U današnjoj rubrici Journal Man predstavljamo nove dečke animacije, a koji su svojim djelima zasjali na ovogodišnjem Animafestu. Još danas možete uloviti genijalne animirane filmove na festivalu, a više o novim dečkima animacije pročitajte u nastavku…
Nikita Diakur
Nikita Diakur, filmski autor rodom iz Rusije koji živi i radi u Mainzu, jedan je od najoriginalnijih svjetskih redatelja i animatora mlađe generacije, a zvjezdani status stekao je već prvim dvama profesionalnim filmovima. Nakon završetka studija na Kraljevskom umjetničkom koledžu u Londonu (RCA), za vrijeme kojega je veliku karijeru najavio filmom Muha na prozoru (2009), kao samostalni nezavisni umjetnik proslavio se djelima Rugoba (2017) i Fest (2018). Sva tri filma prikazana su u najprestižnijim Animafestovim konkurencijama, a Nikita je postao i omiljeni, redovni gost festivala.
Nikitino stvaralaštvo koje se često financira i crowdfundingom karakterizira istraživanje mogućnosti kompjutorske animacije u kombinaciji proizvoljne dinamičke simulacije i digitalne “lutke na koncu”. Tako on u svoje radove pripušta slučajnost, nesavršenost i spontanost, ponekad čak pokazujući i vektore od kojih su njegovi likovi sastavljeni. No istovremeno njima kroz suvremene motive poput rave partyja ili bungee jumpinga, ali i spiritualnih priča američkog starosjedilačkog stanovništva, ostvaruje i klasične parabole o prihvaćanju različitosti, suživotu i poštovanju.
Ovo je nešto što želim raditi i mislim da je važno – slijediti svoje strasti i iskusiti život jer to je ono što se ogleda u stvaralaštvu. Moji radovi nisu lijepi u klasičnom smislu, ali mislim da baš zato imaju poseban identitet. Stvaranje je uvijek borba sa samim sobom jer želite sve ideje koje imate pretvoriti u djelo. No postoje granice onoga što je izvedivo. Naposljetku uvijek je riječ o kompromisu, ali granice na koje nailazite tjeraju vas da budete inovativni, da mislite izvan okvira, pristupite radu na drugi način i nađete nova rješenja. Na kraju se susrećete s nečim što niste očekivali, na što niste bili spremni, ali to je za umjetnika uzbudljivije od realiziranja početne ideje.
David Doutel
David Doutel portugalski je autor rodom iz Porta koji stvara u paru s četiri godine starijim kolegom Vascom Sáom. Diplomirao je zvuk i sliku na Umjetničkoj školi Portugalskog katoličkog sveučilišta. Kao član tima produkcijske kuće Sardinha em Lata sudjelovao je na izradi filmova Os Olhos do Farol (Oči svjetionika) i Viagem a Cabo Verde (Putovanje u Cabo Verde), da bi pažnju globalne animacijske scene privukao prvim radom sa Sáom O sapateiro (Postolar) i djelom Fuligem (Čađa, 2014). Prošle godine dečki su očarali Animafestovu publiku atmosferičnom obiteljskom psihološkom dramom Agouro (Predskazanje), ostvarenom u očaravajućoj tehnici animiranog akvarela.
Mnogo je različitih načina pristupa animaciji u Portugalu tako da je teško pronaći neki zajednički nazivnik. Ali ono što je prepoznatljivo jesu likovi, gradovi, sela i priče zemlje u kojoj živimo i koju poznajemo. Mi polazimo od stvarnosti kojoj svjedočimo, putujemo po Portugalu i nastojimo steći osjećaj za ljude i krajeve. Vasco i ja živimo na sjeveru koji ima svoje posebnosti, primjerice planine, pa moramo upoznati i druge regije jer želimo da naši crtani likovi predstavljaju stvarne osobe. S portugalskim se identitetom možemo povezati i stvoriti iskrenu perspektivu. Tom iskrenošću naposljetku ostvarujemo i nešto što je zanimljivo i izvan granica naše zemlje.
Boris Labbé
Iako su mu tek 32 godine, francuski autor animiranog i eksperimentalnog filma Boris Labbé već je osigurao svoje mjesto među animacijskim besmrtnicima, prije svega zahvaljujući pobjedničkom filmu Animafesta 2018 Pad – klasično crtanom etidom o cikličkom plesu biljnih, ptičjih, arhitektonskih i ljudskih oblika koja na svojoj polovini dobiva pakleni obrat, a u završnici i apokaliptične, paklene totale. No metamorfna kombinacija crno-bijelih i obojanih formi koja priziva Hieronymusa Boscha i koja je pokorila svijet ustvari je iznimka u Borisovu stvaralaštvu koje je prije svega zaokupljeno istraživanjem digitalne tehnologije, geografije te filmske i književne teorije (Orogeneza, Rizom), a koje svoju realizaciju dobiva i u galerijskom kontekstu. U Borisovu životu nešto je, međutim, odnedavno mnogo važnije od umjetničkog stvaranja.
Prije tri mjeseca postao sam otac. To je težak posao koji se naravno odražava na moj umjetnički rad jer sam stalno umoran, a kćerkica mi ne da spavati. Ranije sam mogao desetak sati šetati gradom što je bilo iznimno važno za moj kreativni proces. No pomislio sam kako si nakon desetak filmova baš i mogu priuštiti malo vremena s obitelji. Naposljetku, to me obiteljsko iskustvo čini sretnim i ispunjenim, a popravio sam i odnose s roditeljima svoje djevojke.
