Nezaboravni filmski klasici ostali su zapamćeni ne samo po filmskoj radnji, impresivnom scenariju i odličnim glumcima već i po ogromnom utjecaju na kulturu. Neki od njih nose i laskavi epitet stylish filmovi jer u njima je svaki detalj besprijekoran. Njihove filmske role postale su nezaobilazni citati, a ispreplitali su se s književnošću i glazbom. Istinski poznavatelji dizajna, kako u smislu scenografije, tako i na području mode, desetljećima nakon prikazivanja pronalazili su inspiraciju u svevremenskim filmskih ostvarenjima.
Estetika koju su definirali zauvijek je ostala upisana u svijest ljubitelja slike u pokretu. Sve do današnjih dana, bez obzira na pregršt umjetničkih pravaca koji su se s vremenom mijenjali i diktirali trendove, neki su se filmovi izdvojili i ostali upečatljivi bez obzira na sve promjene i tehnološka dostignuća. Imidž glumaca i način na koji su nosili filmske stylinge prava je poslastica za ljubitelje lijepog.
U nastavku donosimo filmove koji su pravo oličenje vrhunske profinjenosti i elegancije koje istinski estete moraju imati na svom popisu pogledanih filmova.
Gilda
Odnos između Ballina i Johnnya počne se komplicirati kada se ispostavi da je Mundsonsova buduća žena Gilda, žena iz Johhnyeve prošlosti.
Antologijska noirovska romantična triler-drama “Gilda” drugi je zajednički projekt redatelja Charlesa Vidora (Zbogom oružje) i R. Hayworth (Dama iz Šangaja).
Riječ je o jednom od najvećih filmskih hitova i najuspjelijem film noiru ikad snimljenom, koji kritika u vrijeme premijere baš i nije mazila, no koji i danas uživa neosporan kultni status. R. Hayworth u njemu je predstavljena kao femme fatale, a zbog iznimno uspješnog eksploatiranja njenog seksipila, ona je upravo zahvaljujući ulozi Gilde stekla nadimak “boginja ljubavi”.
Paris, Texas
Paris, Texas je drama iz 1984. kojeg je režirao Wim Wenders u zapadnonjemačko-francusko-britanskoj koprodukciji, a snimljen je u SAD-u i na engleskom jeziku. Snimljen je prema scenariju kojeg su napisali L. M. Kit Carson i Sam Shepard a glavne uloge tumače Harry Dean Stanton, Dean Stockwell i Nastassja Kinski.
Radnja se odvija oko amneziranog čovjeka (Stanton) koji, nakon što je misteriozno lutao pustinjom, pokušava obnoviti svoj odnos s bratom (Stockwell) i 7-godišnjim sinom, te pronaći svoju bivšu suprugu koja je napustila njegovu obitelj (Kinski).
Paris, Texas jedan je od najhvaljenijih i najpoznatijih Wendersovih filmova, te je osvojio nekoliko nagrada, od kojih se posebno ističe Zlatna palma u Cannesu za najbolji film.
Zameo ih vjetar
Slavna američka ljubavno-povijesna drama iz 1939. godine koju je režirao Victor Fleming prema istoimenom romanu Margaret Mitchell. Radnja se vrti oko razmažene južnjačke ljepotice Scarlett O’Hare, koja odrasta tijekom i nakon Američkog građanskog rata te se zaljubi u Rhetta Butlera.
Film je s vremenom postao slavan i hvaljen, ali i najkomercijalniji film svih vremena.
Također se nalazi i na popisu 250 najboljih filmova kinematografije na IMDb.com.
Godine 1989. zbog “kulturnog značaja” uključen je u Državni filmski registar SAD-a, dok ga je Američki filmski institut stavio na 4. mjesto na popisu “100 godina… 100 filmova” te na 4. mjesto na listi “10 najboljih epskih filmova”. Kostimi, frizure i maniri protagonista i dalje ne prestaju oduševljavati publiku.
Chinatown
Chinatown je vrhunsko djelo Romana Polanskog iz 1974. koji uključuje mnoge elemente film noira, posebno višeslojnu priču koja je dijelom misterij, a dijelom psihološka drama. U glavnim ulogama pojavljuju se Jack Nicholson, Faye Dunaway i John Huston.
Priča, smještena u Los Angeles tridesetih godina, inspirirana je povijesnim razmiricama oko prava na zemlju i vodu koje su bjesnjele u južnoj Kaliforniji tijekom 1910-ih i 1920-ih, a u kojima je William Mulholland zastupao interese Los Angelesa u osiguravanju prava na vodu u Owens Valleyju.
Film je nominiran za jedanaest Oscara, a pobijedio je u kategoriji najboljeg originalnog scenarija za Roberta Townea. Kineska četvrt 1991. je izabrana za čuvanje u Nacionalnom filmskom arhivu Kongresne knjižnice Sjedinjenih Država kao “kulturno, povijesno ili estetski značajan”.
