Jelena Graovac Lučev: “Danas se moramo boriti za to da se teme koje su bitne, ne prešućuju”
Mjesto radnje: Arterarij. Vrijeme radnje: Kraj predstave Kućica za pse. I dok se borite sa snopom vlastitih emocija, okrećete se publici u redu do vas i uviđate kako mnogi od njih ne uspijevaju sakriti suze. Predstava je to koja pomiče onu knedlu u grlu, koja tjera onaj nemir da iskoči iz vaše kože i koja vam u jednoj večeri spremno na pladnju servira ono što možda niste namjeravali konzumirati. Doista, riječ je o jednom od najboljih kazališnih komada koji smo imali priliku vidjeti prošle godine!
Stoga nas neizmjerno raduje što vam kao prvi umjetnički intervju ove godine predstavljamo razgovor s glumicom Jelenom Graovac Lučev, koja je u spomenutoj predstavi koja se bavi temom ratnog silovanja i njegovim dugotrajnim posljedicama odigrala ulogu kćeri. Budući da rijetko istupa u medijima, zahvalni smo joj što se s nama dotaknula različitih tema vezanih uz njezinu profesiju, aktualne i nadolazeće projekte te suradnje sa životnim i poslovnim partnerom, glumcem Leonom Lučevom.
- Vratimo se na početak, gdje su korijeni vaše ljubavi prema glumi? Jeste li kao djevojčica sanjali o daskama koje život znače?
Kao djevojčica sanjala sam o tome da vozim bicikl i kad padne mrak, da ne moram hodati ulicom nego ići paralelnim putem po stijenama, da ću pronaći tajne tunele i pećine u Vulkanskom naselju (dio kvarta u Rijeci) i tako nekako u tom stilu. Ono o čemu definitivno nisam sanjala je da će doći rat, a došao je taman kad sam krenula u školu. Mene je to jako zatvorilo, bila sam odjednom obilježena tada nepoželjnim mjestom rođenja, imala sam ogroman strah od neprihvaćanja i još mnogo tema koje se obično ne vezuju za sigurno djetinjstvo.
Korijen moje ljubavi prema glumi – ako razmišljam o tom periodu – ide više iz nekog mog tajnovitog i skrivenog svijeta koji sam razvila kao kontru strahu i mraku, iz “preosjetljivosti” kako su to odrasli tada opisivali, iz okruživanja knjigama i maštom.
Konkretno zaljubljivanje u glumu desilo se negdje na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, kasnih devedesetih – kada su u Hrvatsku po prvi put poslije rata počele gostovati predstave iz beogradskih kazališta, rumunjskih, litvanskih, mađarskih… Glumci Nenad Šegvić i Edita Karađole ulagali su ogromnu energiju i ljubav u organizaciju tog festivala i selekciju predstava, i na tom prozoru u širinu i ljepotu sam im vječno zahvalna. Od tada moja najbolja prijateljica iz gimnazije Lenči i ja uglavnom nismo izlazile iz kazališta, najbitnije je bilo stopirati po Istri da bi se gledali filmovi na Motovunu i predstave na Brijunima.
Gluma je za mene u nekoj svojoj srži antiratna aktivnost. Gluma, kazalište, film.
- Što je najljepše što vam je donijela gluma?
Neprestani dijalog s temom slobode, povjerenje u snagu ranjivosti i predivne ljude.
- Često mnogi prema ovom zanimanju gaje idealističko razmišljanje. Koji su za vas bili najveći glumački izazovi (ili izazovu u svijetu glume)?
Najveći izazov bio je povjerenje u vlastiti put. Nije bio ni pravocrtan ni uvijek jednostavan, ali je bio moj. Izazov su bile i prve godine majčinstva te periodi kada nisam imala posla. O takvim izazovima se u našem poslu vrlo malo govori.
- Na koju ste ulogu do sada ostvarenu u karijeri posebno ponosni?
Ponosna sam na cijelu ekipu predstave Kućica za pse u produkciji Arterarija. Tu su Romano Nikolić (redatelj predstave i koautor teksta i dramaturgije), Dorotea Šušak (dramaturginja i koautorica teksta), Mario Mažić (koautor teksta), Zdravka Ivandija Kirigin (kostimografkinja), Damir Šimunović (autor glazbe), Pavla Miličić i Tatjana Aćimović (producentice), Ana Roko (asistentica kostimografkinje) i moji divni kolege s kojima dijelim scenu: Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Nikola Nedić i Davor Tarbuk.
