Zagrebački Boogie Lab trenutno slovi za ‘najkul mjesto’ i najposjećeniji lokal u gradu. Ne čudi što smo upravo ondje odlučili zakazati susret s medijski trenutno najtraženijom domaćom glumicom – Arijom Rizvić.
U ožujku prošle godine Arija nas je spremno ugostila na daskama koje život znače i provela iza kulisa svoje predstave Ženski orkestar (spomenutog razgovora možete se prisjetiti ovdje), a sada smo je rado ugostili u našoj rubrici S glumicama na kavi. Što nam je sve otkrila u zajedničkom razgovoru doznajte u nastavku.
- Trenutno te na malim ekranima gledamo u seriji San snova. Ulogu Kristine okarakterizirala si kao potpuno različitu od sebe i svoje osobnosti. Kada bi nam sebe trebala predstaviti u 5 riječi, koje bi odabrala i zašto?
Najteže je sebe opisati, uvijek mi je draže da to drugi kažu. Perfekcionist sam i volim da je sve posloženo, što naravno u životu nije slučaj. Rekla bih da sam strastvena u poslu koji radim, volim da me strast pokreće i goni u svemu, i privatno i poslovno. Uporna sam, a mogu reći i da sam empatična i hipersenzibilna. Jako teško mi padaju nepravde, tragedije, nečija patnja…
- Tvoje glumačko umijeće dobro nam je poznato, a zahvaljujući zabavnom showu Zvijezde pjevaju imali smo se priliku osvjedočiti u tvoje glazbene sposobnosti. No, postoji li još neki talent koji vješto kriješ od javnosti?
Završila sam Školu za klasični balet, tako da je i ples moja ljubav. Također sam išla i na sate latino američkih plesova, a treniram i tenis. Volim joggirati, a unazad par godina otkrila sam veliku ljubav prema biljkama. Volim se brinuti o mediteranskom vrtu koji imam u sklopu svoje vikendice na moru. Recimo da mi je želja u kasnijim godinama imati svoj vrt s raznim biljkama i u Zagrebu, briga o biljkama me opušta i čini pozitivnom.
- U više navrata si istaknula kako su režija i gluma tvoje dvije jednake ljubavi koje doživljavaš kao svoju djecu. Na koji si vlastiti projekt do sada posebno ponosna?
Na svaki svoj projekt sam ponosna kao i na sve suradnike i glumce u njima. Jako mi je bitno da sam okružena ljudima koji imaju sličnu energiju kao ja i iskrenu ljubav prema poslu. Ako baš moram izdvojiti predstavu koju sam režirala, a na koju sam možda najponosnija to je definitivno predstava 64 u HNK Zagreb koju sam režirala sa samo 26 godina.
Kao mlada redateljica uhvatila sam se u koštac s tekstom Tene Štivičić, velikom scenom zagrebačkog HNK, vrhunskim glumcima poput Alme Price, Dragana Despota, i svemu što takav veliki projekt donosi… Definitivno je ta predstava pomakla neke moje granice u svakom smislu – umjetničkom, privatnom, životnom.
- Nezahvalno je pitati koja je najdraža uloga koji si ostvarila, no možeš li nam otkriti u pripremi i izvođenju koje uloge si posebno uživala?
Svaka uloga je užitak, a sada baš iskreno guštam u Kristini koja je potpuna suprotnost meni i super mi je dok čitam scenarij što me ona već na papiru nasmijava. Također izdvojila bih i seriju koju sam snimala u Trstu, koja bi se uskoro trebala emitirati na Netflixu, gdje glumim jednu Talijanku. Serija je smještena u 70-te godine i to mi je bilo prvi put da igram na engleskom jeziku. Taj set sedamdesetih i estetika tog doba kao i svi glumci u kostimima iz tog razdoblja dali su mi poseban užitak, kao da sam uronila u neki drugi svijet što zapravo i jesam (haha).
- U opisu tvog posla jest i izloženost javnosti i njezinom mnijenju. Kako se osobno nosiš s kritikama i pritiskom? Jesi li sama sebi najgori kritičar?
Priznajem, sama sam sebi najgori kritičar i to je ponekad jako iscrpljujuće. S kritikama se ne zamaram više, ne čitam komentare, jednostavno sam prihvatila to kao dio posla i ne dozvoljavam da me dotiče. Stalo mi je samo do mišljenja ljudi koje ja cijenim, iz struke, a naravno tu su i moji roditelji. A pritisaka će uvijek biti, što god radila i treba naučiti kako se nositi s tim. Ja evo vježbam svaki dan.
- Već kao mlada umjetnica ostvarila si zapažen uspjeh. Koja je, po tebi, najveća prepreka koju si do sada morala savladati u karijeri?
Dokazati se u redateljskom poslu kao žena i to kao žena koja ne skriva svoju ženstvenost, koja voli modu, koja u isto vrijeme režira u HNK i glumi u seriji i pjeva u televizijskom showu. Uvijek se sjetim Madonnine izjave u jednom intervjuu na tu temu – I am bad feminist. Sve to je normalno vani da umjetnici mogu biti više toga, i redatelj i glumac i plesač i pjevač… da se može i smije biti mainstream. Još puno treba našoj sredini, a pri tom mislim na našu umjetničku scenu, da se u tom smislu pomakne.
