Čak i kratak susret s glumicom Dariom Lorenci Flatz pokazat će vam da je ispred vas osoba zarazne energije. O njezinom glumačkom talentu svjedoče brojna uspješna kazališna i filmska ostvarenja. Ona televizijska, posebice posljednji angažman u seriji Kumovi, osigurala su joj i naklonost širokog dijela publike. Dok su nam nastupi u zabavnim emisijama pokazali i onu drugu Dariu, koja se ne boji svladati nove izazove.
U profesionalnom smislu, novi su izazovi za nju vezani uz predstavu Fafarikul, nastalu prema zbirkama priča Đurđice Čilić Fafarikul i Novi kraj. Premijera predstave najavljena je za 18. veljače, a glumicu smo na kavi uhvatili upravo nakon jedne od proba. Naš zajednički razgovor donosimo u nastavku.
- Glumite, plešete, podučavate…. ne, nećemo vas pitati kako sve stignete, ali ćemo konstatirati da je zavidna vaša energija. Odakle ju crpite?
Što sam starija to sam sklonija reći da imam nedijagnosticirani ADHD. Šalim se naravno, nemam, jer nemam smetnje u koncentraciji, ali mislim da sam naprosto motivirana za stvari koje radim, a ta motivacija mi daje energiju.
- Vidno je da uživate u onom što radite. Smatrate li se zbog toga sretnicom?
Jedna od najvećih sreća u životu je naći i raditi zanimanje u kojem se osjećate ispunjeno. Pogotovo kada to zanimanje doživljavate kao svoj poziv, onda vam to zbilja nije teško. I to je velika sreća jer većinu dana provodimo na poslu, zato je od velike važnosti da ga volimo.
- Premda vam je gluma i “pretvaranje” posao, u stvarnom životu ne bojite se iskrenosti. “Sebe” uspješno dijelite i na društvenim mrežama. Spremno ste se uhvatili u koštac i s TikTokom, a priznali ste nam da uživate u kreiranju sadržaja. Koliko vam je teško ‘ogoliti’ se pred gledateljima?
Baš nedavno radila sam jednu radionicu s mladima i tema je bila Da li lažemo u glumi ili životu više?, to jest gdje smo više iskreni. To je bila premisa radionice. Iza toga se krije moje promišljanje svijeta i glume. A to je da se na pozornici traži istina, a u životu se često dogodi da glumimo. A kada kažemo da glumimo podrazumijevamo da lažemo. Na sceni kada glumimo podrazumijevamo da ne glumimo, pokušavamo biti što istinitiji. I to je nekakav moj način. Ali da bi mogli biti u glumi istiniti, vrlo malo lažete u životu. Poanta je da vas zanimaju i vi i drugi ljudi, da vas zanima tko ste, što se, zašto ste…to je prije svega upoznavanje sebe. I za mene su život i gluma to.
Život je prekratak da bi se bojali pokazati. Naravno, ne mislim da bi svi to trebali – naprosto neki ljudi nemaju tu potrebu te istraživanje sebe i života odrađuju na svoj način. Ali ovo je moj način. Tako da se po novom i društvene mreže uklapaju u taj način promišljanja. Onako kako promišljam svoj život i umjetnost, tako se bavim i društvenim mrežama.
- Dojma smo da su za vas godine samo broj. Glumice su zbog godina nekoć imale, da tako kažemo, “određen rok trajanja.” Situacija je danas ipak drugačija. Jeste li u svom profesionalnom radu ikad bili suočeni s određenom krizom zbog godina?
Stvarno godine ne doživljavam kao godine, stvarno sam u izvrsnoj fizičkoj kondiciji i izgledam si bolje nego ikad. Imam osjećaj da sam u najboljim godinama. Ali često ljudi znaju komentirati Joj pa kako vi sjajno izgledate za svoje godine. Onda ja shvatim Aha, svoje godine. Ja imam neke godine. Što bi ja s tim trebala? Znaju se pojaviti i komentari, doduše rijetko, jedan je takav bio Niste vi više za slikat se s golim trbuhom, to me nasmijalo. Saznanje da ipak ima ljudi koji tako razmišljaju, da je nešto za neke godine. Sve je za ono kako se vi osjećate. Ako se osjećate da imate neke godine u kojima vam nešto nije ugodno nositi ili govoriti, ponašati se – onda to nećete raditi. Ako osjećate da vam u vašoj trenutnoj životnoj fazi to paše, onda to radite.
Što se tiče uloga i godina tu čak mislim da nema tog ograničenja, koliko je u našem poslu velik izazov kada si majka. Trudnoće i podizanje djece, te njihove male godine u kojima je važno da ste uz njih, ja sam to do kraja slijedila. Bila sam po tri godine na porodiljnima i radila sam minimalno, koliko moram i želim, čisto da ostanem u formi, poslu i kontaktima. Ali vrlo dozirano. Za to se plati cijena. Htjeli ili ne htjeli vi kasnije morate duplo veću energiju uložiti u kontakte te u dokazivanje. Kao da nikad ništa prije niste napravili. Zbilja se to dogodi.
