Da je na Netflixu bio bi svjetski hit! Sve o domaćem filmu Frka iza kojeg stoje mladi Osječani
Neki klinci u Osijeku su snimili film Frka praktički bez budžeta, moglo se čuti na hodnicima među posjetiteljima ovogodišnjeg Pula Film Festivala. Ondje je doživio svoju svjetsku premijeru, a sukladno imenu napravio je i pravu frku! Film o mladima, za mlade, u cijelosti snimljen u noćnim satima u Osijeku, donosi nam priču o neobičnoj skupini prijatelja čija se mirna ljetna večer pretvara u vrtoglavu noćnu utrku s vremenom.
Scenarist, producent i glumac u filmu, Sven Latinović, inspiraciju za Frku pronašao je u nostalgičnim sjećanjima na Osijek, kao i u filmu The Warriors Waltera Hilla. S ovim je ostvarenjem želio probuditi već zaboravljeni filmski potencijal grada na Dravi te je uz pomoć redatelja Svebora Mihaela Jelić pažljivo tkao elemente koji odražavaju raznolikost i slojevitost grada, kao i njegovih stanovnika.
Ključnu ulogu u uspješnoj produkciji i organizaciji snimanja Frke odigrala je Osječanka Iris Tomić, s kojom smo imali priliku razgovarati o filmu koji sjajno svjedoči o nekim novim generacijama filmaša.
- Iris, možeš li nam se u startu kratko predstaviti?
Ja sam Iris Tomić, producentica sam Frke, a uz to sam studentica poslijediplomskog specijalističkog studija Dramaterapije, doktorandica na Doktorskoj školi Sveučilišta J. J. Strossmayera i radim na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku kao asistentica na odsjeku za Kulturu, medije i menadžment. Produkciju sam diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, doduše smjer Produkcija scenskih i izvedbenih umjetnosti, ali od svog diplomskog projekta (prva VR predstava u Hrvatskoj) spajam audiovizualnu umjetnost sa scenskom. U slobodno vrijeme kuham projekte u mojoj udruzi Malo Drama, Malo Art, kuham i bakine recepte s modernim touchom i objavljujem ih na svom početničkom Instagramu @ica_kuharica, čitam fantasy romane i trudim se uloviti najljepše zalaske sunca.
- Odvedite nas malo na početak – kako ste došli na ideju za Frku?
Ideja Frke pripada zapravo mom kolegi i prijatelju Svenu Latinoviću koji je uz mene producirao film. Sven je „dežurni krivac“ što smo napravili frku jer je tijekom korone u New Yorku razvio scenarij za dugometražni igrani film koji bi se snimao u Osijeku. Uz tada novu zvijezdu na filmskoj sceni, Svebora Mihaela Jelića, koji se iskazao svojim bezbudžetnim debitantskim filmom Zagrebački ekvinocij krenuo je u avanturu kojoj sam se ja kao Osječanka i producentica pridružila svega šest mjeseci prije početka snimanja.
Sven i Svebor su do mene došli preko moje prijateljice Mirne Ostrošić koja je slučajno čula da „neka dvojica planiraju snimati film u Osijeku, pa hajde da se ja kao producentica iz Osijeka čujem s njima“. Nakon prvog Zoom sastanka kupili su me na pola, ali nakon drugog sam im ipak rekla da nisam sigurna hoću li imati vremena baviti se produkcijom dugometražnog igranog filma s obzirom na to da krećem raditi na Akademiji, ali da ću im svakako pomoći. Ipak, kako je vrijeme protjecalo, shvaćali su i oni, ali i ja koliko je bitno imati svog čovjeka na terenu, tako da sam u kratkom roku od „male pomoćnice“ došla do producentice filma. Mene su kupili svojom ludošću i hrabrošću da idu snimati film u Osijeku i to još u korona razdoblju. U scenariju sam odmah na prvo čitanje vidjela potencijal za kino distribuciju. Znala sam da čitam netipičan film za hrvatsko tržište i spoj tog dvoje (uz malu dozu vlastite hrabrosti, ludosti i lokalpatriotizma) je rezultirao našom suradnjom i realizacijom Frke.
- Već je snimiti kratkometražni film bez budžeta pravi podvig, a vi ste uspjeli snimiti i onaj dugometražni. Koji su vam, osim nedostatka novčanih sredstava, bili najveći izazovi?
Svi koji su proveli barem jedno ljeto u Osijeku znaju da su ljeta blizu Kopačkog rita jako teška, kako zbog vrućina, tako i zbog komaraca kojih nije nedostajalo. Budući da smo za pretprodukciju imali jako malo vremena, događale su se razne nepredviđene situacije koje smo rješavali u hodu, dan za danom. Naprimjer, kombi koji smo dogovorili za prijevoz opreme i dijela ekipe, nije prošao tehnički pregled i nismo ga mogli koristiti od dogovorenog datuma, pa nam je uskočio Kulturni centar s posudbom svojeg kombija kako bismo mogli početi sa snimanjem onako kako smo isplanirali.
