Od ‘9 to 5’ posla u korporaciji do lica najpopularnijeg podcasta u regiji – Upoznajte Galeba Nikačevića
Da Galeb Nikačević 2019. nije odlučio izaći iz korporacije, otići s visoke pozicije i pokrenuti Agelast, ne bismo vodili ovaj razgovor, ali (ono još važnije) ne bismo dobili priliku upoznati šarolik mozaik fascinantnih ljudi s ovih prostora – od umjetnika, filozofa, književnika preko raznih stručnjaka, profesora, producenata, glazbenika i drugih. Ne samo upoznati i čuti za njihov rad, već doista zagrepsti u njihova razmišljanja na brojne teme koje Galeba i njegovu produkciju, ali i društvo, u tom trenutku intrigiraju.
Galeba Nikačevića mogli ste tijekom godina ‘uloviti’ zaista svugdje – bio je poznato lice s MTV-ja na našim prostorima, radio na intervjuima sa svjetski poznatim imenima, pisao je za VICE i bio jednostavno svestrana pojava u našem medijskom prostoru. Kad je postao urednik jednog popularnog srpskog portala, ušao je u korporacijsku strukturu i to na vrlo visoku poziciju, jednu od onih o kojima mnogi u medijima često sanjaju – i dao otkaz.
U cijelu je podcast priču zagazio sa suprugom Sandrom Planojević koja aktivno sudjeluje u Agelastu, a danas, gotovo dvije godine nakon što je podcast nastao, na YouTubeu broje više od 100 tisuća ljudi koji vole zaviriti u njihovu riznicu svakog tjedna. Vjerojatno upravo zato što u trenutku u kojem se sve vrti oko trendinga i instant sadržaja, u Agelastu možemo čuti više, dulje, nema vremenskih granica, nečije ideje nisu ukalupljene – i razgovor samo teče.
Galeba smo zamolili da se malo osvrne na sve što se dogodilo u posljednje dvije godine s Agelastom, ali smo i ‘preroštali’ pregršt drugih tema – razgovor s ovim otkačenom osobnošću medijskog prostora pronađite u nastavku!
- Prije svega, kako si i na čemu trenutno sve radiš – bez obzira vezano za podcast ili nešto sasvim treće?
Nisam loše, valjda. S tim čovjek nikada ne može biti načisto. Kad god sam dobro plašim se da nisam nešto previdio, a to me onda dovodi u neko stanje napetosti koje uvijek prijeti da postane anksioznost, pa se i ne trudim mnogo zaustavljati i postavljati sebi takva pitanja. Pokušavam se fokusirati na posao i da idem dalje. Dokon um je đavolje igralište. Podcast razvijamo kao format, jer je još uvijek tržište mlado, ali mnoge stvari se postavljaju na svoje mjesto i podcast je samo 1.0 faza razvoja.
- Regija te upoznala kao lice s MTV-ja, dok je MTV još uvijek bio pojam na našim prostorima. Primarno si se bavio muzikom, zapravo muzika je dugi niz godina bila tvoj drive, nešto oko čega si se doista doimao strastven. Je li to još uvijek tako? Kako to da onda Agelast danas ipak nije tek glazbeni podcast?
Agelast ima svoj razvojni put i Agelast Session je naš novi proizvod koji živi već punih godinu dana. A muzički podcasti su pomalo klišei, znaš. Svi bi imali muzički podcast ili muziku u podcastu, ali nitko se ne bi bavio problemom autorskih i srodnih prava u muzici. Svi stavljali muziku, ali nitko ne bi davao lovu za tu istu muziku. Jednostavno je, ljudi ne vrednuju dovoljno ono što je neophodno za pravi podcast tog formata. A ono što je potrebno napraviti, pored love i teške birokracije oko prava je i ozbiljan trud i kreativnost, autorski pečat da bi na našem tržištu jedan takav muzički projekt imao težinu i vrijednost. Olako to ljudi shvaćaju, pa brzo odustaju.
- Gotovo da se osjećamo privilegirano što u eteru možemo gledati goste kakve nam dovodiš. Ponekad su to lica koja često vidimo u medijima, ponekad upravo suprotno. Kojim ih principom biraš i kako ih opuštaš prije nego što se kamere i mikrofoni upale?
