17. ZagrebDox: dokumentarci u službi
izražavanja (ali) i preživljavanja

Ovogodišnji, 17. ZagrebDox održat će se od 13. do 20. lipnja na nekoliko zagrebačkih lokacija i uključiti više od 80 recentnih dokumentaraca iz cijeloga svijeta. Brojne su teme i autorske preokupacije prisutne u ovogodišnjem filmskom programu, a ističe se i nekoliko naslova u kojima se autori/ce i(li) protagonisti/ce filmskim medijem koriste u svrhu suočavanja s (ne)običnim okolnostima, svakodnevnim situacijama, uvjetima u kojima žive i izazovima koje pred njih postavlja suvremeno društvo. Dokumentiranje njihove svakodnevice donosi im svojevrsno olakšanje, a snimljeni materijal postaje svojevrsni katalizator njihovih emocija i stanja.  

The Earth is Blue as an Orange, dugometražni debi redateljice Irine Cilik (međunarodna konkurencija) ovjenčan nagradom za režiju na Sundanceu, opservacijski je dokumentarac o obitelji sa samohranom majkom i četvero djece koji žive u ratnoj zoni na istoku Ukrajine. U svakodnevici obilježenoj neprestanom prijetnjom ratnog razaranja upravo majka Ana drži konce obiteljskog optimizma i kreativnosti ne dopuštajući strahu da u potpunosti ovlada njihovim životima. Naime, Anina djeca, predvođena najstarijom kćeri Mirom koja želi postati snimateljica, zaokupljena su snimanjem filma temeljenog na njihovoj vlastitoj svakodnevici. Svaki član obitelji ima svoju ulogu u filmu, ali i u procesu njegova nastanka, a Anin je zadatak da montira snimke, stvarajući od snimljenih fragmenata novu, koherentnu cjelinu. U sveopćem besmislu rata za jednu obitelj film postaje moćan alat i oruđe stvaranja potpuno novog smisla i značenja. 

Radiograph Of A Family (međunarodna konkurencija), najbolji dokumentarac lanjskog izdanja festivala IDFA, potresan je i dirljiv portret iranske obitelji. U njemu redateljica Firouzeh Khosrovani progovara o vlastitom odrastanju i identitetu kroz odnos majke i oca koji – premda počiva na ljubavi – obilježava jaz između oprečnih vrijednosti, između tradicionalnog i suvremenog, između potpune posvećenosti islamu s jedne strane te svjetovnom i progresivnom s druge. U elegantno montiranim fragmentima njihove intime – obiteljskim fotografijama, videosnimkama i pismima, zrcale se tako konflikti novije iranske povijesti. 

U filmu Tales from the Prison Cell (regionalna konkurencija) mađarski autor Abel Visky koristi se pak filmom kao sredstvom povezivanja onih kojima je to zakonski onemogućeno – zatvorenika i njihovih obitelji. Očevi koji služe zatvorske kazne dobivaju zadatak da napišu bajke o svojoj djeci; te bajke autor potom pretače u kratke filmove u kojima glume njihove obitelji. S ciljem da obiteljima pomogne premostiti razdvojenost, Visky ukazuje na transformirajuću snagu umjetnosti. Borba s izolacijom u zatvoru za neke postaje gotovo neizdrživa bitka s paranojom, pa im ove bajke, svojevrsni poklon njihovim obiteljima, postaju i način da izreknu nikad izgovorenu istinu. Bajke postaju put do imaginacije – jedinog mjesta na kojem te obitelji mogu istinski biti zajedno.

O razdvojenosti unutar obitelji, kao i njezinu premošćivanju uporabom suvremene tehnologije, govori i kratkometražno autobiografsko belgijsko ostvarenje Don’t Hesitate to Come for a Visit, Mom (međunarodna konkurencija), u kojem ruska redateljica Ana Artemijeva bilježi odnos sa svojom trogodišnjom kćerkicom. Majku koja studira u Belgiji i kćer koja s ocem živi u drugoj državi trenutačno razdvajaju tisuće kilometara i viza koja još nije odobrena. Svakodnevni kontakt i vezu majka i kći održavaju putem videopoziva koji postaju okosnica njihova odnosa, svojevrsni virtualni nadomjestak za fizički kontakt.

Kratkometražni film Španjolca Pola Mallafréa The Reality of Confinement with a four-year-old (međunarodna konkurencija) kroz formu videodnevnika mladog para progovara o izazovima i ograničenjima nakon 15 dana zatočeništva sa svojom četverogodišnjom kćeri uslijed karantene uzrokovane pandemijom koronavirusa. Riječ je o zabavnom prikazu uspona i padova jedne obitelji u izolaciji, a niz svakodnevnih epizoda uključuje sve izazove roditeljstva: od dnevne rutine i umora, povremenih neuspjeha, pa do borbe s dosadom i ovisnosti o društvenim mrežama. 

O posljedicama karantene i lockdowna, ponovno u formi videodnevnika, govori i francuski film Teenage Lockdown Tales (program Teen Dox). Autorski dvojac Charlotte Ballet-Baz i Marie-Pierre Jaury okupio je pet srednjoškolaca iz pariškog predgrađa i pozvao ih da s njima podijele svoja iskustva karantene putem snimki zabilježenih njihovim pametnim telefonima. Kako tinejdžeri proživljavaju svoje godine kada je sve ono što je činilo ključan dio toga doba – prijatelji, izlasci, škola, sport – postalo nedostupno? Teenage Lockdown Tales portret je adolescencije u pandemijom obilježenoj 2020. godini: izolirani u vlastitim sobama, ovih petero tinejdžera preispituju sebe, jedan drugoga i za to vrijeme odrastaju. 

Nagrađivani Marc Isaacs, jedan od najistaknutijih britanskih dokumentarista, filmom The Filmmaker’s House (program Kontroverzni Dox) progovara o suvremenoj Britaniji, ali i pritiscima komercijalne kinematografije i stvaralačke krize. Suočen s ultimatumom koji mu postavljaju producenti, Isaacs odlučuje raskrstiti s njihovim uvjetima i napraviti nešto posve drugačije: uperiti svoju kameru u one koji ga okružuju. Povezujući se s različitim pojedincima, tako da procesi upoznavanja i interakcije postaju integralni dio njegova filma, redatelj u vlastitom domu ugošćuje i snima čitav spektar protagonista: dvojicu građevinara, susjeda Pakistanca, slovačkog beskućnika, kućnu spremačicu Kolumbijku. U filmu The Filmmaker’s House kombinira se dokumentarizam s fikcijom, isprepliće humor s intenzivnim emocijama, što rezultira djelom koje propituje sam čin, kao i prirodu stvaranja filma.

Foto: PR