Nastavak, nazvan Dva Jakea objavljen je 1990., a glavnu ulogu reprizirao je Jack Nicholson koji je i režirao film prema scenariju Roberta Townea.
Smiješno lice
Američki je glazbeni film iz 1957. sa skladbama iz istoimenog broadwayjskog mjuzikla iz 1927. Georgea i Ire Gershwina. Film je režirao Stanley Donen. U glavnoj se ulozi pojavljuje Audrey Hepburn kao Jo, sramežljiva blagajnica u knjižari i po hobiju filozofkinja, koju otkriva slavni modni fotograf kojeg glumi Fred Astaire.
Jo se uskoro nađe na velikom modnom događaju u Parizu gdje procvjeta romantika. Radnja filmske verzije drastično se razlikuje od broadwayjskog mjuzikla, iako su im zajedničke mnoge pjesme. Radnja filma zapravo je prilagodba drugog broadwayjskog mjuzikla, Svadbena zvona (Wedding Bells) Leonarda Gershea. Originalni naslov filma bio je “Wedding Day”.
Hepburn u ovom filmu izvodi jedan solo, “How Long Has This Been Going On?”; duet s Astaireom, “S’Wonderful”; duet s Kay Thompson “On How to be Lovely”; a sudjeluje i u izvedbi skladbe “Bonjour, Paris”. Poslužilo joj je i njezino plesno umijeće, ne samo u dvije plesne točke koje je izvela s Astaireom, nego i u solo boemskom plesu u noćnom klubu koji se često prikazuje tijekom retrospektiva njezine karijere.
Astaire se tada već približavao kraju svoje filmske karijere u drugom od tri uzastopna glazbena filma s francuskom temom koje je snimio tijekom 1950-ih.
Hepburn je tvrdila da je inzistirala na Astaireu kao preduvjetu za njezino sudjelovanje u filmu. Thompson, koja je obično radila iza scene, kao glazbeni urednik filmova, pojavljuje se kao Maggie Prescott, urednica modnog časopisa. Osim dueta s Hepburn, sama je izvela pjesmu “Think Pink!”, a Thompson i Astaire izveli su komični plesni duet na skladbu “Clap Yo’ Hands”.
Annie Hall
Annie Hall je američka romantična komedija snimljena 1977. u režiji Woodyja Allena koji je zajedno s Marshallom Brickmanom napisao scenarij.
Pored Woodyja Allena glavnu ulogu je tumačila Diane Keaton. Allen je opisao film kao “glavnu prekretnicu”, budući da je dostigao nivo ozbiljnosti koji nikad dotad nije bio pronađen ni u jednom od njegovih farsi i komedija koje je do tada snimao.
Kritika je jako pozitivno primila ovaj film.
Osvojio je 4 Oskara, uključujući i onaj za najbolji film. Filmski kritičar Roger Ebert opisao ga je kao “čuveni film Woodyja Allena po svačijoj mjeri”.
Komedijaš Alvy Singer pokušava shvatiti zašto je njegova veza s Annie Hall prekinuta prije godinu dana. Odrastajući u New Yorku, on zamara svoju majku s nemogućim pitanjima o praznini postojanja, ali je jako oprezan kada je u pitanju njegova nevina seksualna radoznalost.
Individualizam i osebujan stil, pogotovo kada je u pitanju način odjevanja protagonista ovo djelo pretvara u inspiraciju za one koji cijene snažan pečat osobnosti utkan u stil likova.
La Dolce Vita
La Dolce Vita je metaforična drama o površnosti suvremenoga društva.
Možda ne spada u najpopularnija djela velikog talijanskog filmaša Federica Fellinija (1920-1993), ali u njegovom ukupnom stvaralaštvu zasigurno zauzima mjesto ključnog filma što dijeli razdoblje nastavljanja neorealističnih nadahnuća i klasične naracije te modernističkoga razdoblja u kojemu prevladavaju metanarativnost i prepoznatljiva fellinijevska mozaična struktura nizanja situacija iz otuđene svakodnevice s junacima u potrazi za vlastitim bićem.
Profinjenost i decentna estetika vrlo je izražajna u ovom djelu što ga čini posebno atraktivnim ljubiteljima mode.
Kroj otrovne ljubavi
U glamuru 1950-ih godina poslije rata u Londonu, poznati redatelj Reynolds Woodcock (Daniel Day-Lewis) i njegova sestra koju tumači Lesley Manville nalaze se u središtu britanske mode, oblačenja aristokratskog društva, filmskih zvijezda, buržoazije, dama sa stilom i brojnih uglednika koji se druže u Domu kuhara. Žene dolaze i prolaze kroz Woodcockov život pružajući poželjnom neženji nadahnuće i druženje, dok ne dođe mlada, snažna žena Alme (Vicky Krieps), koja ubrzo postaje vrlo važna u njegovu životu kao muza i ljubavnica.
Foto: Screenshot
