S producentom Danijelom Pekom o Pulskom festivalu, nacionalnom filmu i njegovom najvećem uspjehu
Nećemo pogriješiti ako napišemo da je u svijetu domaćeg filma Danijel Pek posljednjih dana najtraženija osoba. Portfelj ovoga producenta i osnivača samostalne produkcijske kuće Antitalent uključuje rad na brojnim domaćim uspješnicama – od Murine i Gorana pa sve do Čovjeka koji nije mogao šutjeti, filma kojem ćemo se posvetiti u narednim redcima.
No, ovih dana Pekov telefon prvenstveno je užaren zbog nadolazećeg 71. Pula Film Festivala čiji je umjetnički ravnatelj. S Danijelom smo se susreli na drugom kraju Jadrana, točnije na Ponta Lopud Ljetnim projekcijama, no naš je razgovor započeo upravo s mišlju na ono što dolazi, odnosno festival koji upravo večeras projekcijom posljednjega filma Rajka Grlića Svemu dođe kraj, otvara svoja vrata. A sada, svemu dođe početak…
O ovogodišnjem izdanju Pula Film Festivala
Pula Film Festival u svom 71. izdanju nastavlja graditi pozitivnu atmosferu kroz potenciranje odnosa s publikom s misijom razvijanja i jačanja ovog mjesta kao mjesta okupljanja hrvatske filmske zajednice. Pula želi biti nacionalni festival i mislim da je to pravilno usmjerenje jer je to mjesto na kojem ćemo procijeniti sve ono što imamo iz nacionalne produkcije, pomoći svemu onome što dolazi, pogurati filmove prema publici i dati im platformu na kojoj će biti vidljivi te s koje će dalje ići u distribuciju, ističe Pek.
Pritom dodaje kako je festival, osim mjesta susreta publike s domaćim naslovima, ujedno i važna početna točka za početak nacionalne distribucije hrvatskog i nezavisnog filma. A tu su i nagrade. Dugo radite na filmu i nije da uvijek možete bajno živjeti od njega, zato mislim da je važno ljudima dati zadovoljštinu i nagraditi ih za ono što su dobro napravili. Mislim da su aspekt upoznavanja publike i dodjele nagrada vrlo bitni za Pulu. Festival je na kraju dana proslava, dodaje.
Ipak, program nije orijentiran isključivo na nacionalnu produkciju. Tu su i hvaljena međunarodna ostvarenja, kao i djela koja na velika platna stižu iz arhiva te će ih publika imati priliku vidjeti nakon restauracije.
Baš sam zadovoljan s programom ove godine. Mislim da smo postigli sjajan balans između filmova koji će zadovoljiti širu publiku, kao i zahtjevniju festivalsku publiku. Imamo i sjajne manjinske koprodukcije, koje su već ostvarile zapažene rezultate na drugim festivalima. Također, mislim da je jako bitno da se podsjetimo na ono što je bilo prije te obratimo pozornost na to da je važno čuvati građu koja nije kod nas uvijek obnavljana s dovoljno vremena i ulaganja, nadodaje.
O situaciji zvanoj domaći film
Spomenuta izjava potaknula nas je da ga upitamo kako on doživljava odnos javnosti prema domaćem filmu koji se, ponekad potpuno neopravdano, dočekuje na nož. Je li u ovom slučaju trava doista zelenija kod susjeda? Pek nam ukazuje kako smo zbog političke situacije i ratnih sukoba te preusmjeravanja interesa aktera, izgubili generacije filmaša, ali i publike.
