Vodimo vas iza kulisa prve velike premijere u HNK-u s Arijom Rizvić i Tenom Štivičić
Posljednjih godina stasa nova generacija umjetnika na našoj sceni. Njima vrvi hrvatska književnost, film i glazba, a riznica sve brojnijih imena je upravo kazalište. U posljednjih nekoliko godina upoznali smo cijeli niz fantastičnih mladih autora i redatelja – tu su Judita Gamulin, Dino Pešut, Ivan Penava, Marina Pejnović, a u pravoj maloj plejadi istaknula se i Arija Rizvić.
Upoznata s pozornicom i dinamikom iza nje, Ariju smo gledali u nekoliko glumačkih angažmana, a njezina redateljska energija iznenadila nas je u predstavi Tri X i ja u ZKM-u, na nedavnoj prvoj zagrebačkoj Drive-in kulturi i mnogim drugim predstavama, a široka ju je javnost upoznala i u showu Zvijezde pjevaju. Ono što nas je privuklo mladoj redateljici je upravo činjenica da ne zazire od showbiznisa, štoviše, iz njega izvlači ono najbolje i skreće pažnju na projekte koji zaslužuju pažnju naših kazališnih kritičara, a posebice publike.
Upravo je takva predstava koju ovih tjedana postavlja u Hrvatskom narodnom kazalištu po tekstu Tene Štivičić. Nakon više od pet godina, jedno od najzvučnijih imena naše drame, vraća se u HNK dramom kakvu još nismo gledali na hrvatskim kazališnim daskama.
Zavirili smo iza kulisa prve jesenske premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu, razgovarali s Arijom i Tenom, vidjeli ekipu na pozornici i uvjerili se u sva visoka očekivanja…
64
Cijela se priča vrti oko bračnog para na pragu četrdesetih, Eve i Danijela (koje su utjelovili Olga Pakalović i Igor Kovač) koji već neko vrijeme pokušavaju dobiti dijete. Okruženi tjeskobnim situacijama i pod pritiskom društvenih normi i očekivanja, njihova spremnost na izvantjelesnu oplodnju u njima budi propitkivanje braka uopće i svojih uvjerenja. Lepeza likova kao što su njihovi roditelji (Draga Despot i Alma Prica), prijatelji (Lana Barić), susjedi (Luka Dragić) i liječnik (Livio Badurina) kreiraju bolne, emotivno nabijene, a često i tragikomične i duhovite situacije u kojima se Eva i Danijel nađu.
“U pitanju je odnos koji je sad već u svojoj zreloj, realističnoj fazi u kojoj se nosi sa mnogim problemima. Ne samo duge veze i zamorene veze nego s očekivanjima kako bi jedan brak u određenoj fazi trebao izgledati. Između ostalih stvari koje ih tište je problem roditeljstva tj. odluka trebaju li imati djecu, žele li imati djecu i ako žele mogu li imati djecu. Upuštaju se u proces potpomognute oplodnje koja onda na mnogo načina stavlja njihov brak na veće testove – emotivne, financijske, biološke, fizičke. Na svaki način ih dodatno opterećuje”, približila nam je radnju Tena Štivičić, autorica drame koja je komad prepustila Ariji u ruke.
“Došla sam na poziv intendantice Dubravke Vrgoč koja mi je ponudila tekst naše svjetski poznate dramatičarke Tene Štivičić i to sam, naravno, objeručke prihvatila. U svom fokusu ima umjetnu oplodnju, nešto što je kazališni i društveni tabu i kroz ovu predstavu želimo to razbiti. No, osim toga, to je predstava koja progovara i o krizi u braku, o tome što znači imati dijete – koji je smisao djeteta za stanje braka, otvara se niz pitanja o društvenim pritiscima i normama kojima smo okruženi”, ispričala nam je Arija koju smo uhvatili tik prije generalne probe.
“Bitno je vratiti publici tople ljudske priče, bliskost i emociju – barem u kazalištu”
Ova je predstava, kao i ona Da sam ptica na kojoj trenutno radi, okarakterizirana društveno angažiranom notom zbog čega za redateljicu ima posebnu težinu: “Moja sljedeća premijera Da sam ptica, u kojoj glume Tarik Filipović i Daria Lorenci Flatz, progovara o izbjeglištvu. Inspirirana je stvarnom pričom mojih roditelja koji su bili izbjeglice iz Bosne i posvećena je svim izbjeglicama i danas. Tako da me zanimaju društveno angažirane teme i mislim da je bitno, posebno danas, vratiti publici tople ljudske priče, bliskost i emociju – barem u kazalištu.”
64 je komad koji će, ako zaista ni zbog čega drugoga, mnogima upasti oko zahvaljujući imenima poput Alme Price i Dragana Despota, velikana hrvatskog glumišta. Činjenica da kao 27-godišnjakinja postavlja svoj režiserski prvijenac u zagrebačkom HNK-u, uz bok jedinstvenoj klasi glumaca, zasigurno nije bila pala olako. Međutim, energija kojom nas je Arija dočekala na probi objasnila je i zašto je njihova suradnja tekla nesputano.
“Sretna sam što sam dobila ovakvu glumačku podjelu. Imala sam malu tremu na početku, ovo je moj režijski debi u HNK-u, i u pitanju su glumci koje sam kao dijete gledala i obožavala i velika mi je čast bila raditi s njima. Dobila sam ogromnu njihovu podršku i to mi je bilo najbitnije. Imali smo prekrasan proces, i veselim premijeri i daljnjem životu predstave koji tek počinje.”
Iako je drama s potpisom Tene Štivičić nastala djelomice na temelju njezinog iskustva, prepustila je u potpunosti interpretaciju u Arijine ruke.
“To je normalna sudbina dramske spisateljice da kad napiše dramu da se mora od nje odvojiti. Onda ono što nastane ima svoj život i osuđeno je na tuđu interpretaciju koja može biti svakakva, ali u principu kakva god bila ona je svoja i više nije samo ono što sam ja napisala”, objasnila nam je. Tena živi u Velikoj Britaniji u kojoj tema umjetne oplodnji postepeno ulazi u mainstream diskurs. Međutim, takav scenarij na našoj kazališnoj i društvenoj razini još nije zaživio.
“Otvara se pitanje što uopće znači za naš identitet da imamo djecu”
“Posljednjih je godina u Velikoj Britaniji to često prikazano kao normalan dio života. Više nije glavna tema umjetničkih djela, ponekad jest, ali često se o umjetnoj oplodnji tek posredno priča. Dakle, jedna tema koja je tu puno češće nego što je bila prije i tekst otvara pitanja o tome što uopće znači za naš identitet da imamo djecu i govori o različitim oblicima organizacije obiteljske zajednice…To je zato drama različitih iskustava, djelomično mog, ali i mnogih drugih parova.”
I ta iskustva, kako smo svjedočili na generalnoj probi, oživljavaju intenzivno, dirljivo i nerijetko duhovito, a bez sumnje potvrđuju da je ovaj autorsko-režijski tandem uspio u svakom smislu.
