Hororci su opet u modi
Prošla godina donijela je film It koji je nostalgično pobudio sjećanja na prvi i na seriju te kao da je tim filmom pokrenut val novih hororaca koji su zavladali filmskim platnom i tv ekranima. Uslijedili su filmovi Annabelle: Creation, Get Out te Winchester i na kraju možda najstrašniji film na Netflixu – Veronica. Adaptacija djela Stephena Kinga, film It, zaradio je vrtoglavih $180 milijuna u samo prvom tjednu prikazivanja kinima. Kao da je cijela filmska scena, publika jedva dočekala prikazivanje pravog hororca. Nastavak s filmom Annabelle donio je iznimno vizualno iskustvo, dok je film Get Out pokazao onu zastrašujuću stranu priče koja bi više bila karakteristična za žanr u kojemu pripada film Stepford Wives. Ta vibra također se osjeti u filmu Darrena Aronofskog Mother!.
Horor je ciklički žanr. Uvijek postoji taj jedan film koji pokrene cijelu scenu dok se priče ne iscrpe i tako do sljedećeg vala kruga. No, naravno da postoje razni podžanrovi hororaca, isto tako raznog intenziteta užasa. No, zašto filmska publika toliko voli i vraća se tom osjećaju koji inače, u stvarnom životu, ne bi nikad htjeli osjećati? Što je to zašto se želimo prepasti i užasnuti? Odgovor je čak prilično jednostavan – postoji jasna veza, korelacija između ljudi koji prihvaćaju pomicanje granica, kršenje pravila i testiranja svoje okoline s osjećajem straha i uzbuđenja, kao da se tako distanciraju od stvarnosti. Nedvojbeno je da politička i kulturološka klima utječe na produkciju i percepciju horor filmova. Uspjeh filma Get Out te istraživanje fetišizma u filmu i iskorištavanje Afroamerikanaca dokaz su tomu.
Kako kreirati zastrašujuću priču?
Pisci hororaca također moraju biti upoznati s podsvjesnim kako bi kreirali barem približno zastrašujuću priču. Oni istražuju društvo tako da iz ormara i ispod tepiha izvlače sve ono što se uobičajeno želi prikriti, sakriti i na to zaboraviti. Hororci se bave svime onime što ljude progoni – trošnost i krhkost ljudskog tijela, života te što su sve ljudi sposobni učiniti dovedeni do krajnjih granica preživljavanja. No, privlačnost u hororcu jest u tome da se taj demon i ta zla sila na kraju pobijede i to je ono što donosi to krajnje zadovoljstvo. Najveći strah, najveći užas na kraju budu pobijeđeni što donosi osjećaj zadovoljstva kod gledatelja. Na kraju gledanja ipak, bez obzira na sav užas, napetu i zastrašujuću priču ipak to nije toliko strašno koliko je stvarnost kojoj se vraćamo nakon gledanja, iako ju ne živimo nasmrt prestrašeni.