Već gotovo tri desetljeća Nataša Dangubić uspješno gradi svoju glumačku karijeru nižući brojne kazališne, TV i filmske uloge, ali i brojne nagrade. Jedna je od onih glumica čije ime kada ugledate u glumačkoj postavi neke predstave, serije ili filma, jednostavno znate da će to biti nešto vrijedno gledanja. Glumci s takvim talentom, stavom i integritetom kao što je Nataša imaju privilegiju i zaslužuju raditi s najboljim redateljima, na odličnim scenarijima i s pomno biranim glumačkim postavama. Nametljiva je samo tamo gdje treba biti, na sceni, ali opet dozirano i u skladu sa svojim ulogama. O Nataši se puno pričalo i u kontekstu ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara. Mnoge je oduševila na ceremoniji otvaranja 74. DLJI, posebno fetive Dubrovčane, što se već dugo nije dogodilo, a za otvaranje je napisala i scenarij. Iz nje je progovarao onaj istinski Grad, istinski festival i istinsko umjeteonstvo.
Dubrovkinja s dugogodišnjom zagrebačkom adresom, osim što oduševljava publiku u svom matičnom zagrebačkom kazalištu ZKM-u, i na Igrama već godinama ostavlja upečatljive tragove nižući odlične dramske uloge. Ovo smo ju ljeto imali priliku ponovno vidjeti u predstavi Mara i Kata u režiji Saše Božića te u posljednjoj dramskoj premijeri na 74. DLJI Sjetne žene raguzejske autorice Marijane Fumić i u režiji Dore Ruždjak Podolski održanoj u parku Gradac. Predstava je to koja priča o nostalgičnom putovanju kroz razna razdoblja dubrovačke povijesti iz perspektive devet hrabrih i osebujnih ženskih likova koje se međusobno nisu poznavale, ali su im sudbine bile jako slične. Iz bespuća sudbina koje su bivale kroz višestoljetnu povijest Dubrovnika odabrano je devet žena i jedan muškarac da evociraju prohujalo vrijeme slavne Republike. Svaka od tih žena u svoje je vrijeme i u okviru svojih mogućnosti učinila malu, možda neznatnu pukotinu u svijetu koji je itekako muški. Neke su se bunile i odupirale, a neke su šutke trpjele. Nataša je u Sjetnim ženama raguzejskim oživjela lik Mare Gučetić, žene koja nipošto nije šutjela. Štoviše, bila je prva feministkinja ikada na ovim prostorima.
- Mara Gundulić Gučetić definitivno je jedno od najzvučnijih ženskih imena iz prošlosti Dubrovačke Republike. Koja je tvoja prva asocijacija na Maru Gučetić, što ti je najimpozantnije u dočaravanju njezinog lika?
Ogroman je izazov igrati osobu koja je stvarno postojala, pogotovo ovako hrabru, obrazovanu, iznimnu ženu. Mara Gučetić je živjela u 16. stoljeću, bila je najbolja prijateljica Cvijete Zuzorić. U trenutku kada je Cvijeta otputovala iz Dubrovnika u Italiju, kad su je zapravo potjerali zli jezici našeg grada, Mara je napisala pismo njoj u obranu, pisala je u obranu cijelog ženskog roda, te se žestoko okomila na zavidnike u Gradu. Kad uzmemo u obzir položaj žene tada, taj čin je ekstremno hrabar i istinoljubiv. Iznimno cijenim Maru Gučetić. Kad je to pismo objavljeno, kao predgovor u knjizi njenoga muža, Nikole Vitova Gučetića, Republika je tražila da se cenzurira dio koji se odnosi na Republiku i zlobnike u njoj. Tako da dvije godine poslije, izlazi novo izdanje knjige, naravno u cenzuriranoj verziji. To je dio koji se mene osobno najviše dojmio i gdje sam osjetila svoj umjetnički prostor: kako se nositi s tim da se istina ne smije izgovoriti, s osobnom povredom, izdajom, gubitkom…
- Biti žena u Dubrovačkoj Republici u 16. stoljeću, kako bi to opisala u nekoliko rečenica?
Zapravo mi je najteže bilo pojmiti, uistinu pojmiti položaj žene tada. U nekim razgovorima s povjesničarima došli smo do zaključka da mnoge stvari koje mi danas smatramo neprihvatljivima tadašnje su žene smatrale privilegijom. Tako da je ovo zapravo vrlo teško pitanje. To je definitivno bio muški svijet, muškarci su donosili odluke, sve odluke, rijetki su priznavali žene kao adekvatne sugovornice.
Teško mogu zamisliti da se osjećam privilegirano u svijetu u kojem sam nekompetentna i isključena.