Predstava se bavi temom ratnog silovanja i dugotrajnim posljedicama takve ogromne traume na ljude, odnose i društvo u cjelini. Očito se o temama koje institucije najradije prešućuju, govori najčešće baš na izvaninstitucionalnoj sceni.
Uloga koja mi je bila bitna je i ona u predstavi Jami distrikt u režiji Kokana Mladenovića (Bitef teatar i Centar za kulturu Tivat). Za tu ulogu sam 2018. dobila Sterijinu nagradu za najbolju glumicu, a predstava u cjelini na festivalu ukupno 7 nagrada.
Meni najbliskiji pristup kazalištu iskusila sam s redateljem Andrejem Nosovom.
- Koliko su vama osobno emocije bitne za ono što radite? Što vas vodi u vašem poslu…
Vodi me ljubav naravno.
Priprema uloge je za mene zapravo jako intiman put do moje iskrene pozicije prema materijalu ili temi kojom se bavimo na sceni ili u kadru.
- Vjerujete li da kazalište i film i dalje mogu mijenjati svijet?
Kazalište koje nas se tiče je uvijek bilo i jeste potrebno zajednici. Čini mi se da živimo u vremenu u kojem se kao društvo ponovo povezujemo jer smo shvatili da institucije štite sustav, a ne ljude. Tome nas danas uče i mlađe generacije. Danas se moramo boriti za to da se teme koje su bitne za ljudski život, za ovo društvo i za našu okolinu ne prešućuju. Tu kazalište i film imaju mogućnost da govore, da budu tu za nas.
- Smatrate li da je kao javna osoba važno istupati oko određenih društvenih problema?
Vođeni empatijom i odgovornošću prema sebi i drugima, da.
- Ostvarili ste i uloge u vrlo uspješnim srpskim serijama Dug moru i Deca zla. Kako je došlo do toga? Što se malih ekrana tiče više radite u inozemstvu…
Beograd je jedan od mojih gradova, a u ovoj našoj regiji ništa mi baš nije inozemstvo. U Zagrebu sam završila Filozofski fakultet, glumu sam studirala najprije u Rijeci, u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, a nastavila u Beogradu na Fakultetu dramskih umetnosti, gdje sam završila master studije. Tako da su se tamo otvorile i moje prve profesionalne uloge, kao i mnoge kasnije.
U Dugu moru sam igrala tri sezone od ukupno četiri, to je jedna jako zanimljiva serija koja spaja misterij, triler i dramu. Prvi put sam igrala negativku i to znanstvenicu, tako da sam baš guštala. U Decu zla sam došla na poziv redatelja Vladimira Tagića i Ivana Stefanovića, to su sjajni ljudi i umjetnici i uvijek bih ponovo radila s njima.
- A kakva je Jelena izvan kazališnih dasaka i filmskih rola? U čemu uživa, koje su njezine male životne radosti…
Uživam u radu, umjetnosti, ljubavi, uživam u tome kad se okupe moje najbliskije prijateljice koje su rasute po raznim gradovima, ali uvijek smo si tu. Kada mi treba “isključenje” iz svega u samoći tu je fashion. A najviše uživam u otkrivanju svega na svijetu s mojom kćeri Neo Sophie.
- Budući da nam je nova godina na početku, tu je i ono neminovno pitanje – što si u njoj priželjkujete? Čemu se posebno radujete?
Godina počinje gostovanjem predstave Kućica za pse u Parizu, 11. siječnja. Igramo u sklopu festivala Eklektika drugosti koji je nastao u partnerstvu Fondacije Heartefact iz Srbije, umjetničke organizacije El Vavien iz Francuske i umjetničke organizacije Arterarij iz Hrvatske.
Prošle godine smo Leon Lučev i ja osnovali umjetničku organizaciju .t a h t i nakon Zakopanih čuda razvijat ćemo nove projekte i radionice.
Što priželjkujem? Utopiju, ali iznimno sam zadovoljna i malim dobrim koracima kojima možemo koračati u njenom smjeru.
Zahvaljujemo Fercera na ustupjenom mjestu za snimanje.
Foto: Sanja Tušek
