Sarajevo Film Festival: Oskarovac Cord Jefferson otkriva sve o nagrađenom djelu American Fiction
Sarajevo Film Festival: Oskarovac Cord Jefferson otkriva sve o nagrađenom djelu American Fiction

Sarajevo Film Festival: Oskarovac Cord Jefferson otkriva sve o nagrađenom djelu American Fiction

Američki scenarist i redatelj Cord Jefferson, kojeg smo sinoć vidjeli na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu, počasni je gost 30. Sarajevo Film Festivala.

U iščekivanju večerašnje projekcije njegova redateljskog prvijenca American Fiction, koji je ove godine nominiran za Oscara za najbolji film, a za koji je Jefferson osvojio prestižnu nagradu za najbolji adaptirani scenarij, prisustvovali smo festivalskom masterclass-u i sudjelovali u inspirativnom razgovoru između redatelj i scenarist Cord Jefferson i Ennis Ćehrić, koji je ovoga puta bio u ulozi moderatora.

Jefferson je ovom prilikom govorio o prvom filmu koji je snimio u 42. godini, adaptaciji scenarija za koji je dobio nagradu, izazovima i inspiracijama, ali i najavio novi projekt na kojem radi.

Radnja filma

Film prati frustriranog pisca koji je umoran od sustava koji zarađuje na crnoj zabavi temeljenoj na starim i uvredljivim klišejima. Kako bi dokazao svoju tvrdnju, Monk piše svoju crnu knjigu pod pseudonimom koji ga stavlja u središte licemjerja i ludila koje tvrdi da prezire. Na njegovo iznenađenje, knjiga postaje pravi hit.

Ennis Ćehrić: Konačni naziv filma je American Fiction, ali postojao je i radni naslov. Reci nam više o tome.

Cord Jefferson: Radni naslov filma je bio Fuck, a kad pogledate film bit će vam jasno i zašto (smijeh). Jako sam želio da to bude naslov filma i bio sam jako uporan u tome. Ali drago mi je da je naslov filma promijenjen jer bi to bila katastrofa iz više razloga. Jedan od producenata mi je tada rekao: Mogu ti dati hrpu razloga, ali razlog broj jedan je taj da ako guglaš Fuck movie prvo će ti doći jedanaest stranica pornografije, a onda možda tvoj film. Tada smo shvatili da moramo smisliti novo ime i odlučio sam to učiniti iste večeri.

Otišao sam kući i počeo čitati poeziju. Ono što najviše volim kod poezije je to što vam omogućuje da se oslobodite okova svakodnevnog razmišljanja. Omogućuje vam razmišljanje o jeziku i riječima. Počeo sam čitati pjesmu Let America be America again od Langstona Highesa. Shvatio sam da je Amerika kao pojam jaka i to me podsjetilo na američke filmove, American Beauty… Nakon sati čitanja uslijedio je naziv American Fiction.

Ono što se tiče rasnih pitanja prvenstveno je sama ideja da postoje rasne razlike. Znanost kaže da toga uopće nema, au isto vrijeme struktura društva sugerira da je ta razlika stvarna, a jedina prava stvar je rasizam. Motivira me ta napetost i ideja koja nas je sve uvukla u veliku laž. Ovaj naslov je definitivno bolji od naslova Fuck.

Ennis Ćehrić: Svoj prvi film snimili ste sa 42 godine, što biste poručili mladim umjetnicima?

Cord Jefferson: Sad se osjećam kao da sam na terapiji (smijeh). Možda je najvažnije prvo vizualizirati uspjeh, zamisliti taj trenutak. Bitno je pronaći vrijednost u samom procesu stvaranja. Ne u uspjehu, novcu i moći, nego u samoj kreaciji. Razumijem da je to lako kada to kaže osoba koja je upravo osvojila Oscara (smijeh) i razumijem koliko iritantno zvuči. Ali kad sam radio za neprofitnu organizaciju, bio sam vrlo nesretan svaki dan. Kad bih došao kući nakon posla, pisao bih. I tada sam se osjećao dobro.Tako sam pronašao vrijednost u samoj kreaciji.