- Mara je bila prijateljica još jedne poznatije Dubrovkinje, pjesnikinje i humanistice Cvijete Zuzorić. Kako bi iz vlastite perspektive opisala taj njihov prijateljski odnos?
Odnos Cvijete i Mare je zbilja odnos dubokog, intimnog prijateljstva s puno međusobnog poštovanja i divljenja. Odanost koju Mara iskaže Cvijeti nakon njenog trajnog odlaska iz Dubrovnika u Italiju rijetko je snažan primjer ženske solidarnosti.
- U predstavi su oživljeni likovi devet žena iz raznih razdoblja dubrovačke povijesti, od 14. do 19. stoljeća. Međusobno se nisu poznavale, jer su živjele u raznim vremenskim razdobljima, a poveznica im je bila dubrovačka hrid, ne uvijek, a ponekad nimalo ugodna za život. Što je najbolnije od svega što su sve te žene, svaka od njih ponaosob, proživjele u jednom nadasve patrijarhalnom društvu kakva je bila Dubrovačka Republika?
Nije samo Dubrovačka Republika bila patrijarhalna. I nije samo tada. I dalje smo patrijarhalno društvo. Zar nije tužno da se i danas borimo za prava, dokazujemo svoje vrijednosti, često u kompeticiji s muškarcima, te da svaki dan zapravo moramo čuvati ta prava da nam ih ne oduzmu? U raznim stoljećima i na razne načine, ali se još uvijek borimo. Meni je to porazno. Ove žene su zanimljive po tome što su se oduprle načinu života i sredini u kojoj žive. Naravno da su zakoni tada bili puno brutalniji prema ženama i da se ne može usporediti tadašnji položaj žene s današnjim, samo hoću reći da to ne smijemo podrazumijevati.
- Već četvrtu godinu oduševljavaš festivalsku publiku glumeći Maru u predstavi Mara i Kata zajedno s Doris Šarić Kukuljica. Za predstavu za koju režiju potpisuje Saša Božić, već se godinama traži karta više. Što je najviše doprinjelo tako velikom uspjehu te predstave?
Mislim da je ono što je ključno predznak ‘dubrovački’ – tema, humor, jezik, način glume… Ta predstava ljude i nasmije i rastuži, izazove sentimenat. Osim aktualnih kundurarija, govorimo i o nekim istinskim problemima, iseljavanju, privatizaciji, gužvi, raznim nevoljama koje su zadesile ovaj prostor. Istovremeno, to govorimo kroz prizmu kundurica koje uvijek imaju mišljanje o svemu, bilo ono krivo ili točno. Ljudi prepoznaju te žene, te okolnosti, mentalni sklop Grada. U tome vjerojatno leži karizma te predstave.
Zar nije tužno da se i danas borimo za prava, dokazujemo svoje vrijednosti, često u kompeticiji s muškarcima, te da svaki dan zapravo moramo čuvati ta prava da nam ih ne oduzmu?
- Jednom si izjavila kako su ti uz pokojnu Anu Karić, veliki uzor glumice Milka Podrug Kokotović i Doris Šarić Kukuljica, sve redom velike dame i glumačke dive s integritetom. Zapravo si i ti uz njihov bok, jer se i tebe već može nazvati glumačkom divom.
Ovo zapravo nije pitanje, nego kompliment? Hvala. To su glumice kojima se zaista divim. One su, svaka na svoj način, obogatile moj život u teatru. Da nije bilo Milke Podrug Kokotović, možda ne bih ni upisala Akademiju. Ona me spremala za prijemni, odrastala sam s njezinim predstavama, antologijskim ulogama, tako da je ostavila ogroman pečat u mom životu. Ana Karić, s kojom sam prolazila život i kazalište, moje početke, s njom sam igrala na sceni skoro 20 godina, jedinstvena žena i glumica. Njoj sam se divila vjerojatno onako kako se Mara divila Cvijeti. I onda mi je u život ušla Doris Šarić Kukuljica, moj čovjek, kazališni čovjek, glumica koju sam oduvijek iznimno cijenila, a sad kad puno igramo zajedno, cijenim je još više. Srčana, istinoljubiva, iskrena, prava podrška na sceni i u životu. I kad već pričamo o životu i kazalištu, ne mogu izostaviti Dariju Lorenci, moju životnu prijateljicu i osobu s kojom najviše pričam o kazalištu, strahovima, sumnjama, o svemu što nas pokreće. Da nas netko snima možda bi ponekad zvučale kao Mara i Kata.
- Kako doživljavaš današnji Dubrovnik? Kakve te emocije preplave svaki put kada dođeš u Grad?
Moj odnos s Dubrovnikom vrlo je kompleksan. Svega tu ima – tuge, neprepoznavanja, ljubavi, prepoznavanja, genskog koda, ljepote… Sve se to isprepliće svakodnevno. Ali, svejedno se uvijek veselim dolasku.
