Vrijeme leti, grad je prepun predstava, izložbi, koncerata, dobrih filmova, književnih promocija, umjetničkih radionica, pa je idealan trenutak za drugu kulturnu kolumnu. Ispred mene je izazov za poželjeti – od odličnih događanja izabrati ona najbolja. Krenimo redom. 🙂
Daske koje život znače
Naravno, prvo je na redu kazalište. Obavezna „kazališna adresa“ je Brodarski institut i predstava „Zločin na kozjem otoku“ u izvedbi HNK-a. Kad uđete u prostore Brodarskog instituta, u novozagrebačkom naselju Siget, kao da ste se “teleportirali” u drugi svijet prepun zelenila, mira i tišine, prekrasne pejzažne arhitekture. Idealno mjesto za kazališne predstave i kulturna događanja. Redatelj Paolo Magelli je sve to pokazao ovom predstavom. Dio predstave događa se u paviljonu s bazenom za tehnička ispitivanja, a drugi vani, među krošnjama drveća.
“Zločin na kozjem otoku” dramski je tekst “talijanskog Kafke” Uga Bettija napisan 1946. godine. Priča je to o čovjekovoj sudbini, puštanju i prepuštanju. Tri žene žive same na otoku simboličnog imena – Kozji otok. Koze pobrste sve što raste na otoku, a istovremeno su upravo one jedini izvor prihoda. Prikazuju životni dualizam, život koji daje i uzima, ali upitno uravnoteženo. Poslijeratno je vrijeme, tri žene povezuje Enrico, otac, muž i brat koji je nestao u zarobljeništvu. Njihove misli, noćne more i samoću narušava dolazak muškarca na otok koji uništava njihove međusobne odnose, dogovore, obrasce ponašanja, unosi nemir i budi im zaboravljenu strast, žudnju i eros. Ponovno se osjećaju žive, ženstvene, poželjne, imaju smisao. Tu počinje drama, okrutnost i borba identiteta – svaka želi pridobiti njegovu naklonost. Sve tri su ga pridobile, ali i uništile. Kako i zašto, pogledajte predstavu i prosudite sami. 🙂 U predstavi glume odlične Nina Violić, Iva Jerković i Lana Barić, a u ulozi fatalnog muškarca je Marin Klišmanić.
Svevremenska pitanja na koja tražimo odgovor
Puno je aktualnih pitanja postavljeno u predstavi: položaj žena u društvu, osuda okoline, izoliranost pojedinca, odnos majke i kćeri, smisao života… Svi mi ponekad (ne)svjesno odlutamo na „Kozji otok“, nebitno na koji način (glavom ili tijelom), bitno je osvijestiti si kako je to legitimno i poželjno te kako nije imperativ ponašati se i živjeti u skladu s društvenim očekivanjima, nametnutim pravilima i normama. Život je oprečan, dvojan, nepredvidljiv, odvija se “između” ljubavi i mržnje, života i smrti, samoće i bijega od nje, moralnosti i amoralnosti, početka i kraja. Život nije ni crn ni bijel. Život je crno bijelo u boji. Poanta je pronaći svoje mjesto “pod suncem”, dobro se osjećati u svojoj koži, sam sa sobom. BITI SVOJ. Živjeti svoje (životne) izbore. I nipošto ne ugrožavati druge.
O predstavi sam imala zadovoljstvo porazgovarati i s Paolom Magellijem. Složili smo se kako je predstava odlična, a Brodarski institut idealno mjesto za izvedbe. Inače, Paolo Magelli je moj omiljeni redatelj, a njegove predstave su kulturni spektakli.
‘Tosca’ u izvedbi HNK-a
Kao što sam u prošloj kolumni i najavila, bila sam na premijeri opere „Tosca“ u HNK-u. Nakon opere „Traviata“, i „Tosca“ je još jedna fantastična operna premijera u HNK-a koja me oduševila. Tri sata su proletjela!
Puccinija je za operu Tosca inspirirala drama “La Tosca” Victoriena Sardoua, a praizvedena je 14.1.1900. u rimskom kazalištu “Teatro Costanza”. Priča je to o ljubavi, strasti, časti, umjetnosti, političkim i životnim idealima te neizdavanju istih. Floria Tosca je operna diva, vjernica, a prije svega jako zaljubljena žena. Odabranik njenog srca je Mario Cavaradossi, slobodoumni mladi umjetnik, vjeran svojim političkim uvjerenjima različitim od aktualnih. Mario bez razmišljanja spašava prijatelja Cesarea Angelottija koji je pobjegao iz zatvora u kojem je služio kaznu za sudjelovanje u borbi za oslobođenje Italije. Barun Scarpia, šef policije i vjerni sluga režima, osuđuje Maria i Cesarea na smrt. Scarpia ipak odlučuje pomilovati Maria ako Tosca pristane na seks s njim. Tosca ne pristaje, ubija Scarpia, ali uz kolateralne žrtve, Maria i nju samu.