Nemam neki poseban princip. Jednostavno želim dati prostor ljudima za koje vjerujem da imaju što za reći, a koje kronično naši tradicionalni i mainstream mediji ne puštaju i nisu ih puštali desetljećima, jer nemaju financijsku motivaciju da to naprave. Odavno su uredničke pozicije postale menadžerske pozicije i takvo donošenje odluka je dugogodišnja praksa koja za posljedicu ima teško kulturno opustošenje naših zemalja. Tako da postoji ogroman broj zanimljivih ljudi i veći je problem kako ih rasporediti nego kako do njih doći.
“Želim dati prostor ljudima za koje vjerujem da imaju što za reći”
Ali malo ih tko želi imati, jer nije „klikabilno”, jer nije „tržišno”, jer nije „trending”. Nitko ne želi spor i temeljan put, već vrlo poznate osobe da bi se lakše ogrebali za mrvice s njihove trpeze slave. Tako i oni dobivaju na prepoznatljivosti i društvenom pozicioniranju. Eliminiraj taj faktor i vrlo lako dolaziš do zaključka da je moguće voditi se radoznalošću, a ne popularnošću. Željeli smo kreirati sadržaj koji je nama nedostajao, a ispostavilo se da ima još puno ljudi koji razmišljaju na isti način i sada smo u tome svi zajedno. Prepoznajemo se.
- Razgovor u Agelastu uvijek teče spontano, to nam je najdraži dio: izvučeš iz ljudi svašta. Kako to uspijevaš? Koliko je toga pripremljeno unaprijed, koliko se dogodi na licu mjesta i kako se pripremaš?
Kostur razgovora je uvijek pripremljen unaprijed. Moramo imati jasan motiv, jasan cilj, neku jasnu ideju, put kojim se krećemo. A onda na to nadograđujemo sve što nam vrijeme, prostor i priroda gosta omoguće. Podcasti nisu intervjui, već razgovori, što znači da ja jednako sudjelujem u tom prostoru kao i sugovornik. Tad se događa razmjena. Ako se ti ne otvoriš, neće ni gost. Ako ti ne daš, neće ni gost. Dvosmjerna je ulica u pitanju. E, sada, autori trebaju biti spremni na takvu vrstu neposrednosti, neformalnosti, ogoljavanja i dozvoljavanja vlastitim manama da izađu na površinu, jer to daje ljudsku dimenziju razgovoru. Intimnost neformalnog razgovora, koji djeluje spontano, a u stvari nije. Ali tako isto otvaramo svoje slabosti u javnom prostoru, što internetu može biti municija da te napadaju. Ali na to moraš biti spreman, nema uspjeha bez te vrste rizika. To je uvijek muka s javnim prostorom i zato je teško boraviti i trajati u njemu.
- Možeš li nam otkriti gosta kojeg još nisi ugostio, a silno želiš?
Iskreno, ne razmišljam na taj način. Uglavnom me zanima sadržaj i u odnosu na njega se orijentiram i razmišljam kao je osoba koja može osigurati ono što smo zamislili. Tako da nemam goste koje nisam ugostio, više teme koje nisam obradio. I tu nam je jedan od najvećih problema; kad god krenemo u potragu za stručnjacima, ispostavlja se da je do njih vrlo teško doći, jer pravi stručnjaci, oni renesansni tipovi koji imaju veliko znanje koje mogu lijepo prenijeti uglavnom ne žive više na ovim prostorima. Negdje su daleko, daleko. U drugim zemljama, na drugim sveučilištima, u drugim velikim kompanijama… Tu vidimo pravu sliku ljudi koji napuštaju ove zemlje u potrazi za svojim mjestom pod suncem.
- Podcast si pokrenuo nakon dinamične karijere, a od samog početka na njemu radi I tvoja supruga Sandra Planojević, s kojom smo i dogovorili ovaj intervju. Kako su izgledali vaši zajednički počeci rada na podcastu? Koliko znamo, imaš ideju već jako dugo, kako si joj je iskomunicirao i kako je reagirala?
Dugo sam u medijima i uglavnom sam ugovorima bio vezan tako da nisam mogao samostalno raditi stvari, bez odobrenja tih kuća gdje sam bio. A mediji su dugo bili (u velikoj mjeri su i danas), gluhi za format podcasta. Ili im ne djeluje kao nešto ozbiljno, ili im djeluje kao nešto neprofitabilno, ne postoje jasno regulirani tržišni standardi, ne postoji jasno izgrađen put zarade novca i tržišnog rasta, ne postoji formirana publika i nitko shodno tome nije želio riskirati, što danas, iz ovog ugla i sa ovim saznanjima i iskustvima zaista djeluje smešno. Ali eto, tako je.
