Talijanska Himera je magična drama na granici života i smrti s briljantnim Joshom O’Connorom

Tanka je nit između života i smrti, mita i realnosti, prošlosti i sadašnjosti. Film Himera (La chimera) koji se fluidno kreće između ovih kategorija i upravo zbog toga navodi na promišljanje o njima kao i vlastitim težnjama, uvlači nas u mističan svijet odmetnutog britanskog arheologa Arthura (Josh O’Connor) koji je nakon smrti voljene žene gotovo odvojen od stvarnog života.

Film smo nedavno pogledali na Ljetnoj pozornici Tuškanac, a riječ je o novom ostvarenju talijanske redateljice Alice Rohrwacher, u kojem ponovno, kroz magičan realizam, očarava gledatelje. Radnja njene drame paralelno vrvi od života i zavire duboko u grobnice i pitanja o smrti, a smještena je u Italiju, točnije Riparbellu u Toskani. Rohrwacher i kroz režiju i scenarij pokazuje izvrsno poznavanje drevne talijanske umjetnosti kao i ovog dijela Italije osamdesetih te sve to povezuje s grčkom mitologijom.

Svatko ima svoju Himeru

Naime, Himera u grčkoj mitologiji označava pustinjsku neman u Likiji i spada u legendarne zvijeri. U prenesenom značenju znači: neostvariva zamisao, mašta, tlapnja, san, priviđenje. Sve ono što glavni (anti)junak pokušava postići i dostići. Josh O’Connor pokazao se kao sjajan izbor za glavnog glumca, Engleza, nekadašnjeg arheologa u vječno prljavom bijelom odijelu koji je živeći u drugačijim uvjetima, preuzeo pogrbljen hod i stil gangstera. Upoznajemo ga netom nakon izlaska iz zatvora, odnosno pri povratku svojoj družini – nomadskim pljačkašima drevnih etruščanskih grobnica (tombaroli).

Za grupu pljačkaša Himera predstavlja izbavljenje od rada i san o lakom bogaćenju, dok je za glavnog junaka Arthura Himera žena koju je izgubio. Uz pomoć svog magičnog dara pronalaženja lokacija davno zapečaćenih grobnica, on svoju preminulu Beniaminu (Yile Yara Vianello) traži svuda, ulazi u utrobu zemlje u potrazi za vratima zagrobnog života o kojima pripovijedaju mitovi. Baš poput Orfeja koji pod zemljom traži ostatke zagrobnog života kako bi mogao pronaći svoju Euridiku.

Zaljubljen u prošlost ili u vječnost?

Kroz film pratimo Arthura i u druženjima s Beniamininom majkom Florom (Isabella Rossellini) u prilično raspadnutoj talijanskoj vili koju, čini se, na okupu drži Florina snažna osobnost i ništa drugo. Tamo upoznaje Italiju (Carol Duarte), Florinu učenicu pjevanja i zapravo, neplaćenu služavku te se između njih dogodi ljubavna iskra.

Dok gledamo u taj tračak nade za pojavljivanjem nove ljubavne veze, pratimo i Arthura i njegove tombarole, smiješne likove koji kao da su ispali iz nekog Fellinijevog filma. Zajedno ulaze u grobnice, kradu umjetnine, sve dok se Arthur ne pobuni protiv destruktivnog impulsa da posjeduje blago koje nikada nije bilo namijenjeno, kako mu Italia kaže, ‘za ljudske oči’. Sam donosi izbor koji je tako u skladu s njegovim plesom između pravog i onog zagrobnog života. I dok je ‘jednom nogom u grobu’, a drugom u realnom svijetu, Arthur živi kao da je život privremen, a ljubav vječna.

Himera ne donosi presude o ispravnom ili pogrešnom. Sanjiva je, odigrava se na granici snova i jave i toliko vas uvlači u svoj magičan svijet da granica između realnog i nerealnog postaje beznačajna. Ipak, nije riječ o eskapističkoj fantaziji – osjetit ćete svaku emociju glavnog lika kao i hladnoću dok se u svom trošnom domu pokušava ugrijati u zimskim noćima, a preko ekrana gotovo da možete i namirisati beznađe i siromaštvo.

Ujedno, ovo je film i o nesvakidašnjim zajednicama te oda Etruščanima zbog njihova stavljanja primata na matrijarhat (prenijet je i na ‘ovo vrijeme’ na primjeru snažne osobnosti Flore kao i njene učenice Italije koja uspostavlja vlastiti matrijarhat na napuštenoj željezničkoj stanici), što je ‘vjerojatno spasilo Italiju od mačizma’.

Najavni video čeka vas u nastavku.

Foto: IMDb