Mario i Tosca su dvoje mladih umjetnika koji su slučajno uvučeni u državnu politiku i to na kraju plaćaju glavom. I ljubavlju. Tosca je za umjetnost živjela, ubila i umrla. Kako drugačije?! Tosca je poslala poruku svim ženama – branite se od nasilja, ne budite žrtve!
U ulozi Tosce briljirala je Kristina Kolar, dok su se za Toscu „borili“ Tomislav Mužek kao Mario Cavaradossi i Giorgio Surian u ulozi Scarpie, šefa policije. Impozantna scenografija u sva tri čina dodatno je naglasila radnju: od bazilike Sant’Andrea della Valle, preko palače Farnese u kojoj su Scarpijine odaje, pa sve do zatvorske terase Castela Sant’Angelo i Toscinog bacanja s tvrđave. Osjećaj je kao da smo i sami bili dio operne priče.
HNK u Zagrebu i ovom je premijerom iskazalo solidarnost s ratnim strahotama u Ukrajini. Orkestrom je ravnala ukrajinska dirigentica Alla Kulbaba. Jer, borimo se (i) umjetnošću!
AFIRMACIJA MLADIH UMJETNIKA
Moram se ograditi kako mi ništa manje drage nisu ni izložbe, ali nešto mora biti na drugom mjestu. 🙂 Moja fasciniranost mladim umjetnicima traje već jako dugo, ponosna sam vlasnica djela Lucije Žuti, Lore Elezović, Emanuele Lekić. Naravno, to je tek kolekcionarski početak. Nastavno na to, jedva sam dočekala otvorenje izložbe „36. Salon mladih“.
‘Salon mladih’ kao platforma novih umjetničkih kretanja
Centralna izložba otvorena je u Domu HDLU (Meštrovićev paviljon), a posvećena je temi PARAZITI kustoskog kolektiva KUĆĆA. Salon mladih daje priliku mladim umjetnicima za umjetničku afirmaciju i korak naprijed u umjetničkoj karijeri te promovira stvaranje novih umjetničkih kretanja. Kao što i sam naziv izložbe kaže, umjetnici su poput parazita zauzeli Paviljon, “parazitiraju” cijelim njegovih prostorom, daju svoju “sliku” političke, društvene i ekonomske stvarnosti. Za razliku od parazita koji sitnim koracima mijenjaju stvarnost (i realnost), ovi koraci su puno veći, oni divovski. Nema klasičnih slika na štafelajima, drugačija i nova je to energija s puno instalacija, audio-vizualnih momenata i novih tehnologija. Prava je to gozba umjetnosti, za otići i “nahraniti” se još jednom!
Ne kaže se bez razloga kako je „Salon mladih“ THE događanje u gradu koje se ne propušta. Sve izložbe, na različitim lokacijama u gradu, možete pogledati do 19.6.2022.
Ljubavna priča u Galeriji Kranjčar
Galerija Kranjčar omogućila nam je ekskluzivni doživljaj – prvu zajedničku izložbu umjetničkog i životnog para Nine Ivančić i Damira Sokića, umjetnika koji su „na prvu“ tako različitog izričaja, ali s puno toga zajedničkog. Citirat ću kustosa izložbe Vanju Babića: “Estetika im je različita, a etika ista.”
