Za desetak dana, točnije 7. rujna u Zagrebu će se održati festival 36 Mountains, a povodom njegovog najnovijeg izdanja popričali smo o njemu, umjetnosti, ženama u umjetnosti te komercijalnom radu s njegovom direktoricom i osnivačicom, umjetnicom Jelenom Bando…
36 Mountains
36 Mountains je festival koji je počeo kao jednotjedna tematska izložba da bi se kroz ovih nekoliko izdanja prometnuo se u događanje na kojemu se predstavljaju, povezuju, a i gostuju umjetnici ne samo iz Hrvatske i regije, već iz cijelog svijeta. Planira li festival rasti i dalje i postoji li mogućnost izlaženja van granica – doslovno i metaforički?
Tako je, trudili smo se od početka stvarati prepoznatljivost festivala i u inozemstvu, te imati za sudionike međunarodne umjetnike, što nam je uspjelo. Ove godine izlažu crtači i ilustratori iz Srbije, Italije, Njemačke, Češke, Australije, Argentine, Velike Britanije, Danske i Švedske, međutim festival je i dalje tu da prvenstveno domaćim mladim autorima pruži platformu da lakše predstave svoj rad, razvijaju međusobnu suradnju, da se povežu s već etabliranim umjetnicima i da izlažu zajedno s njima, ta da dalje međusobno razvijaju i stvaraju scenu.
U planu nam je svakako gostovati negdje, odnosno organizirati glavnu festivalsku izložbu za početak izvan Zagreba, ali još uvijek u Hrvatskoj. Nadam se da će prva prilika za to biti u Rijeci, prijestolnici kulture 2020. godine, a do tada ćemo gostovati i u Hrvatskoj i inozemstvu s izložbama autorskih grafika koje smo producirali u suradnji sa umjetnicima koji su do sada sudjelovali u festivalu.
Ivan Lušičić Liik
Ilustracije se predstavljaju na drugačiji način nego na što su promatrači navikli na standardnim postavama izložaba – u mraku, s radovima na posebnim blokovima. Što znače ti 36 Mountains blokovi, koja je posebnost vezana uz njih?
Izložba u mraku se prilagodila galeriji Bačva, to nije bio prvotni cilj, niti će tako nužno ostati u budućnosti. Bačva je posebna, odnosno zahtjevnija od ostalih galerija, pa je ideja da se izlaže u mraku došla tako da se posjetiteljima prikaže da crtež, odnosno ilustracija, ne mora nužno funkcionirati u klasičnoj izlagačkoj formi. Tako smo ušli u suradnju s umjetnikom Ivanom Lušičićem Liik-om, koji je za nas napravio instalaciju Planina, te ove godine radi Planinu 2.
Blokovi su ti oko kojih se vrti cijeli festival, odnosno glavna izložba, jer blok spaja sve umjetnike. Dakle, svi pozvani i oni koju su prošli na natječaju dobivaju od nas blok kojeg ispune u svom stilu i onda se to izlaže kao umjetničko djelo. Na taj način svi imaju jednu poveznicu i format koji moraju ispuniti.
Novi papir, nova tema…
Ovogodišnje izdanje donosi i nekoliko promjena, jedna od njih je papir – ove godine se radovi realiziraju na paus papir – što nosi ta promjena i što znači za umjetnike, radove, a i sami festival?
Svake se godine trudim festival podići na novu razinu, pa je ovoga puta tema festivala crna boja, a blok je izrađen od paus papira kako bi ta crna više došla do izražaja. Bila sam svijesna da tema ograničava, ali da će isto tako dobiti i dosta novih, drugačijih prijava, što se i dogodilo. Kao što sam već rekla i ove godine izložba je u mraku, pa će tako taj crno-bijeli odnos odlično funkcionirati.
Tema ovogodišnjeg festivala je ‘crno-bijelo’. Ograničavajuće ja to okolnost, pogotovo za umjetnike koji se realiziraju u kolorističkom spektru – što možemo očekivati s postavljanjem ovih granica? Hoće li ih umjetnici ‘probiti’ ili ‘proširiti’?