Nastao je vakuum u kojem nismo ispunili očekivanja publike, niti smo stvorili nove generacije koje bi to napravile. Treba nam puno više vremena da se to popravi. Deset godina se neće popraviti u dvije, tri – trebat će neko duže vrijeme i puno, puno rada i zalaganja. Ali ja sam optimističan, ističe Pek, dodajući:
Prošle godine smo imali dva dječja filma koji su imali preko 90 tisuća gledatelja. To je puno ako gledamo da i najveći hollywoodski filmovi imaju po 120, 150 tisuća gledatelja. Nije točno da je hrvatski film tri puta manje gledan. Kada ima svoju publiku, on je gledan vrlo blizu blockbusterima. Nije situacija da nemamo takvih filmova – nemamo ih dovoljno. Mi bismo trebali imati jedan do dva filma na godinu koji su miljenici publike pa bi se tijekom godina situacija promijenila, ovako će trajati duže ako ih nemamo dovoljno.
O međunarodnim uspjesima
Sportske uspjehe redovito slavimo, dok oni filmski često ostaju po strani. Zašto je tome tako? U sportu ima puno više novaca. Ne kažem da je to jedini razlog – nije. Za to je potreban i veliki talent, upornost, volja te trenutak u vremenu da se neke stvari poklope, isplivaju i postanu na svjetskoj razini najbolje, odgovara nam Pek, dodajući kako film i s manje novaca od sporta ostvaruje dobre rezultate i lijepo predstavlja Hrvatsku na međunarodnoj sceni.
Podstrek pozitivnim promjenama vidi u promjeni sustava u kojem o novim filmovima brine, govori i bira ih – struka, a ne politika. Međunarodni uspjesi govore o tome koliko smo aktualni, realni u odnosu na to što radi svijet i što mi možemo raditi. Teško je biti prorok u vlastitom selu. U manjoj sredini je teže napraviti nešto što će iskočiti. No onda kada dođe potvrda izvana, uvidi se koliko je nešto dobro. Mislim da nije najvažnija stvar ta potvrda izvana, odnosno ne bi nam trebala biti, ali je svakako korisna, napominje.
O čovjeku koji nije mogao šutjeti
Kad smo kod međunarodnih uspjeha, upravo je naš sugovornik dio tima koji stoji iza filma Čovjek koji nije mogao šutjeti, redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića, koji je na ovogodišnjem festivalu u Cannesu odnio Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film. Vijest o spomenutoj nagradi dočekala ga je na povratku iz Francuske, a istu je u društvu partnerice i producentice Katarine Prpić proslavio u okolici Venecije šampanjcem s benzinske. Vezano uz samu dodjelu, s nama je podijelio i jednu anegdotu.
Nakon projekcije smo na ručku pričali o dodjeli te je netko spomenuo kako one koji dobiju nagradu posjednu uz stepenice da brže dođu do pozornice jer prijenos ide uživo. U sedam je kretala dodjela, a u šest sati nam je glumac Dragan Mićanović u zajedničku grupu poslao fotografiju iz dvorane koja je otkrivala da su naša mjesta prva do stepenica za pozornicu, popraćenu s tri točkice… onda smo pretpostavljali da bi mogli dobiti, prisjeća se sa smiješkom.
Pek ne skriva kako je vjerovao u uspjeh ovog projekta još kada je priču o zaboravljenom junaku, iznesenu u vidu novinskoga teksta, spremio u ladice. O samom filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti kazao nam je sljedeće:
Mislim da je taj film stvarno važan i drago mi je što ga mnogi žele vidjeti. Javljaju se i sama kina, što je za kratki film genijalno. Zašto mislim da je bitno da ga ljudi vide? Jer je to situacija u kojoj se svatko od nas može naći i u kojoj nije nimalo lako reći tko bi bio junak, tko ne bi mogao odšutjeti i tko će šutjeti. I je li osoba koja je ostala šutjeti nužno loša? To je vrlo teška odluka za svakoga čovjeka. Prilično sam siguran da bi taj slučaj bio drugačiji, da se u toj situaciji diglo više ljudi. Pokazuje da, ako su ljudi spremni napraviti hrabri korak, mogu promijeniti povijest. Želim da im ostane to iskustvo nakon odgledanog filma.