Nije da ste to dogodi u vama, to se dogodi u okolini. Da vas naprosto malo stave na klupu. To je dosta bolno. Činilo mi se nepravedno, činilo mi se da nam društvo treba dati još veću podršku. Ti si uzeo tri godine porodiljnog, to ne znači da si nestao, zaboravio glumiti, da više ne zaslužuješ glavnu ulogu. Dapače mislim da bi te trebali dočekati raširenih ruku. Vraćaš se, izvoli – nastavi gdje si stala. No, to se rijetko događa. To je neka moja poruka ženama. Ako volite to što radite budite sa svojom djecom, nemojte zanemariti te nježne godine koje nitko neće vratiti ni vama ni njima. Ali borite se poslije za svoj posao, svoje mjesto pod zvijezdama. Ne treba nestati kao profesionalac, sve ima svoje vrijeme, ali ne bi nas trebalo pokolebati što nas žele staviti na klupu.
- Bavite se javnim poslom pa je neminovno da je sve što radite pod povećalom javnosti. Kako se nosite s kritikama? Jeste li sama sebi najgora neprijateljica?
Kritike vješto izbjegavam. Čitam što je pozitivno, negativno preskočim. Mislim da sam u tom smislu sebi najgori sudac i stvarno mi ne trebaju još tuđi glasovi. Jedva se sa svojima nosim.
- Nastavno na ovo pitanje, postoji li nešto što znate sada, a što mislite da bi vam olakšalo profesionalni put. Odnosno, postoji li neki savjet koji bi Daria danas dala Dariji s početka karijere?
Više si toga dopustim i dam, u smislu svojih potreba. I to je direktna posljedica toga što su djeca narasla, ipak je pritisak manji i mogu si uzeti vrijeme za sebe. Ne mora svaka sekunda i svaki moj korak biti isprogramirana. I dio tog osjećanja da ponovno mogu disati sigurno dolazi i iz toga.
Jako sam malo naučila. I danas plačem oko uloga, strepim na audicijama, imam preveliku želju… Bila bih sretna da mogu sada na pragu pedesete reći kako mi nije toliko stalo. Kod mene nije tako. Moja ambicija ne jenjava, glad je još uvijek tu. Voljela bih da je drugačije. Mlađoj sebi nemam što za poručiti jer se to još uvijek nije promijenilo. Nisam tu zrelost stigla, a nadam se da ću je jednom stići.
- Za vama su brojni projekti ostvareni u i na različitim medijima. Što si dalje priželjkujete u svojoj karijeri? Postoji li neki san koji biste još voljeli ostvariti?
Ono što si trenutno želim je da dobijem veliku ulogu u Hrvatskom narodnom kazalištu, svojom matičnoj kući. To mi je velika želja. Da nešto što bi bilo važno, što bi me uzelo, što bi bilo dobro… sad radim predstavu koja ima potencijal da bude baš to. Ali voljela bih da odigram neku klasičnu rolu s težinom, da mi ostane. Nešto toga kalibra sam igrala prije sedam godina, prije trećeg djeteta. U životu glumca je potrebno da se to tu i tamo dogodi, neka ozbiljna, teška i velika rola. Puno radim, igram lijepe uloge, ali to mi je baš želja.
Želja mi je svakako i nastaviti snimati za televiziju, neki dobar sitcom ili dramsku seriju, do 12 nastavaka. Želja mi je ponovno snimiti film, prošlo je pet godina od filma Mater. I voljela bih da 4Sobe još rastu, razvijaju se i da postanu pravi centar umjetnika, mladih, djece, polaznika… u kojima bismo mogli raditi seminare i edukacije, to je moj životni projekt i za njega imam mnogo snage i motivacije.
- Odigrali ste brojne likove, postoji li neki koji i danas “živi u vama”, odnosno kojeg se rado sjetite?
Bilo je puno uloga koje su mi bile važne, u svakom periodu onu koju sam radila bila mi je važna. Često se sjetim Nore i Lulu, te su mi uloge ostale. Možda zato što su tako velike role, važni projekti i drage predstave. Pamtim te dvije uloge. Nešto specifično što volim, tamo sam uspjela i izraziti. Ali naravno i moje rane predstave u Exitu, ITD-u, sve su mi u srcu. Bilo je toga.
- S druge strane, na koji ste projekt do sada posebno ponosni? Budući da smo na početku godine, tu je i ono neminovno pitanje – što si u njoj priželjkujete? Čemu se posebno radujete?
Ponosna sam na 4Sobe, a što se uloga tiče teško mi je istaknuti. U filmskom smislu to je bio Oprosti za Kung Fu, Neka ostane među nama, Mater…možda bi ta tri filma izdvojila. Uz njih tu je i Asimetrija, koju sam radila u Beogradu. I u kazalištu ih ima puno…i Eva Braun i Noževi u kokošima, Božanska glad, Lulu, Brodolomke… trenutno se jako veselim nadolazećoj premijeri u HNK-u, predstavi Fafarikul, prema zbirkama priča Đurđice Čilić. To mi je draga literatura i osobno mi je važna. Nastavku izvođenja predstave Da sam ptica, koju izvodim s Tarikom Filipovićem. Strašno se tome veselim, nastavlja se snimanje Kumova, tu su 4 Sobe i novi angažman oko društvenih mreža, klinci moji su uvijek tu… puno je svega.
Foto: Sanja Tušek