Imam 42 godine i sada sam snimio svoj film. Prije toga sam uvijek guglao koliko je tko imao godina kad je uspio u ovom poslu (smijeh). A dosta ih je bilo u četrdesetima. To me tješilo. Iako, kad sam pogledao kad je Thomas Anderson radio Boogie Nights i saznao da ima 26 godina, onda sam se iznervirao (smijeh). Mislim da je i Coppola započeo filmsku karijeru u svojim četrdesetima. Ima mnogo ljudi koje poznaješ i voliš, a koji nisu bili važni kad su bili mladi. Ali oni su nastavili stvarati umjetnost i mislim da je najvažnije pronaći vrijednost u procesu stvaranja umjetnosti. Napisao sam American Fiction bez obzira na to hoće li film biti uspješan. Učinio sam to samo zato što sam pronašao mir, utjehu i sreću u pisanju tog scenarija.

U tridesetoj sam od roditelja tražio novac. I to mi je teško palo jer sam bio okružen ljudima koji su u tom trenutku kupovali kuće, vozili lijepe aute, a ja si donedavno nisam mogao priuštiti vlastitu kuću. Htio sam zaraditi, ali nisam htio ništa drugo raditi, jer ovo je ono što volim. Istina je da nisam htio naći pravi posao (smijeh) od 9 do 5. Volim to što radim i strastven sam oko toga. Jako je teško biti mlad umjetnik i vidjeti kako ljudi oko tebe postaju uspješni. Međutim, važno je zapamtiti da umjetnici nisu sportaši.

Nije najvažnije obaviti veliki posao prije nego vam koljena zakažu, kao kod košarkaša ili nogometaša. Ako ništa drugo, što ste stariji, život će vam biti ispunjeniji, više iskustava ćete imati. Bit ćete nadahnutiji i bolji što budete stariji. Ne znam hoćete li postići sve što u svojoj glavi smatrate uspjehom. Ali ako se posvetite procesu stvaranja, shvatit ćete da taj imaginarni uspjeh zapravo nije važan. Zato što ste uspjeli ostvariti kreativan život.

Ennis Ćehrić: Kako je izgledao pitch za ovaj film?

Cord Jefferson: Samo sam napisao scenarij. To je jedini način na koji volim raditi stvari. Ne volim ih pitch in-at jer mislim da je to uvijek umjetno. Nisam prodavač s razlogom. Vrlo je teško natjerati ljude da se osjećaju uzbuđeno zbog neke ideje, pogotovo ove. Ne bi bili zainteresirani. Bolje je staviti ideju na papir i reći kako stvari stoje. Ako im se sviđa, sviđa im se. Predstavljanje stvari koje nisu dovršene ostavlja prostor ljudima da traže greške u radu.

Bio sam vrlo uvjeren u ideju. Nisam to reklamirala, samo sam napisala i privuklo je mnogo pažnje. Tvrtkama se jako svidio scenarij. Bilo im je svejedno koji će glumci glumiti u filmu, jedino su znali da će filma biti. Bio sam na oko 14 sastanaka s distributerima i oni su razgovarali o tome kako će ljudi tražiti moj film. A onda se ništa nije dogodilo. Dobio sam dvije ponude, ali samo jednu pravu. Mnogi ljudi nisu mogli uvjeriti svoje šefove da stanu iza ideje o kojoj film govori.

Ennis Ćehrić: Kako je izgledalo biti redatelj?

Cord Jefferson: Općenito, s moje točke gledišta, postoje tri faze u stvarnom stvaranju filma. Prvo ga napišem, zatim snimim i na kraju montiram. Na samom početku sam htio da narativ samog filma bude vrlo jasan. Snimanje ovog filma za mene je bilo dosta drugačije od prethodnih. Inspiraciju za narativ filma i opći dojam koji želim da ostavi na publiku pronašao sam kombinirajući filmove koje osobno volim. Jedan od takvih je i film Stick Around koji je vrlo tužan, ali i komičan u isto vrijeme. Tako sam razmišljao o svim filmovima koje općenito volim i kroz pisanje sam pokušao stvoriti jedinstvenu poveznicu između humora i tuge. Isti fokus naracije i dojam koji će film ostaviti bio je možda jedan od najvećih zadataka tijekom samog snimanja, kada u svakom kadru i svakoj sceni morate paziti da je poanta jasna.