Također jedan od većih izazova za cijelu ekipu se dogodio kada smo snimali scenu u kojoj naši glavni junaci Nika, Luka i Sara krenu u potragu za ljudima s popisa kojeg im je dao Petar jer prvo odlaze na Katakombe na kojima se događa nekoliko alternativnih partija kako bi pokušali pronaći Vokija. Za tu scenu smo isplanirali masovku s preko 100 statista, poziv za statiranje smo oglašavali preko radija, društvenih mreža, ma svih medija do kojih smo mogli doći. Odaziv je bio velik i jako smo zahvalni našim statistima koji su bili tu noć s nama. Tijekom priprema na samoj lokaciji za snimanje, Svebor i Xavier (direktor fotografije) su odustali od svog prvog plana i snimanja te scene iz dvije perspektive Nikine i Lukine, ali njihov drugi plan nije bio ništa manje izazovan jer su odlučili u jednom takeu snimiti samo Nikinu perspektivu potrage za Vokijem preko cijelih katakombi. Na sreću, s nama je bio Sveborov brat Borna koji ima iskustva s velikim masama ljudi jer je izviđač pa nam je jako pomogao pri kontroli ljudi, ali i velike logorske vatre oko koje se pjevalo i sviralo i koja je bila ključna za tu scenu… Scena je jedna od boljih koje imamo u filmu i na koju sam ponosna jer je snimanje prošlo iznenađujuće glatko.
Kada gledam unazad tri godine, jedan od većih izazova je taj što Osijek do tada nije bio grad u kojem su se snimali filmovi pa smo osim atrakcije bili i dežurna smetala (ha,ha,ha). Snimali smo 40-ak dana po noći. Tempo je bio jako izazovan. Za nas iz sektora produkcije i režije, dan bi počinjao prije nego ostalima, pa sam bila sretna ako bih uspjela odspavati 4 sata. Priprema i set znali trajati i više od 16 sati. Prešli smo veliki broj lokacija u gradu, ugostili smo veliku filmsku ekipu mladih ljudi koji su došli sa svih strana Europe (Srbija, Austrija, Francuska, Poljska, Belgija) kako bi volonterski snimali film… Izazova je bilo mnogo, ali smo uz dobru energiju i želju da napravimo što bolji film uspjeli prebroditi sve nevolje na koje smo naišli.
- Na što ste najponosniji kada je Frka u pitanju?
Najponosnija sam na mnogo toga, ali definitivno sam najponosnija na to što je Frka okupila 40 „klinaca“, „studenata“, „mladih ljudi“ koji su se usudili sanjati, koji su vođeni ljubavi prema filmu, željom za snimanjem, vjerom u dobru priču došli u jeku globalne pandemije, usred ljeta u Osijek i snimali film volonterski. Ponosna sam na to što smo uspjeli izgurati projekt, što gotovo nitko nije odustao iako je bilo teških trenutaka. Ponosna sam na cijelu ekipu iz postprodukcije koja je nakon ludnice na setu, sjedila za filmom radila na njemu dvije i pol godine, a sve s ciljem da Frka bude što bolji film.
I u stilu Snoop Dogga i njegove I wanna thank me, moram reći i da sam ponosna na sebe jer sam se usudila ući u ovaj projekt, uz njega odrasti i još bolje upoznati sebe. Zahvalna sam svakoj osobi, situaciji, izazovu, nevolji i radosti koje su bile dio ovog puta jer sam zbog njih bolja producentica, a nadam se i osoba.
- Vjerujemo kako ih postoji niz, no možete li s nama podijeliti neku anegdotu sa snimanja?
Odgovorno tvrdim da u filmu imamo jednu od najsmješnijih scena hrvatske kinematografije koju je izveo sjajan Domagoj Ivanković u ulozi Mesoždera. Ne želim previše spojlati čitateljima, vidjet ćete i sami zašto je snimanje te scene bilo teško… Njegovu scenu smo snimali pri početku snimanja te je tada na setu bio podjednak broj stranaca i nas domaćih. Za scenu smo se pripremili najbolje što smo mogli, a Svebor je odlučio da se ta scena snima kao sitcom – s dvije kamere, jedan take kako ne bi prekinuo improvizacijski flow Ivankovića. Samo ću reći da smo jedva snimili tu scenu.
Glumcima je trebalo 5-6 ponavljanja da se prestanu smijati, kako su se oni smirili netko od filmske ekipe koja je bila s njima u sobi bi vrisnuo od smijeha, ali vrhunac je bio kada smo svi mi sakriveni u drugom dijelu stana, nakon 10 ponavljanja, popadali na pod od smijeha i sve je moralo ići iz početka. Definitivno, noć za pamćenje. Smijali smo se svi dok smo snimali tu scenu, a sada se smije cijela kino-dvorana.
- Premda ocjene nisu mjerilo uspjeha uistinu su zanimljive. Dok je kritika Pulskog festivala bila vrlo oštra prema vama, publika vas je nagradila drugom najboljom ocjenom. Kako to komentirate?
Dio kritike Pulskog filmskog festivala, zaista nije imao milosti prema našem filmu, ali s druge strane od iste kritike (samo drugih članova) smo dobili sjajne komentare (od kojih je jedan da je Frka budućnost hrvatskog filma), mislim da je iz toga vidljiv jedan i generacijski jaz, ali i osobne preferencije pojedinaca. Nama je najbitnije da je publika dosta dobro reagirala na film, a na sreću film su pogledali i pripadnici generacije Z i Alfa za koje smo i napravili Frku, te su nam oni rekli da im je to najbolji film na festivalu! Mislim da na kraju dana možemo biti zadovoljni s prvim projekcijama i komentarima.
- Što biste voljeli da ostane nasljeđe Frke?
Nadam se da će Frka biti uzor mladim (i starim) filmašima i da će ih naš film potaknuti da se usude snimiti svoje kratkiše, dokumentarce, animirane filmove, pa u konačnici i dugometražne igrane filmove. Najsretnija bih bila kada bi za koju godinu pročitala intervju neke mlađe kolegice ili mlađeg kolege koji bi rekli da su gledali neki osječki film za mlade čija su ih priča i vibra potaknule da se oni upuste u avanturu zvanu snimanje filmova.
