Barbara Kolar među najdražim nam je TV i radijskim licima, ali kako je to postala i što ju danas inspirira?

Barbaru Kolar gotovo da nije potrebno predstavljati. Vodila nas je kroz lifestyle emisije, TV natjecanja, slušali smo je na radijskim frekvencijama i tako posljednjih dvadesetak godina. I baš svaki put doima se na novo uzbuđena zbog svakog projekta zbog čega su nam važni TV događaji posebno dragi kad ih ona vodi. Međutim, kako je uopće zakoračila u svijet televizije i radija, što je za to bilo potrebno i kako danas izgleda njezin radni dan koji je sve samo ne monoton?

Popričali smo s njom o svakojakim detaljima njezinog posla, nedavno održanoj Dori koja joj je ujedno bila prva u karijeri pa i o tome što ju inspirira i u čemu najviše uživa kad ju ne gledamo na ekranu ili ne slušamo na radiju…

• Bez sumnje, jedno ste od najprepoznatljivijih lica u medijima. Iza vas je više od 20 godina rada na ekranu ili iza mikrofona na radiju. Kako je izgledao vaš put u karijeri? Kako ste uopće počeli, zašto ovaj posao?

Bome sad je već i 25 godina, pola mog života. Reklo bi se da drukčiji više i ne poznajem. A zapravo je sve krenulo iz podvojenosti koja je tipična za mnoge crte mog karaktera – crno ili bijelo, ništa siva zona. Živjela bih u nekoj pregolemoj svjetskoj metropoli ili u dalmatinskom selu u kojem je kad puše bura upitna opskrba strujom. Odjenut ću crninu ili takav color clash da će svaka poštene papiga pomisliti da je gola. Tako sam od ranog djetinjstva i u raskoraku između zova scene – s 3 godine sam mrtva ozbiljna izjavila da ću biti zvijezda Broadwaya i potrebe da budem potpuno anonimna i radim u svijetu u kojem su životinje možda i važnije od naše vrste. U trenutku kad je trebalo upisati fakultet držao me taj mizantropski moment.

S velikom sam radošću završila Veterinu, ali sam s diplomom ta vrata zatvorila i otišla u onu drugu krajnost. Moram priznati da nisam imala viziju jasnu poput one broadwayske, ali to nije ni čudo, djeca gledaju srcem pa bolje i jasnije vide. Znala sam da želim na radio jer mi je oduvijek bio silno drag medij, a ovo sve ostalo se nekako po inerciji odvilo. Ili je jednostavno uz malo dobrodošlih inputa po putu, poput nagovora Željke Fattorini da odem na audiciju na HTV, upravo tako trebalo biti.

• Radio, televizijski angažmani, novi projekti…Kako izgleda vaš radni dan?

Ono što je u ovom poslu možda i najprivlačnije je što, barem je tako u neka normalna vremena, dani uglavnom ne nalikuju jedan drugome. Čak i ako ideš na isto radno mjesto, ljudi koje upoznaješ ili imaš sreću opetovano doći s njima u kontakt daju potpuno drukčiji pečat zadanom obrascu. Trenutačno radnim danima od 9 do 13 brbljam na Gold FMu uz divnu glazbu, a svaki drugi tjedan od ponedjeljka do četvrtka vodim “Kod nas doma” na HTV1. Volim kad se u to uplete još kakav glamurozni subotnji show, neko zgodno snimanje… Jedno vrijeme sam pisala kolumne za ženske časopise i to me, unatoč bolesnoj navici da tekst dostavljam u sudačkoj nadoknadi isto tako veselilo. Imam sreću da je kod mene po onoj “radi ono što voliš i nećeš dana u životu raditi”.

• Jednom ste prilikom izjavili da niste novinarka, već voditeljica prvenstveno. Jeste li se okušali u čistom novinarstvu, je li vas ikad privukao taj dio posla ‘iza kamere’?

Ja sam sad već ono što će nazvati “starom školom”, naraštaj koji je vjerovao i dan danas vjeruje u formalno obrazovanje. Nisam minute odsjedila na predavanjima na odsjeku novinarstva i ne bih se – unatoč tome što vjerojatno posjedujem potrebnu radoznalost i Kalimerov osjećaj za pravdu – nikada usudila tako nazvati.