“Kad smo počinjali ne bih bio iskren ako ne bih rekao da nisam bio predmet podsmjeha među brojnim kolegama i prijateljima”
Kad smo počinjali ne bih bio iskren ako ne bih rekao da nisam bio predmet podsmjeha među brojnim kolegama i prijateljima. S odličnog posla, dobro plaćenog posla, perspektivnog i s dugogodišnjim stažom i dobrim kontaktima u poslu sam odlučio od svega dići ruke i postati jutjuber”. Na sve to živimo kao podstanari, plaćam kredit za fiata i imam obitelj, to jest, kćerkicu od nepunih godinu dana. Da nije bilo Sandre, to se ne bi dogodilo. Ona je imala dovoljno razumijevanja za ideju, hrabrosti i podrške da se usudimo na taj skok. Da nije bilo nje, ne bih skupio hrabrost za ovako nešto, nikada. I čim je stvar krenula, ona je također dala otkaz i pridružila se projektu i od tada radimo zajedno. Ona je moja sigurnost i odvažnost.
- U jednom si intervjuu izjavio da velike kompanije tek moraju prepoznati podcast kao next big thing. Kako si svoj projekt, koji je svakako daleko od nekog tradicionalnog medija, transformirati u nešto profitabilno? Jesi li se ti javljao potencijalnim partnerima, kako je taj proces izgledao?
Činjenica da smo se pojavili u jednom praznom prostoru koji je već imao veliku publiku, ali koja nije navikla konzumirati ovaj sadržaj na našim jezicima je bila velika (i neočekivana) prednost. Znao sam da ima neke publike, jer pričam s ljudima, družim se s ljudima i podcasti su bili popularni među nama, ali to nije mjerilo popularnosti, već kruga u kojem se krećem. Više puta sam se zeznuo s tim da sam vjerovao u popularnost nečega, samo zato što svi oko mene znaju za to. Stvarnost je često i uglavnom jest, vrlo drugačija od toga. Ali ovdje sam se prevario. Kako smo krenuli, tako su brojke eksponencijalno rasle i to nam je, zaista, puno pomoglo. Razlika je bila samo u tome što nama podcast nije bio hobi, nismo imali plan B. Skočili smo u vodu na glavu i nadali se možemo zaplivati. I evo nas, plivamo.
- Regija ne vrvi podcastima, ali realno – sve ih je više. Ipak, rijetki imaju gledanost odnosno slušanost kakvu ti imaš. U čemu je tajna?
Volio bih da mogu reći, ali istina je da ne znam. Ne mogu se udaljiti od samog sebe i pogledati se s takve distance. Mislim da samo vrijeme to može kazati i pokazati i da će tako i biti. U ovom trenutku se samo krećem naprijed, trudim se da što god da je — to i radim, iako ne znam što je i gajim nadu da sve ovo nije samo petominutna fora koja će uskoro da ishlapiti, jer se zaista svi trudimo i iskreni smo u svemu ovome. Ali publika je jedini sudac i jedino oni mogu reći nešto o onome što radimo, a naše je samo da se trudimo i nadamo da je to dovoljno dobro. Znam da ovo nije zadovoljavajući odgovor, ali je najbolji koji imam.
“Kad svi pričaju o jednoj stvari, kod nas vidiš nešto sasvim drugačije”
- Imamo pregršt epiteta za podcast, ali na što si ti zapravo najponosniji kad je Agelast u pitanju?
Najponosniji smo na činjenicu da smo potpuno nezavisni. Stigli smo do ovdje da nikom ništa nismo dugovali, da nam nitko nije pomogao i da nemamo obavezu ni prema kome i ni prema čemu, osim prema našoj publici. Kreirali smo odnos povjerenja s njima na kojem gradimo sve. Nema plaćenih gostovanja, nema plaćenih intervjua, nema nametnutih tema i nemamo nikakvu obavezu da se oslanjamo na tržišne parametre, što nam omogućava da imamo originalniji sadržaj. Kad svi pričaju o jednoj stvari, kod nas vidiš nešto sasvim drugačije i to doprinosi raznovrsnosti tržišta. Nudimo oazu ljudima koji se osjećaju zarobljenim u jednim te istim narativima. Pomalo eskapizam, pomalo edukacija i pomalo razonoda.
