Iva Mihalić, zvijezda nove predstave u HNK, otkrila nam je kako je biti glumica u doba pandemije
Početkom ovog mjeseca u našoj smo novoj rubrici prezentirali predstavu mjeseca koja ovog puta igra u zagrebačkom HNK-u. ‘Revizor’ je novi uzbudljivi projekt na kojem radi interesantna kazališna ekipa – od redatelja Sergeja Potapova (kojeg nazivaju i ruskim Tarantinom) i kostimografkinje Julije Vetrove zbog koje predstava dobiva novu estetsku dimenziju do izvrsnog ansambla HNK-a koji nas ponovno uvodi u jedno kultno djelo na svježi način.
Među njima je i Iva Mihalić, glumica koju smo imali priliku gledati u brojnim kazališnim komadima, u popularnim serijama i nagrađivanim filmovima. ‘Revizor’ je prošlog tjedna premijerno igrao ispred publike, a Iva nam je otkrila zašto je izvrsna prilika pogledati ovu inačicu Gogoljevog klasika, ispričala nam je i svoju perspektivu na rad tijekom pandemije i svakojake druge detalje…
- U predstavi igraš Mariju Antonovnu, kći upravitelja grada.. Možeš li nam malo približiti svoj lik, njezinu ulogu u duhovitom, a istovremeno kritičkom djelu?
Marija Antonovna je kći pohotne majke i korumpiranog oca. Majka joj je glavni uzor i rekla bih da polako, ali sigurno postaje sve sličnija majci.
- Čini li ti se ‘Revizor’ tematski aktualan, a posebice u Hrvatskoj?
Apsolutno. Mito, korupcija, sitna trgovina, toksični koktel gluposti i pohlepe, sve su to teme ‘Revizora’ i nažalost uvijek aktualne u našem društvu.
- Na predstavi rade zaista genijalni umjetnici – recimo i cijenjeni ruski redatelj Sergej Potapov. Što bi još istaknula kao posebnost HNK-ove nove predstave?
Sergej Potapov je izuzetno maštovit redatelj, uživala sam radeći na ovoj predstavi. U ovoj redateljskoj koncepciji Hlestakov počini samoubojstvo, a Miška je zombi…..ima još nekoliko meni dragih iznenađenja u konceptu radnje.
- Premijera ‘Revizora’ odvija se uvjetima na koje smo sad već navikli, ali ih i dalje ne želimo prigrliti na duge staze. Kako je stvarati predstavu s postojećim mjerama?
Ovaj trenutak u vremenu je takav kakav jest. Prilagodili smo se situaciji, nema druge. Ljepše je bilo prije pandemije, bolje je bilo prije pandemije, ali situaciji unatoč kazalište živi i to je predivno, postoji i neki tračak romantike u ovome svemu. Naravno, jedva čekamo povratak publike u normalnim brojkama i opušteniji kazališni život.
- Gledali smo te na kazališnoj pozornici, gledali smo te na platnu i ekranu…Što je za tebe najveća razlika između ta dva formata? U kojem imaš osjećaj da lakše funkcioniraš? Što nosi jedan, a što drugi?
Gluma je gluma, ali svaki format ima svoje tehničke, zanatske zadatosti. Volim i pozornicu i kameru. Ljubav prema jednom ne isključuje ljubav prema drugom. Kazalište je živi susret, nema ponavljanja scena, kazalište se događa baš tu, baš sad. Kada si na pozornici osjećaš dvoranu i gledatelje. Kamera s druge strane vidi glumca puno bliže, odjednom i svijest i podsvijest lika postaju vidljivi.
- Znamo da ponekad glumci i glumice spontano upadnu u te ‘ladice’ karakterističnih uloga. Imaš li možda I ti uloge koje preferiraš igrati?
Nažalost da, ‘ladice’ istih uloga su česta pojava. Preferiram ono novo i izazovno što tek moram istražiti. Recimo, nedavno sam snimala seriju u Bugarskoj i morala sam za snimanje donekle svladati bugarski jezik. Vjerujte mi bilo je poprilično izazovno, ali bio je i izuzetan užitak igrati na novom jeziku s tako divnom ekipom.
- Kako se tvoj životni tempo promijenio u odnosu na doba prije pandemije?
Tempo se usporio. Bilo je dosta prilike za introspekciju. Još uvijek se trudim prigrliti kaos u kojem trenutno svi živimo.
- Što te ovih dana inspirira, u čemu nalaziš kreativu koju onda možeš iskoristiti i u svom poslu?
Kreativu nalazim u onome što me promijenilo i kako me promijenilo u zadnje vrijeme, točnije u zadnjih godinu dana.