- Koje su ti omiljene ljetne lokacije u Gradu?
Ima puno mjesta koja su mi nezaobilazna. Porporela, Danče, Tinel, Micro, Lokrum (na koji ovo ljeto ne mogu, jer nisam izvadila potvrdu o prebivalištu), Kamenice, placa, Gradska kavana, Lopud…
Moj odnos s Dubrovnikom vrlo je kompleksan.
- Hoćeš li nakon završetka Igara ostati još neko vrijeme u Gradu odmoriti se ili se vraćaš u Zagreb?
Čim završe Igre, idem na Lopud. Treba mi odmor. Baš mi treba. Iskreno, baš sam se naradila ovo ljeto. Na Lopudu imamo obiteljsku kuću, tako da tamo baš uživam u odmoru.
- Na kojim si još projektima trenutno angažirana? Što je u planu za jesen, ne samo u tvom matičnom kazalištu ZKM-u, nego općenito?
Sa Ksenijom Zec i Sašom Božićem već u rujnu kreću pripreme za novu predstavu u ZKM-u radnog naslova Euforija. Nakon toga sa Sašom Božićem radim Decu Milane Marković u Gavelli, a onda… vidjet ćemo. Ima i nekih TV projekata na kojima radim, ali to još ne bih najavljivala.
- Na koje si svoje glumačke uloge najponosnija?
Nisam ponosna na svoje uloge, ali postoje neke koje su mi posebno drage. Glorija Ranka Marinkovića u režiji Saše Božića, uloga Maše u predstavi Dore Ruždjak Podolski Moj muž u ZKM-u, uloga Nikoline u predstavi Dobro je dok umiremo po redu. Naravno, i uloga Mare Gučetić. Ima nekoliko predstava koje su mi baš drage, ali uvijek najviše volim projekte u kojima radim s meni dragim ljudima i umjetnicima koje iznimno cijenim.
Uvijek najviše volim projekte u kojima radim s meni dragim ljudima i umjetnicima koje iznimno cijenim.
- Budući da si kao glumica neprestano ‘pod svijetlima reflektora’, mijenja li se možda u toj profesiji neki stav općenito prema glumicama kroz njihov izgled i godine, ili su talent i gluma još uvijek najvažniji?
Talent, karizma i meni najvažnije – odnos prema radu. Mislim da je to postojano i da se ne mijenja.
- Što te još osim glume čini iznimno sretnom?
Zadovoljna sam osoba, nisam frustrirana, imam divne prijatelje, kvalitetne ljude oko sebe, obitelj, prekrasnu kćer i osobinu da gledam život kroz smijeh. Ne shvaćam sebe preozbiljno. To me čini sretnom.
- Već dugo sama izrađuješ prirodnu kozmetiku. Misliš li možda od toga jednoga dana stvoriti vlastiti brend?
Zasad kozmetiku koju sama izrađujem testiram na sebi, članovima obitelji i prijateljima. Možda se jednom kada budem imala više vremena pozabavim i time i od toga napravim neku ozbiljniju priču. Zasad mi to nije u planu. Pripremam kreme i preparate za tijelo za sebe i svoje prijateljice. Već godinama uopće ne kupujem kozmetiku, jedino kremu sa zaštitnim faktorom 50. Kreme koje izrađujem su mješavina raznih biljnih ulja, pčelinjeg voska i eteričnih ulja. Za sebe radim kreme ovisno o potrebama kože i o godišnjim dobima. Moja kćerka Lola odmalena koristi samo prirodnu kozmetiku, ima atopijski dermatitis i radim joj kremu na bazi nevena i shea maslaca s vrlo malim postotkom eteričnih ulja.
- Na pragu si petog desetljeća života, no izgledaš sjajno. Kako se osjećaš dok razmišljaš o toj okrugloj brojci 50? Mijenja li se tvoj stav prema životu?
Jedino što se događa trenutno po pitanju godina je da me stvarno iznenadi taj broj. Čini mi se baš puno, jer kao ti pedesetogodišnjaci su valjda neki ozbiljni ljudi. Drukčije sam to zamišljala. I stalno čekam hoće li se dogoditi ta neka promjena. Ima tu malo strepnje – hoće li me boljeti koljena, moram li sporije hodati, adekvatnije se oblačiti, hoću li postati dosadna, govoriti djetetu da se toplije obuče… Zasad takvih promjena nema, a ako stignu, bit ćete obaviješteni (smijeh).
Ne shvaćam sebe preozbiljno. To me čini sretnom.
Foto: Marko Ercegović, Roza Zanini Mozara, Press DLJI