Izlošci Nine Ivančić postavljeni su na zidovima Galerije. Radi se o geometrijskim kolažima u formi pravokutnika ili kvadrata čije su plohe razmaknute, dodiruju se ili preklapaju. Kolaži su precizno izrezani i različitih su boja, a nazivi izložaka jednostavni, po bojama (Crvena i plave, Siva i oker, Dvije plave, Crna, Crvena, Crvena i crna). Umjetnost je to koju volim i kako živim: “manje je više.” Gledajući i fotografirajući kolaže, ogledala sam se u njima, u svakom izlošku vidjela sam sličnu, ali drugačiju sebe. 🙂
Radovi Damira Sokača “pričaju” drugu priču. Postavljeni su po Galeriji, neobičnih su i simboličkih naziva koji bude znatiželju. Instalacija “Kolekcija 2022.” prikazuje kopirana djela umjetnika modernizma (Maljevič, Mondrian, Leger, Albers…), a neobično je to što vise na vješalicama iz prodavaonica odjeće (konzumerizam naš svagdašnji!). Posebno je intrigantan rad “Isto mjesto” jer izgleda kao dvije gromade, crna i bijela, spojene u jednu. Breme života, crno bijeli-svijet, svjetlo i tama, može se shvatiti kako želite (i/ili kako se osjećate). Jer, u tome i je ljepota umjetnosti. Uz malu tajnu velikih majstora, gromade su od stiropora. Znači, “izlaz” ipak postoji. 🙂 Instalacija “To smo mi” koju čine metalne šipke sa zastavicama u “mondrianovskim” bojama (crna, bijela, žuta, crvena i plava) poziva na (umjetničku) etiku, na “ne” umjesto velikog, općeprihvaćenog i nametnutog “da”. Etika je poruka je ove izložbe. I umjetnička i životna.
Prošetajte do 13.6.2022. godine do Kaptola i Galerije Kranjčar, uživajte razgledavajuću izložbu u društvu dragih Elvire i Joška. Vratit ćete se ponovno u Galeriju Kranjčar, na neku drugu izložbu, garantiram vam!
Rumunjska crna komedija u funkciji obračuna s društvom
Kada je o filmu riječ izbor je opet „pao“ na europski festivalski art film. Ovaj put preporučam rumunjsku crnu komediju ”Baksuzno bubanje ili bezumni pornić” (redatelj Radu Jude), art film tzv. rumunjskog novog vala koji je osvojio Zlatnog medvjeda na Berlinaleu.
Film započinje “hard core” porno uratkom koji su snimili srednjoškolska profesorica Emi i njen suprug, a koji je „zaslugom“ supruga dospio na internetsku stranicu za odrasle i izazvao šok i nevjericu. Roditelji djece kojima Emi predaje javno je osuđuju i zahtijevaju da dobije otkaz. Emi je snimljena kako hoda ulicama ljetnog Bukurešta uz kombiniranje povijesnih snimki i fotografija, povezujući povijest i sadašnjost, od fašizma, nacizma, kolonizacije, antisemitizma do feminizma. Sve je to polazišna točka za obračun s društvom u kojem živimo, predrasudama, diskriminacijom, malograđanštinom. U vrijeme dok se vode ratovi, vlada pandemija, cvjeta korupcija, važniji je “pornografski rat”. Svijet u kojem živimo je puno vulgarniji od pornografije. A živimo u bezumnom (i baksuznom) trenutku.
‘Odvaljivanje’ poezijom
Jedno sunčano nedjeljno prije podne provela sam na događanju “Odvalimo se poezijom na Ribnjaku: donacijska razmjena knjiga i koncert” u Centru mladih Ribnjak. Bila je to prilika za druženje s pjesnikinjama, pjesnicima, spisateljicama i piscima. Uz kavu, čaj i kekse virtualna prijateljstva pretvorena su u stvarna, a društvo su nam pravili i kućni ljubimci. 🙂 Listali smo knjige, neke donirali, neke kupili, slušali glazbu, čitali poeziju, uživali u prirodi i cvrkutu ptica. I sve tu uz humanitarni karakter jer sav prihod od donacija za knjige idu inicijativi “Ljudi za ljude”.
Obožavam i podržavam ovakva druženja, spontana, iskrena, neopterećena, humana i (nadasve) ljudska. “Odvalite” se i vi poezijom na sljedećem događanju, a ja ću vam na vrijeme javiti datum. Ponesite koju knjigu i dobro raspoloženje. Vidimo se!
U svakome ‘čuči’ mali umjetnik
Na svom blogu Budi KULTURAN napisala sam priču o kiparskoj radionici kod kipara Hrvoja Dumančića. Priča glasi ovako:
„Moja prijateljica Stipanka i ja dugo smo željele otići na kiparsku radionicu, a želje se i ostvaruju (jer smo mi tako odlučile). Došao je i taj dan, protkan sumnjom da li je to za mene, nisam kreativna, ne znam ni nacrtati konja, meni svakakve gluposti padaju na pamet, osramotit ću se. Spremila sam se i krenula. Čim sam ušla u atelje, a poslije u radionicu, priča je počela dobivati smisao. Čini mi se da ipak nisam “fulala” adresu. Polako smo se okupljale, razgovarale s kiparom i krenule na dugo očekivani „umjetnički posao”.
