Zahvaljujući tehničkim inovacijama svakodnevno se upuštamo u igru s fotografijom; bilježimo trenutke koje želimo zadržati, a u konačnici i podijeliti s okolinom. Mnogi otkriju vlastiti talent; ulove se u igri promatrača i svojevrsnog notara prolazećeg vremena, ali rijetki se odluče razvijati taj prvotni nalet entuzijazma. Pričala sam stoga sa Davorom Konjikušićem, hvaljenim fotografom mlade autorske generacije, koji uskoro, 9. studenog, otvara vrata svoje fotografske radionice, naziva Drugi kadar, u trajanju od tri mjeseca, u zagrebačkoj Booksi.
‘Sunce nije contemporary // Sun isn’t contemporary’
U jednom si razgovoru izjavio da se ‘ponekad začudiš što moraš objašnjavati umjetnički koncept fotografije’. U čemu vidiš razlog za činjenicu da je fotografija u mislima većine nedovoljno ili nejako percipirana kao umjetnost?
Od izuma fotografije, Alfreda Stieglitza, pa do danas traju te priče o fotografiji kao umjetnosti. Fotografija je uvijek bila uvjetovana tehnologijom, što je izazivalo podozrenje kod drugih aktera na sceni. Charles Baudelaire, veliki protivnik fotografije kao umjetnosti uzvikivao je: ‘Fotografi nikada nećete postati umjetnici. Vi ste samo obične kopije.’ Mi smo kasnili s tom pričom iz nekoliko razloga, a prije svega zbog toga da su kod nas uvijek više priznavani ‘tradicionalniji’ vidovi umjetničkog izražavanja, čak i za vrijeme modernizma. Početkom osamdesetih to je promijenila konceptualna umjetnost koja je prigrlila fotografiju. Danas mi se čini da ne možemo više govoriti o tome da fotografija ne zauzima svoje mjesto u domaćoj verziji svijeta umjetnosti jer se nalazi u svim bitnim galerijama, imamo fotografske festivale, a fotografi su priznati i prepoznati kao akteri na sceni.
‘Arhiv nepostojećeg sjećanja’
Kako izgleda tvoj proces stvaranja koncepta? Od čega krećeš: ideje, priče, vizure…?
Ideje prije svega. Onda radim ono što se naziva umjetničko istraživanje i tada se stvari naprosto šire, urušavaju i mijenjaju. Bavim se temama koje su mi osobno bitne, zanimljive i koje smatram važnima. Vjerujem da je umjetničko polje i dalje područje emancipacije i mjesto za proizvodnju znanja svijeta koji nas okružuje. Trenutno jako puno radim, tako da se veselim trenutku kada ću stati i sagledati što sam sve napravio ove godine. Dobro se izgubiti ponekad.
U doba konstantnog napretka tehnologije i raznovrsnih aplikacija, mnogi istražuju fotografiju kao idealan medij izražavanja. Gdje vidiš bitnost koja pojedinca izdvaja iz grupe koja svakodnevno eksperimentira i stavlja ga u poziciju umjetnika? Pri tom mislim isključivo na sve prednosti koje nam daje tzv. internet/insta fame.
Digitalizacijom fotografije upravo je slika poslala osnovni medij za odašiljanje poruke. Istovremeno fotografija je kao nikada do sada postala dio represivnih tehnika moći. Živimo u doba masovnog multipliciranja slikovnih digitalnih sadržaja koji su u osnovi ništa drugo do obični binarni kod – kombinacija nula i jedinica. Fotografi su izlaz pronašli u tome da originale izlažu u galerijama, publiciraju foto knjige ili kombiniraju fotografiju s drugim medijima. Osobno ne vjerujem u ‘umjetnički genij’ jer je to konstrukt podložan interesu kustosa, kolekcionara, kontesktualiziranju određenih pojedinaca i pravljenju proizvoda. Umjetnost je dio društva. Za mene ono što izdvaja jednog umjetnika od drugog je njegov način rada, poruka koju odašilje, iskrenost geste i uzbuđenje koje proizvodi dok konzumiram njegovo djelo. Ali mislim da nema mjesta nikakvom kukanju već da zapravo imamo jedno uzbudljivo vrijeme u kojem trebamo i sami naći svoje mjesto unutar njega.
‘Arhiv nepostojećeg sjećanja’
Trenutno su otvoreni upisi u radionicu Drugi kadar pod tvojim vodstvom. Što polaznici mogu očekivati od ove foto avanture?
Ovo jest krenulo kao avantura. Za vrijeme studija sam dobio ideju da radim radionicu koja je malo drugačija u odnosu na neke druge sadržaje koje nam se nude, a koje sam i sam prošao u vrijeme dok me počela zanimati fotografija. Početkom ove godine odabrao sam devetoro polaznika i polaznica. Na kraju sam dobio devet predivnih ljudi i fantastičnu grupu. Ušao sam izuzetno motiviran u to i na kraju se to vratilo kroz energiju i završni projekt. Svi koji su bili na završnoj prezentaciji u književnom klubu Booksa znaju o čemu pričam, jer je to bilo jedno predivno iskustvo. S većinom tih ljudi ću iduće godine nastaviti raditi, što je bila njihova ideja i probat ću ih povezat s novom generacijom koja bi trebala početi raditi za nekih deset dana. Bitno mi je da ljudi otkriju medij, autore, neke teorijske postavke i da počnu razmišljati tako da medij počnu iskorištavati za svoje ideje. Puno smo radili i mislim da je to dobro.
Zvuči jako zanimljivo kad mediji najave novu zlatnu generaciju fotografa među kojima su Petra Mrša, Nikola Zelmanović…. ali, znam iz iskustva da je koncept umjetnosti kao posla mnogima stran i nezamisliv. Možeš nam malo opisati kako je to baviti se fotografijom kao poslom?
Medijima treba nekakva najava, pa se često lijepe svakakve epitete. Ovo zvuči kao da smo zlatna zagrebačka mladež. 🙂 Nedavno me je prijatelj na jednom predavanju predstavio kao jedinog profesionalnog fotografa, što nije u potpunosti točno, jer od umjetnosti trenutno ne živim. Ali pitanje tržišta umjetnosti je pitanje koje bi zahtijevalo puno više razgovora, ali sam svjestan svoje pozicije. Sve projekte financiram na način tako što radim druge komercijalne poslove namijenjene radnicima u kreativnim industrijama što podrazumijeva i fotografiranje i snimanje. S druge strane aktivno radim kao novinar i još neke druge poslove i čini mi se da se svi borimo da bi smo uopće uspjeli preživjeti i financirati svoje projekte. Treba puno napora da se ostane aktivan i produktivan. Ali nema tu mjesta kukanju. Šutim i radim najbolje što znam. Dobro, trenutno ne šutim, jer pričam s vama.
Jedno, sasvim osobno i nonšalantno pitanje; što ti je trenutno omiljeni soundtrack za rad?
U životu su mi najvažnije četiri stvari: umjetnost, politika, pisanje i glazba. Konzumiram jako puno glazbe i trenutno se u mome stanu vrti puno elektronike od čega predivni Chymera i Minilogue, a danima slušam Mogwai – Rave Tapes. Fenomenalan album i zaokružena cjelina.
‘Arhiv nepostojećeg sjećanja’
Rad Davora Konjikušića možete pratiti na davorko.net, a kako se prijaviti i detaljnije se informirati o radionici možete klikom na drugikadar.com.
