas do pitanja tko smo kao društvo i što želimo biti? Svjesne smo da kazalište ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti život nekolicini osoba. Mislim da larpurlartizam u ovo vrijeme nema svoju funkciju i moć jer više ne postoji dokolica u kojoj možemo uživati ljepotu umjetnosti i njome bogatiti svoj duh, nažalost.
Svedeni smo na postizanje i gomilanje raznoraznih i materijalnih i socijalnih priznanja, a u toj utrci izgubili smo vrijeme. Naše predstave okreću se zajednici, starijim ljudima, starijim ženama, ljudima slabijeg materijalnog statusa, ljudima koje više nitko ne primjećuje – ljudi koji su izgubili svoju funkciju u društvu uslijed niza nesretnih birokratskih ili životnih okolnosti. Kazalište je vrsta umjetnosti koja ima veliku moć evociranja empatije i demistificiranja procesa marginalizacije, smatram da je u tom smislu najjači medij i žao mi je kad u kazalištima ogroman ljudski potencijal i novac odlaze na predstave koje ne govore ni o čemu.
“Naše predstave okreću se ljudima koje više nitko ne primjećuje”
SENDI: Ja bih rekla da je lijepo da sve postoji, evo jučer sam uživala u glumačkoj vještini govorenja Shakespearea. Ali kada razmišljam što ja želim raditi, znam da želim stvarati promjene, a jedino kako znam je putem kazališta. Kazalište ima, osim snage prenošenja poruka, i nevjerojatnu moć kolektivnog stvaralaštva, za mene je raditi kazalište zajednice samo po sebi jedna mala revolucija. Tu našu intimnu revoluciju, sudeći po reakcijama, osjeća i publika i nosi je sa sobom dalje. Solidarnosti se nećemo naučiti iz knjiga, a solidarnost je jedina koja može promijeniti društvo i njegove dotrajale strukture.
- Kako funkcionirate zajedno u kolektivu? Nastaju li ideje u spontanim okolnostima, na druženjima ili drugačije? Generalno, budući da vas je četiri i svaka zasigurno ima svoje kreativne vizije, kako ih usklađujete i otkud zajednički crpite inspiraciju?
SENDI: Evo, Vanda i ja smo baš jučer dobile briljantnu ideju za novi projekt dok smo u zatrpanom podrumu riječke Filodrammatice vagale scenografiju “Bakica” za skorašnje gostovanje na berlinskom festivalu Theatertreffen-Stückemarkt. Umorne i bez znanja kako upakirati 90 kg scenografije za siguran prijevoz, preslagivale smo i dojmove s Crne vune, kad nam je sinula nova ideja! Uvijek netko potegne s inicijalnim prijedlogom, a ako se sve skupa “zapalimo” za temu, znamo da je to to. Projektna organizacija je uvijek puno zahtjevnija od ideja; treba naći ideju za koju se vrijedi boriti oko dvije godine, produkcijski, organizacijski, autorski, izvođački, ljudski. Mora vrijediti.
- Znamo da je Crna vuna tek nedavno imala premijeru, ali imate li već neku novu priču za ispričati?
ANA: Imamo planove za međunarodnu radionicu na Brijunima u kolovozu, koja će rezultirati predstavom. Radi se o radionici improvizacijskog teatra kojoj se veoma veselimo jer smo već imale prilike malo raditi na tome i ukoliko će biti upola zanimljivo publici koliko je nama bilo kad smo krenule s upoznavanjem teme – mi zadovoljne!
Također, planiramo i jednu veću koprodukciju, i iako je ideja još svježa, već se radujemo toj suradnji! Ideje su već na stolu!
SENDI: Uskoro ćemo izaći s više informacija, pratite nas!
Foto: Milica Czerny Urban, Miranda Legović, Nada Žgank