Od početne kocke, uz stručno oko kipara, glina je počela poprimati različite oblike. Uz glazbu, smijeh, priču, umjetnički zanos, vrijeme je letjelo. Ni sama nisam mogla vjerovati svojim očima – ipak liči na konja! Dopustila sam (da, dopustila) da se emocije i kreativnost “probude”, da “poteku u potocima”. Stipanka i ja smo se pogledavale u nevjerici da li je to san ili java. Veselje, radost, optimizam – takva je bila ta večer. Izašla sam iz jedne zone komfora i uskočila u drugu za koju sam znala da postoji negdje duboko u meni, skrivena. I na kraju, potpis na skulpturi. Važno za sve velike umjetnike (i one koji će to tek postati :)). Ja svog konja za utrku imam! Doduše, mora se još ispeći, ispolirati, obojati, sve što tajne kiparstva zahtijevaju, ali to je sada (meni) sekundarno. Hvala Hrvoje!“
Priča je dobila epilog. Konj je gotov! Mali korak za čovječanstvo, ogroman za mene. 🙂 Ali, tu nije kraj, planiram ići na „noćnu“ radionicu na kojoj u potpunom mraku radite konja. Jedva čekam!
Ovom pričom želim vam poručiti da si ispunjavate i najskrivenije želje, ništa nije nemoguće, svakim ovakvim iskorakom bogatiji smo za jedno iskustvo. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću ići na kiparsku radionicu, mislila bih da je lud! U međuvremenu sam “poludjela” ja i počela preskakati nametnute “prepone” u životu. Poput mog tek napravljenog konja! Izaberite i vi nešto za sebe, usudite se, bit ćete sretni i ispunjeni. Vjerujte mi!
ROMAN KOJI SE ČITA U JEDNOM DAHU
Bez obzira na sva kulturna događanja, čitanje ne propuštam jer je moja terapija, moj „ispušni ventil“. S knjigom „Smrtni ishod atletskih povreda“ (izdavač Fraktura) ostvario mi se san svake čitateljice – u istom danu pročitala sam knjigu i upoznala autoricu na promociji knjige u knjižari „Fraktura“.
“Smrtni ishod atletskih povreda” roman je koji se čita u jednom dahu. U podlozi romana stvarna je životna priča o patološkoj i nasilničkoj vezi, uzrocima i posljedicama iste. Vezi koja paralizira i u kojoj nitko od nas ne smije (pristati) biti. Odnos glavnih likova Viktora i Eve prepun je ucjena, modrica, opraštanja, svađa, odlaženja i vraćanja, nepoštivanja, uzajamnog i osobnog. Viktor je zlostavljač, narcisoidna osoba, istovremeno manipulativan i zavodljiv. Eva je žrtva tog izopačenog odnosa, ali se i pored toga preispituje o vlastitoj ulozi u vezi, osobnoj krivici, ispričava se i trudi da stvari budu bolje i drugačije. Želi dijete kako bi učvrstila odnos s Viktorom, a ne iz njega izašla i prekinula ga.
Svaki odnos ima svoje lice i naličje. Eva iza sebe ima brak s Tomislavom koji je bio “niš’ koristi”, sina Maria, nerazjašnjen odnos s majkom jer je neželjeno dijete, oca koji joj je svijetla točka, ali šuti, probleme ne rješava, povlači se, puno mlađu sestru Veru, majčinu ljubimicu. Viktor je odrastao s majkom zlostavljačicom, bez oca i s polubratom Andrejom. Viktor i Eva sele se u Njemačku kako bi započeli novi, bolji život. Nemoguće, jer je njihov život isprepleten osobnim traumama, nerazumijevanjem, narušenim samopouzdanjem, a Njemačka je samo paravan za odvajanje Eve od obitelji. Eva je žrtva nasilničkog ponašanja, ali ona to ne shvaća (i ne prihvaća), krivi sebe za Viktorovo ponašanje, želi biti bolja i privrženija kako bi se on promijenio. Eva šuti o svemu, izolirana od okoline, ali roditelji prepoznaju Evinu nesreću i spremni su joj pomoći. Eva je “na potezu”, sama mora odlučiti otići.