U ovakvim trenucima pitate se je li film komuniciran previše veselo ili previše tužno, a ponekad je vrlo teško izbalansirati obje strane, pogotovo ako narativ postane pre mračan, a publiku je teško izvući iz njega i okrenuti to nećem sretnijem. S obzirom da smo tijekom snimanja morali dosta voditi računa o detaljima, sam narativ kao i dojam došli su na svoje na samom kraju, tada smo zapravo znali u kojem smjeru idemo.

Neke scene koje su se meni osobno svidjele i koje su općenito bile fantastično odglumljene morale su biti izrezane iz filma, jer su se činile previše neozbiljne ili čisto zabavne, a izgubio bi se i sam dojam koji želimo postići. Od samog početka sam htio da ovaj film bude zanimljiv za gledanje i na neki način komičan, ali nikako neozbiljan. Sam kraj snimanja zapravo je vrijeme kada pomislimo – kakav je to film koji imamo? Ne film koji sam ja napisao, snimio, nego onaj koji ukupno posjedujemo kao i ono što će postati. I samo ono što imate pred sobom govori vam što će postati. Ključ onoga što film zapravo jest leži u njemu samom.

Ennis Ćehrić: Koliko si prostora imao za improvizaciju?

Cord Jefferson: Puno, jako puno. Za mene se proces stvaranja uvijek ogleda u motu – snimi ono što si napisao, jer ne ulazim u proces snimanja i stvaranja ako nisam siguran u sam scenarij. Mislim da je to zato što sam prvo pisac pa tek onda sve ostalo, a svoju sigurnu zonu osjećam upravo u jeziku i riječima. S druge strane, razgovarao sam s prijateljem koji je sa samo 30 napisanih stranica već krenuo u postprodukciju.

Bio sam iskreno zapanjen tim procesom, kako su zapravo nastavili pisati scenarij tijekom snimanja, a film je na kraju bio više nego uspješan iako sam mislio da bi mogao biti katastrofa, ali nisam od onih koji bi mogli ikada to učiniti. Za mene je najbolja stvar kod snimanja filmova, za razliku od pisanja koje je vrlo usamljeno, to što radite s hrpom ljudi koje volite i poštujete. To je najljepši grupni projekt na svijetu. Razumijem da su neki redatelji drugačiji, možda i ja postanem takav.

Ennis Ćehrić: Čiju biste karijeru voljeli ostvariti?

Cord Jefferson: Karijera kojoj se najviše divim je ona braće Collin. Rade niz stvari koje su uvijek zanimljive. Oni se samo fokusiraju na snimanje dobrih filmova. Nisu skupi, ali dobri filmovi. Nedavno sam ponovno gledao No Country for Old Men koji mi se jako sviđa. Pogledao sam proračun i vidio da je 25 milijuna dolara. Ali to nije 150 ili 200 milijuna. Oni rade nešto što je posebno, dobro i kvalitetno napravljeno, a rade to uz budžet. Ne treba im proračun od 600 milijuna dolara.

Ennis Ćehrić: Postoji li neki žanr u kojem se niste okušali, a voljeli biste se baviti njime?

Cord Jefferson: Trenutno radim na netradicionalnom vesternu. Jako mi se sviđa film Hell or High Water koji je izašao 2016. godine. To je film o braći koja pljačkaju banke. Fantastičan je i volim ga. A ja sam iz Arizone i uvijek sam mislio da Zapad ima tako jedinstvenu ljepotu – velike kaktuse, suhe pustinje, velike planine i prekrasne zalaske sunca. I pitao sam se zašto ne smjestiti (radnju filma) tamo. Dobro poznajem taj kraj, volim zapad.

Zapad je fascinantna regija za istraživanje. Ovaj film koji radim govori o dva brata koji prolaze američkim jugozapadom tražeći svog trećeg izgubljenog brata. Film ima puno više akcije nego American Fiction, puno je strašniji. Prestravljena sam i uzbuđena u isto vrijeme. Ali mislim da je sve što je dolazilo u moj život bilo s onu stranu straha. No čini se da je strah dobra umjetnost. Za mene je to glavni dio ljudskog bića – moći pobijediti strah i isprobati nešto novo.

Foto: Journal

Učitati još
Zatvori