Ograničavajuće je možda na prvu, pogotovo za umjetnike koji rade u koloru, no pristigli radovi su vrlo drugačiji od prošlih godina, tako da sam dobila dojam da je upravo ta crno-bijela tema otvorila nove horizonte, te da smo pogodili sa temom. Crna boja je dijelom ograničila, međutim s druge strane, dogodio se veliki pomak kod korištenja materijala na bloku. Nisu nužno svi crtali, bilo je i šivanja, izrezivanja, kolažiranja itd. Uglavnom, izložba će biti jako zanimljiva, prepuna iznenađenja, pa pozivam sve da ne propuste doći u Džamiju od 7. do 10. rujna.
EQT žiri
EQT pop up
Još jedna zanimljivost ovogodišnjeg izdanja jest EQT pop up kojeg je dizajnirao umjetnik LiiK… Kako će izgledati ta sinergija i kombinacija umjetnosti i brendiranja?
Naš početak suradnje s Liikom je bio pun pogodak, mislim da ona postaje neizostavna, jer smo uspjeli međuodnosom ilustracije i umjetničke svjetlosno – zvučne instalacije osvježiti izlagačku praksu, i izaći iz okvira dvodimenzionalnosti klasične izložbe, po čemu postajemo prepoznatljivi. A što se tiče EQT pop up-a, kao i uvijek do sada Liik je odradio sjajan posao, te zaista svi mogu biti zadovoljni, adidas načinom na koji je dizajniran EQT pop up, te publicitetom i vidljivošću koju će ostvariti, ali i mi, jer smo dobili partnera koji je prepoznao naš festival kao progresivnu platformu za komunikaciju sa svojom publikom.
Dan u životu umjetnika
Kreativni natječaj festivala koji se realizira u suradnji s brendom adidas donijet će sretnici ili sretniku, mladoj umjetnici ili umjetniku, priliku provesti dan s tobom i iz prve ruke vidjeti kako izgleda jedan umjetnički poslovni, no i kreativni proces te kako uspješno komercijalizirati umjetnički rad, a istovremeno zadržati svoju umjetničku autonomnost i vjerodostojnost, što je nešto s čime se mnogi, posebno mladi umjetnici bore i pokušavaju iznaći najsretnije rješenje – kako za njih, kako i za klijenta. Kako je uopće došlo do ideje ovakvog natječaja i njegove nagrade? Kolika je potreba za takvim iskustvom na današnjoj sceni?
Ideja je došla od strane adidasa, koji su željeli mladima omogućiti takvo jednodnevno iskustvo. Smatram da je nekome tko se npr. želi upisati na Akademiju likovnih umjetnosti to dosta bitno. Sjetim se sebe sa 18 godina kada sam obilazila završne izložbe na Akademiji i koliko bi mi značilo da sretnem nekoga od studenata, sadašnjih etabliranih umjetnika, i porazgovaram s njima. A ako ne iz tog razloga, sigurno će se prijaviti netko kome je to zanimljivo i tko inače nema dodira sa umjetnicima. Sve u svemu, veselim se i ja takvom susretu.
Primjećujemo zanimljivu pojavu na suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj sceni – dosta mladih žena umjetnica, ili radnica u kulturi, prihvaćaju se menadžerskog posla i organiziraju razne festivale kako bi s njima promovirale ne samo svoj medij i rad, već i svih umjetnika iz regije i svijeta, kako bi ih povezivale, kako bi u krajnjem smislu direktno utjecale na razvoj ‘svoje’ umjetnosti. Uz Marinu Paulenku i Paulu Orlić i ti nam odmah upadaš u oči kao takva, svestrana umjetnica… Koliko je teško (jer nesumnjivo nije lako) biti i direktorica festivala i menadžerica i na kraju, ono osnovno – umjetnica? I bi li promijenila tu situaciju?
Nije teško, ako se dobro organiziraš. Moram priznati da sam ja osobno puno vise posvećenija svom umjetničkom radu, međutim svjesno odvajam određeni period za organizaciju festivala. Moj pristup tome je opušten, jer želim da i festival bude takav, da se ljudi usude prijaviti na natječaj i da na otvorenju, odnosno za vrijeme trajanja festivala, bude takva atmosfera.
Tu situaciju trenutno ne bi promijenila, jer vidim da 36 Mountains festival raste i da umjetnicima znači izlagati na njemu, te mi to predstavlja veliko zadovoljstvo. Paralelno provodim jako puno vremena u svom ateljeu, te mi ne manjka mog umjetničko-stvaralačkog vremena.
Foto: Jelena Bando, 36 Mountains, adidas, Maja Bosnić