“Volim reći kako sam voditeljica opće prakse – o većini stvari znam dovoljno da se mogu dočekati na noge ili se potrudim štreberski pripremiti”

Negdje na početku mog televizijskog puta, još u Obrazovnom programu, radila sam autorski i istraživački priloge za emisiju o ekologiji, no to sam više smatrala praktičnom primjenom svoje prave struke nego iskonskim novinarstvom. Volim reći kako sam voditeljica opće prakse – o većini stvari znam dovoljno da se mogu dočekati na noge, a ako nije tako potrudim se štreberski pripremiti. Silno uživam u tome što radim i nemam potrebu ulaziti u domene tuđe ekspertize. To je kao da sad pomislim kako mogu biti frizerka jer znam ispeglati kosu ili da ću kuhati u restoranu s Michelinovim zvjezdicama jer mi obitelj i prijatelji redovito komplimentiraju. Uvijek bih, kao što rekoh, ipak prvo u školu otišla.

• Radili ste zbilja svakojake projekte – od raznih ‘klasičnijih’ emisija do natjecateljskih projekata. Ipak, ovogodišnja Dora bila je i vama debitantska. Odvila se, kao i brojni drugi eventi, u neobičnim uvjetima. Kako biste opisali to iskustvo bez publike, jeste li zadovoljni cjelokupnim angažmanom? Kako je uopće raditi u vašem području za vrijeme pandemije?

Pandemija je bez sumnje postavila neke nove parametre za sve, pa je tako i domenu showbiza ograničila u mnogim sferama. Izostanak publike možda je čak i jedan od premostivijih problema jer projekt zapravo uvijek radite za televizijske gledatelje – i kad imate ljude u nekoj dvorani bude važnije kako ton ili scena djeluju na ekranu nego na licu mjesta. Naravno da živa publika daje dodanu vrijednost, energiju koju ne možeš umjetno upuhati kroz ventilaciju.

“Ljudima treba odmaka od svakodnevice, pa makar ga donio i moment ponekad lažnoga sjaja”

Kad smo snimali “Zvijezde pjevaju” ozbiljno sam se pribojavala toga da će bez navijačkog odobravanja, negodovanje, zvižduka i aplaudiranja sve djelovati jadno. A ipak je ispalo dobro. Tako je i s Dorom. Naš posao u konačnici je obraćanje ljudima koji sjede doma pred televizorom – jasno da bi atmosfera u dvorani doprinijela i njihovom dojmu, ali usudila bih se reći da je dobro da u ovim uvjetima bilo što radimo! Ljudima treba odmaka od svakodnevice, pa makar ga donio i moment ponekad lažnoga sjaja.

• Nekako uz vas vežemo otvorenost, spontanost i karakteristični britki humor – sve prednosti voditelja late night show emisija. Znamo da ste nekoliko puta komentirali da vam je to još uvijek neostvareni televizijski san. Mislite li da će se ipak jednom ostvariti, jesmo li mi kao publika spremni za taj format i što vas privlači istom?

Uh, taj nesretni Late night kod nas uvijek ispadne vrući krumpir. Razlozi za to su dosta kompleksni i vjerojatno bi netko uz malo truda mogao obraniti kakvu diplomsku radnju na temu vječnog mraka koji čini se obavija dotični termin. Mislim da je moj forte svakako u razgovoru s ljudima i voljela bih ga u karijeri iskoristiti i u toj formi.

“Moj forte je u razgovoru s ljudima, a voljela bih ga iskoristiti u talk showu”

No, realno, toliko je talk showova u obliku televizijskih, ali i web formata da je u ovom našem mikroprostoru većina iole zanimljivih ljudi već nebrojeno puta ispričala sve što je htjela. Dakle, trebalo bi ih nagovoriti da ispruže bar jednu od skrivenih “zmijskih nogu”. No kod nas tek rijetki shvaćaju da se, barem kad je zabava u pitanju, u takve emisije dolaze “prodati”. A kalkulirano upravljanje naoko iznuđenim priznanjima mana i grijehova je recimo dio toga. Ne budimo naivni, ni Graham Norton ni Jimmy Fallon ne zaskakuju goste neugodnim pitanjima jer, izmeÐu ostaloga, žele da im doÐu ponovno. Ali se obje strane potrude da se neki pomak i otkrivanje ipak dogode.

• Što danas znate o sebi, a niste na početku karijere?

Hm, primjerice da neću zauvijek imati tremu. Prvo televizijsko pojavljivanje bilo mi je u već spomenutom Obrazovnom programu na blagdan Svih svetih. Nešto sam kao govorila, a kraj mene je gorjela svijeća u čiji plamen bih bila spremna staviti ruku da će do isteka termina tu biti u spomen moje nasmrt ustrašene duše. Danas prije početka bilo kojeg projekta osjećam gotovo isključivo ono slatko uzbuđenje i želju da se u tom profesionalnom smislu dam do kraja. Kad on dođe možda se zbog toga osjećam pregaženo i iscrpljeno, ali na tako dobar način. Jesam li već rekla da volim to čime se bavim?

