Njemu nije teško ful biti kul: Milu Kekina gledamo u kinima, slušamo u Tvornici i čitamo kod kuće

U studenom završava regionalnu turneju, predstavlja prvu zbirku pjesama, a na velikim platnima ga gledamo u najiščekivanijem filmu godine. Sve je to Mile Kekin! Već se samo jedna od ovih stavki čini kao velika stvar, no sve one su dio mjesečnog rasporeda frontmena jednog od najvažnijih bendova u suvremenoj glazbenoj povijesti naše zemlje.

No, raščlanimo spomenute stavke – prva od njih je nadolazeći koncert u subotu, 9. studenog zakazan u zagrebačkoj Tvornici kulture, koji obuhvaća čitavu lepezu njegove karijere – od dana s Hladnim pivom do recentnih solo izdanja.

Druga stavka se odnosi na promociju knjige Soundtrack za život, koja donosi njegovih 113 odabranih pjesama nastalih u proteklih gotovo četrdeset godina, isprepletenih s autobiografskim pričama, zapisima i rukopisima. A treća stavka ujedno je i ona s kojom započinjemo naš razgovor – glumački angažman u filmu Dražen, posvećenom životu legendarnog košarkaša Dražena Petrovića, za koji je Kekin snimio i prateću pjesmu koja nosi naziv 1 na 1.

•  Kao što smo istaknuli, trenutno vas diljem Hrvatske gledamo i na velikim platnima u filmu Dražen. Kako je došlo do ovog angažmana?

Jedan dan mi je zazvonio telefon, s druge strane bio je ugodan glas koji me pitao vidim li sebe u ulozi Mirka Novosela. Prvo sam pomislio da se radi o podloj šali, jer sa svojom visinom od 166 cm jedva da mogu u filmu o košarci biti išta drugo osim domara. Ipak, scenarij mi se svidio, jer je dinamičan i duhovit. Nakon čitačkih proba s režiserom Danilom Šerbedžijom i poslije s ostalim glumcima, krenula su snimanja.

Imao sam ogromnu tremu, jer sam prvu scenu snimao sa Zrinkom Cvitešić i Draganom Mićanovićem, znači s glumcima ekstra klase. Pazilo se na svaki detalj, sve je baš bilo na vrhunskom nivou – kostimi, set, scenografija… sve je izgledalo vrlo autentično. Trud se očito isplatio, jer vidim da Dražen ruši rekorde gledanosti.

• Kako ste se uopće našli u svijetu glume? Je li to bio neki iskorak iz sigurne zone?

Preko malog nogometa do velikih ekrana bi bio pravi naslov za tekst o mojim filmskim avanturama. Na nogometu prije puno godina sam upoznao redatelja Gorana Kulenovića i pozvao ga da mi snimi spot za pjesmu Roštilj krajem 90-ih. Nakon toga nam je snimio još desetak spotova kao što su Politika, Bački zagre stuhpa šeja, Pijan, Teško je ful biti kul, Na ovim prostorima… Kad je dobio novce da snimi svoju prvu seriju pozvao me da glumim Erotomana Sašu u Bitangama i princezama i tako je sve to krenulo.

Da ne volim iskoračiti iz sigurne zone, puno bih toga propustio. Ne bih glumio Mirka Novosela niti bi se desila pjesma 1 na 1.

• Vratimo se glazbi, vaša aktualna turneja nosi naziv – Soundtrack za život. Koji bi bio vaš soundtrack života? Ima li neka vaša pjesma čiji bi naslov sjajno opisao vaš život?

Pa najprije sama pjesma koju si spomenula. Cijeli život tražim prave riječi da mi budu mačeta s kojom ću sjeći sve što mi smeta, kao što i pjevam u toj pjesmi. Zato stalno pišem nove pjesme, jer se meta koju želim pogoditi stalno mijenja. Tražim ritam za hodanje, pravi ritam za disanje, a kad ga jednom uhvatim obećajem da odlazim. Soundtrack za život sam zato i nazvao svoju prvu zbirku pjesama koja će se pojaviti na Interliberu, ali će se moći kupiti i na mom koncertu u Tvornici, 9. studenog. Tamo sam skupio stotinjak pjesama, autobiografske crtice, rukopise, fotografije za one koje zanima tko je ta Princeza ispod neona, čemu trening za umiranje i zašto od svih boljih auta baš Reno 4.

• Postoji li neka pjesma iz vašeg opusa za koju smatrate da nije dobila dovoljno pažnje? S druge strane, postoji li neka pjesma koja vas je baš iznenadila, odnosno da vas je iznenadila reakcija publike na nju?

Ima, zove se Lift, meni je jedna od najdražih. Govori o tome što ostaje od nas kad se nađemo sami sa sobom, bez društvenog konteksta, bez nekog da nam aplaudira. Nikad za tu stvar nismo snimili spot niti je objavili kao singl. Možda ću to ispraviti uskoro. S druge strane, iznenadila me hrpa reakcija na moj prvi singl Mala s posljednjeg albuma Nježno đonom, koje su mahom bile jako emotivne.

• Na što ste do sada u svojoj dosadašnjoj karijeri najponosniji?

Uspijevam živjeti pjevajući pjesme koje sam napisao. Nitko mi ne treba da mi piše tekstove i melodije. Živim od glazbe već tridesetak godina. Nisam nikad morao raditi kreativne ustupke. Eto, na to sam najponosniji.

• Pamtite li trenutak kad je publika prvi put uz vas krenula pjevati vašu pjesmu i  kad  ste shvatili da možete živjeti od glazbe?

Bio je to koncert u nekadašnjem rock klubu Remetinec početkom devedesetih. Mi smo bili headlineri punk festivala, bilo je krcato i svi su znali sve tekstove. Bila nam je to najveća svirka dotad. Tad mi se prvi put učinilo da bi mi muzika mogla biti više nego samo hobi.

• Imate li neki san (ili plan) koji želite ostvariti u karijeri?

Volio bih jednom raditi glazbu za neki mjuzikl. Za vrijeme korone sam napisao par pjesama na engleskom za jedno kazalište u Walesu. Mislim da bi mi to moglo ići od ruke ako se poklopi dobar tekst i režiser.

• Što biste voljeli da ostane nasljeđe Mile Kekina?

Ne bih još o nasljeđu. Tek sam krenuo. Otkad mi je album izašao, odsvirao sam s bendom 60-ak koncerata, a moj je plan odsvirati barem još tisuću prije nego što počnem razmišljati o nasljeđu i nagradama za životno djelo.

• U čemu danas posebno uživate kada se ugase svjetla pozornice, koje bi bile vaše životne strasti?

Najviše uživam u pivu nakon dobrog koncerta i u druženju s fanovima. Volim ići na tuđe koncerte, putovati, baviti se sportom koliko stignem, volim šah, ali najveća mi je strast i dalje pisati nove pjesme. Taj trenutak kad završim i znam da u tom trenutku pjevušim tekst i melodiju koju nitko nikad nije čuo me i dalje ispunjava ludom euforijom.

Ostavljamo vas uz pjesmu 1 na 1 te podsjećamo da karte za koncert Mile Kekina koji će se održati u Tvornici kulture u subotu, 9. studenog, možete pronaći na linku.

Zahvaljujemo Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagreb na ustupljenoj lokaciji za snimanje.

Foto: Sanja Tušek

Grafičko oblikovanje: Ante Begić