Pogledali smo novi film Nebojše Slijepčevića. Evo zašto mislimo da biste trebali i vi
U nedjelju, 30. ožujka u Kaptol Boutique Cinema svečano je otvoreno 21. izdanje ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma. Na samom otvorenju održane su i svjetske premijere dva kratkometražna dokumentarna filma – Crveni tobogan, Nebojše Slijepčevića i Najglasnija tišina, redatelja Aleksandra Reljića.
Pripadam generaciji koja se popularno naziva ‘boomerima’. Začeti smo u svijetu poslijeratnog optimizma, pa smo, vjerojatno genetski, preuzeli onaj esencijalan sastojak ljudske egzistencije – nadu. No, ima li danas nade za – nadu? Pitanje je to koje si svakodnevno postavljam, misleći prije svega na one na kojima leži teret budućnosti – svoju (našu) djecu i unuke. Osjećam da moramo pokušati, ako ne dati smisao, ako ne poboljšati svijet, onda barem razumjeti što se doista događa. I koja je naša odgovornost u svemu tome. ZagrebDox je stvoren iz takve potrebe. Ona je vjerojatno idealistična, ambiciozna, nerealna..? Ima li uopće smisla? Samo vi, naša publika, možete odgovoriti na ovo pitanje, dio je uvodnog govora govora umjetničkog direktora Nenada Puhovskog. Ujedno i sjajna naznaka onoga što su odabrani naslovi na otvorenju ponudili publici.
Riječ je o dva dokumentarca koja govore o snazi građanskog aktivizma. I dok se Reljićev film bavi aktualnim studentskim protestima u Srbiji, Slijepčevićev film nas vraća u bližu prošlost te podsjeća na angažman stanovnika zagrebačkog kvarta Savica oko prezervacije zelene površine.
Crveni tobogan
Dvije skupine građana sukobe se oko budućnosti dječjeg parka. Je li riječ o borbi za teritorij ili za ideologiju? I tko je tu iz kvarta, a tko strani plaćenik?, stoji u najavi filma Crveni tobogan. Isti nas vraća u 2016. godinu. Mjesto radnje je zagrebački kvart Savica, a osnovna tema – praćenje slučaja zaštite Parka Trnjanska Savica te protivljenje izgradnje crkve, a potom i “plastičnog parka” na spomenutoj površini. Riječ je o slučaju koji je svojevremeno punio medijske stupce te izazivao polemiku u koju se (pre)često nije upuštalo hladne glave. Slučaj koji je od kvartovskog, preko noći postao pitanje od državnog značaja.
Sam film ne prati cijelu kronologiju slučaja, već nas odvodi u središte događaja sagledanog iz perspektive stanovnika koji su se odlučili pobuniti protiv devastacije najveće zelene površine u naselju u kojem žive. Bez da biramo stranu i utvrđujemo tko je (i zašto) bio u pravu, filmu pristupamo baš onako kako volimo vjerovati da je i sam redatelj učinio – smatrajući ga sjajnim primjerom nade, odnosno onoga što je umjetnički direktor Puhovski naznačio u uvodnom govoru. Uspješan je odraz misli da doista možemo mijenjati svijet te da je uistinu vrijedi ona “kad se male ruke slože, sve se može”. Nažalost, pokazatelj je i našeg klasičnog bremena prema kojem, stvari uvijek moraju biti crne ili bijele, da se lako potpirujemo na ideološka pitanja te da nismo spremni na kompromise.
