Ususret Oscarima s Goranom Bogdanom: “Svi mi maštamo da smo heroji u sigurnosti svog kreveta”
Kratkometražni igrani film redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića te producenata Katarine Prpić i Danijela Peka, Čovjek koji nije mogao šutjeti nominiran je za Oscara u kategoriji najboljeg kratkometražnog filma. Ovo priznanje uslijedilo je nakon prave žetve nagrada, koja uključuje i Zlatnu palmu te europskog Oscara.
Goran Bogdan, koji slovi za jednog od najtalentiranijih i najcjenjenijih glumaca u regiji, poznatog po tome što svakoj ulozi donosi duboku emotivnu snagu, ali i neprestano izaziva publiku da preispita vlastite stavove i vrijednosti, protagonist je ovog ostvarenja. Iako uvijek u sjeni svojih likova, on se kroz uloge vraća osnovnim pitanjima postojanja, morala i odgovornosti, prateći tokove ličnih tragedija i dilema koje nas sve dotiču.
Ususret dodjeli Oscara s Goranom Bogdanom razgovaramo o filmu koji ne samo da istražuje tematiku šutnje, unutrašnje borbe i društvene odgovornosti – već pokreće univerzalna pitanja o tome što znači biti čovjek. Osim toga, Goran nam daje uvid u to kako je film nastao, što je za njega značila suradnja s redateljem Nebojšom Slijepčevićem, kao i kako se uopće nosi s velikim temama i pitanjima koja film postavlja – pitanja koja ponekad ne traže odgovore, ali nas tjeraju da se suočimo sa sobom i svijetom oko nas.
Nakon Zlatne Palme u Cannesu i europskog Oscara, film Čovjek koji nije mogao šutjeti nominiran je za najprestižniju nagradu Oscar – što mislite da je doprinijelo ovakvom uspjehu i univerzalnoj prepoznatljivosti priče?
Ono što je univerzalno ovom filmu, ono zbog čega tako dobro komunicira, jest to što je šutnja ili prešućivanje moneta koja je danas više no ikad u optjecaju, njena vrijednost raste. Proporcionalno tome, naša pada. To što se to prepoznaje je malko olakotna okolnost svijetu. A možda je samo stid. Današnje vrijeme, sve je brže i brže, snovi su nadohvat ruke kao nikada, svatko se može istaknuti. Može. Svatko sanja da je heroj. To što nas život često udari po prstima i mi samo zašutimo.
Ta energija koja se tim procesima generira je velika, unutarnja, sve buduće i današnje patologije vuku korijenje iz tih malih prešućivanja. Kako je iz fizike poznato da energija ne nestaje nego samo mijenja oblik, mi biramo gdje ćemo je kanalizirati. Ima tu neke nade. Takoreći, bajkoviti moment. Zašto bajkoviti? Zato što najčešće, gotovo uvijek ostaje na priči. Ne događaju se bajke, zato i jesu bajke. Mi tu energiju na kraju ne kanaliziramo, nego puštamo da ona nas “buca”. Možda zato ovo silno degeneriranje i reteriranje svega i svačega. Vraćamo se nacizmima, šovinizmima i svim inim “izmima” kao, neću reći nikada u povijesti, nego kao dugo u povijesti.
Kako je rad na ovom filmu utjecao na vaše shvaćanje hrabrosti i moralne odgovornosti pojedinca u društvu?
Radim ja na ovome filmu 35 godina. A sada smo ga tek snimili. Hrabrost i odgovornost su velike kategorije. Opet one “velike” teme. Treba možda po malo biti hrabar i po malo biti odgovoran. Za početak. Hrabro je bit odgovoran. Hrabro je i samo biti. Mi glasno tražimo svoje slobode. Uz slobodu ide i odgovornost. U kavezu svog htijenja lupamo po rešetkama i to nazivamo zvucima slobode. Tiša je sloboda.
Kako je rekao Dragan Mićanović u jednom intervjuu, u pitanju je kratki film poslije kojeg se publika dugo pita – kako biti čovjek. Je li to dilema o kojoj bi trebalo razmišljati svakodnevno?
Slažem se s dragim Draganom. Za početak bi trebalo svakodnevno razmišljati. A ne osuđivati i popovati. Za početak bi trebalo slušati, a ne govore držati. Za početak bi trebalo čitati, a ne učitavati. Za početak treba početi. Mi stalno civilizacijski od Huna želimo srušiti civilizacije prije. Kaže se da je najgore polovno znanje. Očigledno je tu naše neznanje. Ne znamo reći što je naš program što mi nudimo. Puna su nam usta onih bivših i njihovih grijeha, a ne nudimo nikakvo rješenje. Doći će vrijeme da kad budemo bivši neće biti ništa za srušiti nakon nas. Možda će to biti prekretnica. Možda će to začepiti usta i zateći nas u pepelu do koljena. Pa ćemo biti primorani početi graditi ispočetka. Ali što je to u nama. Što nas toliko žulja. Možda da strgnemo sve okove sa sebe pa da goli uvidimo da je ono što nas žulja u nama. I da nam jedini radi što preostaje je taj u nama.
Iza Vas je uspješna godina – kako na poslovnom tako i na privatnom planu. Film 78 dana je osvojio publiku isto kao i film Za danas toliko – iako su različitih tematika, smatrate li da nam treba više takvih toplih priča?
Treba nama dobrih, posvećenih priča koje god tematike. Treba nam dobro. Kojeg god žanra. Odgovor se sam nameće. Treba nam priča. A dobra priča se zna što je. Treba nam da slušamo pripovjedače. Da ih cijenimo. Da ih ne osuđujemo. Da ih ne omalovažavamo. Ne treba se stalno vraćati plemenskoj vatri. Da čučimo oko nje i da nam pogled seže samo dokle ti žuti plamičci dobacuju. Da stalno gledamo svijet iskrivljen tim varljivim plamenom. Ima svijeta i u tom mraku. Da te priče samo hvale uspjeh našeg plemena, a znamo da se nismo makli iz kruga tog krnjeg svijetla.
Te priče trebaju nas ohrabriti da odemo u mrak. Trebaju nas upozoriti na naše mane. Treba nas i ta priča vratiti kući kada odemo. Ne može se očekivati od nas suho domoljublje i da svojim kostima hranimo tu krnju vatru. Kada nam domovina ništa nije dala. A stalno tim plamenim zubima traži od nas žrtvu. Nije to zadano. Postoji uvijek opcija. Postoji otpor. Nekada je i ne slušanje priča najbolja priča. Nekada se bolje uči začepljivanjem ušiju.
Ove godine ste se ostvarili i u ulozi oca. Kako se snalazite u njoj?
To je moje. Ne bih u svijet s time.