- Nekad si studirao književnost, a izjavio si da te domaći autori pisci često razočaraju. Zašto? Ima li koje ime koje bi izdvojio kao izuzetak? Kakve knjige i filmove možemo pronaći u tvom domu?
Od pisaca iz Hrvatske izdvojio bih svakako Karakaša i Kristiana Novaka, ali evo i naša dobitnica NIN-a Milena Marković je odlična, naravno, pored Srđana Valjarevića. Iz Sarajeva je odličan Selvedin Avdić, ali čitao sam i dobitnicu Meša Selimović nagrade Senku Marić, kao i priče Lamije Begagić. Tu je i Saša Stanišić, između ostalih. Lista je duga, ima dobrih autora i autorica, ali je broj onih koji se svrstavaju u kategorije dobrih i uspješnih zaista disproporcionalno velika u odnosu na one koji to zaista jesu. Ali nije to samo sa književnošću stvar. U svemu je tako, samo književnost volim i pratim, pa je zato i spominjem. Da me zanima nogomet, siguran sam da bih primijetio istu stvar, ali to nije slučaj.
- Svojevremeno je medije dosta interesirala priča o tome kako si pronašao somalijsku stranu svoje obitelji. Odrastao si na ulicama Beograda, ali jesi li ikad osjetio kakvu diskriminaciju na vlastitoj koži?
A tko nije doživio diskriminaciju? Da li znate jednu osobu u svom životu koja je nije doživjela, a da je vijek provela na ovim prostorima? Život u ovako duboko podijeljenom društvu u kojem svoje identitete kreiramo na osnovu „ne ja”, bazira se na traženju razlika. Narcizam malih razlika nam postavlja temelje plemenske organizacije, negativne selekcije i na kraju dana svaka stavka kojom odstupaš od normativnosti, posebno one napumpane nacionalizmom u ovako osiromašenim društvima, podvrgava te diskriminaciji. Ako imaš drugačiju etničku pripadnost, problem je. Ako imaš drugačiju vjersku pripadnost, problem je. Ako imaš drugačiju rasnu pripadnost, problem je. Ja ih imam sve tri. Ali isto je i sa rodno osjetljivim, kao i drugim osjetljivim grupama.
Da li je klasna razlika, seksualna orijentacija, rod… A na kraju se sve svodi na isto — uzajamne društvene odnose, odgoj i obrazovanje. Razumijem prvobitnu odbojnost u susretu s novim i nepoznatim, ali nakon malo vremena to bi trebalo nadvladati. Ukoliko ne uspijemo to učiniti, nalazimo se u problemu koji moramo da riješavati, a većina ga ni ne adresira nikad u životu, jer onima koji stoje na poziciji moći tako odgovara. Duboko podijeljeno društvo se lakše kontrolira.
- Entertainment industrija i način na koji konzumiramo sadržaj neprestano se mijenja. Gdje i kako onda vidiš Agelast, ali i sebe u budućnosti?
Volio bih da sam toliko pametan da mogu odgovoriti na takvo pitanje, ali to jednostavno nije istina. Ne opstaju najsnažniji i najpametniji, nego najspremniji na promjenu. I toga se i ja pridržavam. Bio sam tu kad je print bio aktualan, kao i radio, a potom i televizija na kojoj sam počeo. Radio sam s trakama koje su bivale sve manje, a potom i na prim digitalnim uređajima početkom 2000. godine. Prebacio sam se na web, kada je to bio novi mediji, a zatim i na društvene mreže. Važno je prepoznati rađanje novih platformi i transformaciju duha vremena i adaptirati se. Prvi put kada se zaustaviš gubi se zamah i stvari lako izmiču kontroli. Ne smiješ sebi dozvoliti da se pretvoriš u cinika generacijskog jaza, jer onda imaš svaki mogući izgovor da ne napreduješ i da upireš prstom u druge kao razlog svog neuspjeha. Toga se bojim i trudim biti u korak s vremenom, ali ne mogu biti korak ispred tog istog vremena. Vidjet ćemo gdje stvari idu, a ja se nadam da ću ih moći popratiti.
