Od 14. prosinca u zagrebačkom kinu Europa igra film o kojemu se već dugo priča u medijima, uglavnom zbog njegovog festivalskog uspjeha. Imala sam želju pogledati The Square, ne jer je osvojio Zlatnu palmu ili pokorio sve kategorije European Film Award. Zanimao me način na koji će upravo Ruben Östlund prezentirati određeni dio društva koji donekle i poznajem, a ponekad mu i zamjeram što djeluje isprazno i površno i ne zna iskoristiti svoju privilegiranu poziciju.
Kvadrat
Filmskoj priči u Östlundovoj režiji treba dopustiti da se razvija svojim tijekom. Ništa se ne događa brzo, ništa nije holivudski senzacionalno. Ali je uvid u određenu situaciju. Ako ste gledali Force Majeure možete pretpostaviti da je riječ o redatelju koji svojim likovima, a time i vama, dopušta vrijeme unutar kojeg će se formirati, definirati. Njegov Kvadrat tako je oličenje onih individualnih života u kojima postoji samouvjerenost igranja glavnih uloga; fokusiranost isključivo na ja i svijet kakvim ga taj ja vidi. Nije li to prirodno? Uostalom, svi smo programirani da se izgrađujemo i prilagođavamo svojim potrebama ono što možemo. No postoji još jedan aspekt, jednako urezan u naše djelovanje – osjećaj dužnosti, obaveze spram drugih. Slažemo si svoje pojedinačne živote okružujući se ljudima koji nam odgovaraju, interesima koji nas ispunjavaju i pokušavamo ostvariti što više želja i ciljeva. Ispuniti se. Zatvaramo se u imaginarne kvadrate unutar kojih gradimo vlastite svjetove. Time se zaštićujemo od svega što nas ugrožava, plaši.
Rušenje ispoliranog svijeta
Östlund ulazi u jedan takav svijet. Prvo onaj ugledne umjetničke institucije, a zatim jedan manji u njegovoj strukturi – osoban kvadrat kustosa i njegovog djelovanja. On je ispoliran, realiziran, stabilan. On piše dubokoumne rečenice kako bi naglasio važnost umjetničkih djela koja predstavlja i prodao njihov značaj onim kvadratima koji su naučili praviti se da te rečenice i razumiju kako bi se osjećali ostvarenima. On je lijepo zamotan paket savršenog sredovječnog muškarca koji vozi Teslu, nosi manžete, šarmira… ma, vlada svijetom. Svijet je njegov! Ali svijet je veći i od njegovog osobnog kvadrata i kvadrata institucije i onih koji se s njima sudaraju. Svijet ne govori istim, promišljeno konstruiranim rječnikom, od kojeg se većina pita poznato što je autor htio reći. Svijet je umoran, ima svoje probleme i malo toga ga uistinu zanima.
Östlund svom kustosu, Christianu, tom sjajnom (no koliko uistinu sadržajem ispunjenom?) paketu, dodjeljuje situaciju. U trenutku kad priprema prezentaciju umjetničkog rada naziva Kvadrat koji zahtjeva participaciju publike i promišljanje o sebi u odnosu na društvo i druge pojedince, Christian će i sam biti primoran sudariti se s kvadratima s kojima ranije nije imao ništa osim usputnog, dobro odgojnog kontakta. Grupom ljudi koji pripadaju manjinama, strancima, došljacima, nižih primanja… Onima prema kojima, premda nesvjestan toga, gaji predrasude. To je i opravdano donekle jer predrasude su samo manifestacija straha od nepoznatog. A s nepoznatim se rijetki žele suočiti. To se događa tek u trenutku kad nemamo izbora. Zauzimat ćemo stavove, suosjećat ćemo, promišljati i stvoriti lažan osjećaj djelovanja, no zaista, sve dok ne izađemo iz svog kvadrata i ne pristupimo drugom, koji nam je stran, ne djelujemo.
Izlazak iz okvira
U nešto više od dva sata, dijaloge i situacije s komičnim elementima koji naglašavaju svu lažnost i površnost današnjeg vremena, film je, obzirom na svu pretencioznost kojom se igra zapravo sasvim suprotan prikaz osnovnih problema u društvu i pojedinca unutar njega. Lako je dopustiti mu da vas uvuče u svoj kvadrat. Pitanje je samo što ćete kasnije? Hoćete li si dozvoliti da na trenutak izađete iz njega i primijetite ono što inače ne biste ili sagledate svoj iz jedne sasvim nove pozicije?
Neugodan je osjećaj, taj izlazak iz okvira, ali i neophodan. Uostalom nije li smisao umjetnosti da, djeluje na vas? Film je takva umjetnost čak i kad se sam šali na račun toga pa istovremeno pokupi i sve prestižne nagrade. Ali takav stav nikad nije na odmet pogotovo ako si znate toliko spustiti gard da se u trenutcima u kojima se prepoznate tijekom projekcije nasmijete sebi, jer vjerujte, nećete biti jedini. I nikad ne biste pogodili u koliko neugodnim trenucima.