Bolna priča bez imalo uljepšavanja
Roman je napisan jednostavnim i razumljivim jezikom, bez pompe i aktivizma, bez uljepšavanja. Zato je još i bolniji, rekla bih. Čita se s grčem u želucu, u stanju šoka i nevjerice koliko “udaraca” zlostavljač može uputiti, a žrtva ih (istovremeno) primiti. I spoznaja kako se to događa oko nas, a žrtve (većinom) šute. Autorica ne osuđuje, ne zaključuje, ne spašava, na nama, čitateljima, je da zaključimo. Želim vjerovati da je Eva otišla, ali sumnjam…
Imperativ je društvo sa što manje “Eva i Viktora”, žrtvi i zlostavljača. Ništa ne opravdava nasilničko ponašanje. Nikada. Istovremeno, žrtve ne smiju šutjeti, moraju htjeti i moći progovoriti, znati prepoznati nasilje. Jer, nasilje nije izolirana pojava, puno je “Eva” oko nas. Nažalost. “Eve” moraju smoći snage i hrabrosti za iskorak jer na taj način spašavaju (prvenstveno) sebe, ali i obitelj. Društvena je obaveza stvoriti im preduvjete za “izlazak”, bez osude i srama, uz maksimalnu zaštitu i pruženu priliku za novi početak.
Kako u životu većina stvari nije slučajna, tako smo se Milica i ja fotografirale ispod natpisa “SUVREMENI KLASICI”. Roman je ovo koji će se još dugo čitati, komentirati i preporučivati sa željom da ispričana priča bude potresno svjedočanstvo, a čim manje stvarni život. Kćeri, sestre, prijateljice budite hrabre, odvažne i odlučne, uvijek u životu postoji netko uz tko će vam pružiti ruku kad vam je to najpotrebnije. ČITAJTE MILICU!
‘Svijet kulture’ kao prozor u nova iskustva
Ovim putem želim vam preporučiti časopis „Svijet kulture“ koji izlazi svake druge nedjelje uz Jutarnji list. Vjerujte mi na riječ, ova preporuka nije sponzorirana, časopis preporučam iz osobnih razloga, sviđa mi se i rado ga čitam jer pokriva širok spektar tema iz područja kulture i umjetnosti: književnost, film, TV, glazba, kazalište, izložbe i dr. U „Svijetu kulture“ možete pročitati zanimljive intervjue, kolumne, eseje, kritike i sl. Ritual prvog listanja „Svijeta kulture“ uz nedjeljnu kavu se ne preskače! Prolistajte i vi.
KULTURNO PROLJEĆE I DOGAĐANJA ZA PAMĆENJE
Vjerojatno niste ni pomislili kako mi je kulturni kalendar za mjesec lipanj „prazan“. U kalendaru mi je zabilježena premijera baleta „Gospođa Bovary“ u HNK-a u kojem naslovnu ulogu pleše meni najdraža balerina Iva Vitić Gameiro. Na programu HNK-a je i premijerna predstava „SORRY“, autorski projekt redatelja Bobe Jelčića u kojem glavnu ulogu igra meni najdraža glumica Jadranka Đokić. Dvije predstave s dvije najdraže umjetnice – bolje ne može! 🙂 Uvijek me zanima što se umjetnički „radi“ u regiji, pa sam već kupila karte za gostovanje Narodnog kazališta Subotica u Kerempuhu s predstavom „KUS PETLIĆ“ u režiji Milana Neškovića. Od izložbi, u planu mi je napokon otići pogledati Vlahu Bukovca u Klovićeve dvore te još jednom izložbu „36. Salon mladih“ uz stručno vodstvo jer na taj način uvijek saznam dodatne zanimljivosti. 🙂
Trenutno čitam dvije knjige (priznajem, započela sam i treću): „U kasno ljeto“ Magdalene Blažević i to nakon što sam se oduševila njenom knjigom „Svetkovina“, „O tijelu duše“ Ljudmile Ulicke te „Dnevnik 2020.“, knjigu dnevničkih zapisa nastalu prema ideji književnice Lane Bastašić u kojoj šestero mladih pisaca iz šest država bilježi svoje doživljaje u dva mjeseca. Nažalost, bili su to dani pandemije, straha, ushićenosti i razočaranosti. Knjiga je to koja se čita polako.
Iskreno, od svih događanja najviše se veselim „morskom vikendu“ gdje ćemo slaviti ljubav dragih prijatelja. Neka ima je sretno još puno godina!
Nadam se da sam vam barem malo pomogla u odabiru što gledati i čitati. Uživajte u kulturnom proljeću i (još malo) ljetu. Pišite mi na Budi KULTURAn što šte vi pročitali, pogledali, poslušali. Do sljedeće kolumne, veliki pozdrav, Nives.
Tekst: Nives Čavić
Foto: Budi KULTURAn