• Kako provodite sve ove mjesece kad se manje družimo, manje putujemo, a više stojimo kod kuće? Kako se opuštate kad uhvatite vrijeme za sebe? Imate li neku guilty pleasure seriju, film kojem se uvijek vraćate?

Bilo bi pretpostavljam oportuno reći kako mi je Covid 19 upropastio društveni život, no istina je daleko od toga. Nisam baš nešto puno partijala ni prije, ali zato me sad svrbe i glasnice i plesne nožice. Pravo mi budi. Imam sreću da moja četveronožna cimerica kao i ja voli kilometarske šetnje, pa puno vremena provodim u prirodi – u mom je slučaju fizičko iscrpljivanje odlična prevencija melankolije u kakvu je razmišljajući o smislu, budućnosti i srodnim temama tako lako skliznuti.

“Postoje mjesta koja mi nisu navedena u osobnoj, a na koja kad se vratim osjećam se kao da sam se vratila sebi”

Volim čitati, a buljenje u televizijski ekran pokušavam držati u razumnim granicama, pa recimo odbijam imati Netflix – bez brige, čujem uzdah zgražanja. I da, nemogućnost argumentiranog sudjelovanja u nekim raspravama zbog toga dovodi me u napast, ali još se držim. Naravno da imam neke feel good filmove i serije koje gledam kad god nabasam na njih, no pokušavam ipak dati prednost novim sadržajima. To je kao i s putovanjima – postoje mjesta na ovome planetu koja mi nisu navedena u osobnoj, a na kojima kad im se vratim osjećam kao da sam se vratila sebi. No, s druge strane toliko je toga neistraženog, a život ipak kratak.

• Tko ili što vas baš uvijek inspirira ili motivira – bez obzira bio u pitanju posao ili neke privatne želje i ambicije?

Imam sreću da unatoč ovim nesretnim vremenima dolazim u kontakt s ljudima različitih profesija i životnih sudbina. Volim misliti da sam dovoljno otvorena i spremna dobiti “poguranac” od svakoga od njih. No, dogode se nekad, posve neočekivano, i neki istinski “izvanzemaljci” s kojima se prepoznate na nekoj posebnoj frekvenciji i onda s malo sreće ona nastavi titrati na obostranu radost i nadahnuće.

• Spoonful of life bio je jako interesantan food blog vas i vaše prijateljice Aleksandre Aleksandrova Oberstar. Hoće li ponovno zaživjeti, isprobavate li još uvijek svakojake recepte u kuhinji?

Jao, ubit će me Aleksandra kad pročita ovaj prošlovremenski kontekst. Mi volimo misliti kako je blog tek u induciranoj komi i kako je pitanje dana kad ćemo ga vratiti u život. Realno, niti jedna od nas baš nema previše vremena, a da bi takav sadržaj bio zanimljiv, ako ne i konkurentan – iako nam to nije bila izvorna namjera – treba uložiti dosta truda. Ja sam osim toga nepopravljivi perfekcionist pa imam milijun pitanja kojima se – gledajući taj blogerski svijet u svoj njegovoj šarolikosti – mnogi uopće ne opterećuju. Od kvalitete fotografija do esencijalnog: zašto pisati o receptima koji su već milijun puta objavljeni, makar tome dodaješ neka praktična iskustva i savjete ili neku sitnu autorsku izmjenu. No, kako bilo, nismo spremne poželjeti mu da počiva u miru, pa možda iznenadimo i vas i sebe.

• 2020. nas je svakako naučila da planove radimo s rezervom. Međutim, što biste voljeli ostvariti ove godine, imate li neke nove projekte na lageru, putovanja na koja planirate otići?

Najjednostavnije rečeno, voljela bih lijepo živjeti, biti zadovoljna i sretna. To sve jasno dolazi uz unutrašnju ravnotežu, a za nju nije naodmet na plitice te vage svako malo dodati novo iskustvo. Obožavam putovati, sve od jednodnevnog izleta do dalekih destinacija prihvaćam. Mogla bih abecednim redom navoditi što mi sve nedostaje u putnoj memoriji, no mislim da su najopterećenija slova B (Berlin, Bahami, Bora Bora…) i M (Madrid, Meksiko, Madagaskar…). Realno, i Brač bi bio dobar!

Foto: Sanja Tušek (Instagram)

Veliko hvala Dežman baru na ustupljenoj lokaciji za snimanje.