Dijelila je ekran s najvećim hollywoodskim imenima, a za Journal govori o posljednoj predstavi. Ovo je Branka Katić u našoj viziji

Jedna od najtalentiranijih filmskih i kazališnih glumica u regiji debitirala je u filmskoj komediji Nije lako sa muškarcima s doajenima jugoslavenskog glumišta Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem. Upravo ova uloga doprinjela je da upiše studij glume u klasi Rade Šerbedžije, nakon čega su se nizale role u kultnim filmovima jugoslavenske kinematografije. U jeku slave uslijedilo je preseljenje u London gdje je nastavila nizati uloge rame uz rame s holivudskim glumcima poput Roberta Redforda, Daniela Craiga, Christiana Balea, Javiera Bardema, Johnnyja Deppa, Juliette Binoche i mnogih drugih.

Godine 2016. ponovno je osvojila regionalnu publiku u hrvatskim hit serijama Novine i Šutnja, kao i u popularnim domaćim serijama Ubice mog oca, U klinču, Advokado i mnogim drugim. Ipak, službeni povratak iz Velike Britanije postao je izvjestan stalnim angažmanom u Beogradskom dramskom pozorištu i predstavom Sumrak bogova, Tiho teče Misisipi, kao i predstavom Tramvaj zvan čežnja (Tramvaj zvani želja) u režiji Lenke Udovički. Za nju je dobila nagradu Miloš Žutić za najbolje glumačko ostvarenje, koja je ujedno i njena četvrta nagrada za ulogu Blanche u spomenutoj predstavi. Tim povodom, u ekskluzivnom editorijalu za Journal.rs i Journal.hr razgovaramo s Brankom Katić o dramskom djelu Tennesseeja Williamsa koje glasno progovara o temama njegovih privatnih, pa i kolektivnih, slabosti koje su aktualne i danas.

Što je po vašem mišljenju to u samoj Blanche što od glumaca izvlači ono najbolje?

Blanche je predivna, raskošna i slojevita uloga, koja nudi bezbroj nijansi stanja i emocija. Kontradiktorna je u svojim željama i djelima, privlačna je i odbojna, prepuna žudnje, mašte, boli i očaja, ali i vjere da bi svijet trebao biti bolji nego što jeste. Tu smo se našle, moja Blanche i ja.

U prvoj sceni Blanche bježi sa svog rodnog imanja i dolazi kod sestre Stelle i njenog muža Stanleya. Mislite li da je jedino bijeg izvjestan?

Thomas Hardy je rekao: Karakter je sudbina, a najčešće, ono od čega ne možemo pobjeći smo mi sami.

Je li / i / kada u vašem životu dolazak bio odlazak?

Ha! …zar svaki dolazak nije prvo odlazak, kao što je i svaki kraj neki novi početak?

Iluzija se postavlja kao dominantna pojava u predstavi. Imamo li pravo vjerovati da iluzija može biti sastavni dio života, i može li?

Iluzije čine naš život prividno ljepšim. Nekada su neophodne da nas izmjeste iz grube realnosti. Kada se iluzije rasprše, to uvijek boli. Ali, sva ta slatka maštanja, tko će im odoljeti?

U predstavi jedna od vaših replika glasi: Svi imamo nešto lično što niko ne sme da takne. Imate li vi tu metalnu kutiju u kojoj čuvate nešto samo vaše?

Moja sjećanja su svakako moje najosobnije uspomene. Imam dosta malih objekata koje sam dovukla iz cijelog sveta, rane rukotvorine mojih sinova, crteže kada su bili mali, svi opipljivi tragovi i mog i njihovog djetinjstva su mi izuzetno dragi.

Također, nekoliko scena kasnije, replika kaže: Nežne i empatične osobe moraju da se dodvoravaju. Kada i zašto su vrline postale teret za one koji ih imaju?

To ne smije tako ostati! Moramo izgraditi svijet siguran za sve. Današnji ima previše grubosti, ratova, stravičnog nasilja. Nemilosrdni kapitalizam, u svim svojim oblicima, kao kuga tamani sve, od ljudi, prirode do same planete i prijeti budućnosti svih nas. Ako želimo opstati kao vrsta, moramo ozbiljno mijenjati svoje loše navike i biti odgovorniji prema budućim generacijama. Naš svijet vapi za konekcijom, ljubavlju, nježnošću, i jednih prema drugima, i samih k sebi.

Tokom radnje zamjera se Blanche što živi svoje iluzije da bi se na kraju ispostavilo da i njena sestra ostaje u svojim. Zar nismo kao društvo licemjerni što uvijek zamjeramo drugima za stvari koje i samo radimo?

Licemjerja nažalost uvek ima napretek. Umjesto truda da se bolje razumijemo, mirenja s tim da svatko ima pravo na osobni pogled na svijet, mi prečesto, iz neznanja i nerazumijevanja, biramo suditi. To nam je brže i lakše nego misliti, saslušati, otvoriti nove vidike. I zato ima toliko surovosti i nerazumijevanja na ovom svijetu. Ali Blanche lijepo kaže: Namjerna surovost se ne prašta.

Vaš posao je takav da morate izaći na scenu i kada vam možda nije do toga. Kako prevazilazite te privatne borbe?

Kazališni čin je strašno uzbudljiv, u kom god stanju da ste tog dana. Taj direktan susret s publikom puni svaki atom energijom i čini čuda. Oduvijek mi pričamo priče, iz potrebe da razumijemo naše živote i svijet oko nas. Iz potrebe da se prepoznamo u nekoj univerzalnoj istini. To je drevna i sveta misija! Adrenalin vas uzme pod svoje, a eskapizam koji predstava nudi zamaman je i za nas glumce koliko i za publiku. Stvarni svijet prestaje postojati. Pa tako i sve što vas je tištilo tog dana.

Čini se da se želja predstavlja kao ključan motiv kroz likove i svaki od likova ima svojih. Imate li vi kakvih neostvarenih želja?

Maštam o putovanjima po nekim raskošnim prirodnim prejlepotama i građenju postojanog unutrašnjeg mira koji svakodnevica ne može pokvariti.

Predstava završava replikom: Ko god da ste, oduvek sam zavisila od ljubaznosti neznanca. Koliko nam zapravo ljubaznost neznanca može biti trag svjetlosti, a naročito u trenucima kada nas naši bližnji, bilo da su obitelj, prijatelji ili partneri, izdaju?

Ljudskost je, za mene, najveće blago. Pogledajte što se sve događa u svijetu, zamislite da se vama dogodi da preko noći morate bježati od rata, progona ili klimatske katastrofe i shvatit ćete koliko bi vam, u tim trenucima straha i neizvjesnosti, bilo važno tuđe suosjećanje i pomoć. Naći se ljudima u nevolji plemenita je stvar. U toj razmjeni, onaj koji daje, samim činom dobija svoju nagradu, makar ja to tako vidim i osjećam. Dobro je biti čovjek.

I za kraj, kako izgleda i kuda ide vaš red vožnje tramvaja zvanog Želja?

Šapnut ću vam, kada se sretnemo.

Foto: Luka Bošković i Stefan Stojanov
Kreativno vodstvo: Tamara Bogunović
Video: Veljko Lalić
Montaža: Danilo Pantović
Styling: Vanja Pantin
Asistent stilista: Sofija Drašković
Makeup: Ana Kovačević
Hair: Vasilisa Maljm
Mjesto snimanja: Plavi voz