Upoznajte Marina Klišmanića, mladu nadu naše kazališne scene čiji ćemo rad još dugo pratiti
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu dobilo je novo pojačanje. Mladi glumac Marin Klišmanić postao je stalni član njegovog ansambla, no već smo ga imali priliku gledati u raznim predstavama, od kazališta Komedije do Teatra &TD. Iako je široj javnosti novo lice, Marin već godinama brusi svoj zanat i skuplja vrijedno iskustvo. Mi smo ga uhvatili nakon probe u HNK-u, a razgovarali smo o njegovom kazališnom putu, uzorima i tome kako se opušta izvan kazališta.
Postao si stalni član Hrvatskog narodnog kazališta. Možeš li nam malo opisati svoje iskustvo rada u takvom renomiranom kazalištu i kako se pripremaš za svaku novu predstavu?
Moja povijest s HNK datira još iz 2019. kada sam radio autorski projekt Bobe Jelčića nastao po uzoru na Čehovljeve Tri sestre. Od tada sam napravio još niz uloga izvan i unutar HNK kako glavnih tako i sporednih. Kada sam došao u ansambl s kojim sam se toliko navikao raditi i koji mi se uvukao pod kožu, shvatio sam da nikako drugačije nije moglo ni biti. Rad u ovom teatru izrazito je profesionalan i kolegijalan, a to je ono što sam tražio još za vrijeme studija. Ovdje se imam priliku razvijati u smjeru koji mi se sviđa. Što se tiče same pripreme uloge, pokušavam što ranije naučiti tekst da se mogu prepustiti trenutku i asocijativnom nizu koji mi se događa dok govorim tekst. Nakon toga ne znam dalje kuda će me to odvesti, ali taj “nepoznati” prostor istraživanja uvijek je najzanimljiviji.
Često se kaže da glumci izvlače inspiraciju iz svojih životnih iskustava. Kako ti kanaliziraš svoje osobne emocije i iskustva u svoje glumačke uloge?
Izvlačenje iz svojih osobnih iskustava nikad mi nije nešto na što se oslanjam, ali neminovno se dogodi neka vrsta prepoznavanja u ponašanju i djelovanju nekog lica koje branim. Ja mislim da se više uspostavi empatija prema liku kojeg gradim, a ne nužno kanaliziranje mojeg iskustva s iskustvom nekog čovjeka kojeg igram.
Igrao si u različitim kazališnim ansamblima, od HNK-a do Teatra &TD. Koja su bila najveća iznenađenja ili izazovi u radu s različitim ansamblima i redateljima?
Definitivno mi je najveće iznenađenje bilo raditi u kazalištu Komedija na predstavi Velo misto jer sam zapravo najmanje znao upravo o tom ansamblu. Nisam imao pojma što očekivati i dolazio sam bez ikakvih predrasuda. Kada smo započeli rad uvidio sam da se radi o jednom izrazito sposobnom i ozbiljnom ansamblu.
A imaš li neke glumce i glumice s naše scene koje posebno cijeniš i koji su utjecali na tvoj razvoj kao glumca?
Prvo bih volio izdvojiti profesore Rališa i Jelčića te Doru Ruždjak. Oni su zaista postavili temelje mojeg razumijevanja i učenja glume. Za vrijeme studija imao sam sreću studirati s mojim dragim kolegom Ugom Koranijem. Čini mi se da sam uz njega shvatio da je kazalište kolektivni čin te da najbolje stvari nastaju ako ih zajedno gradimo. Nakon njega definitivno sam mnogo naučio od Kreše Mikića, Jadranke Đokić, Ksenije Marinković, Alme Price i Damira Lončara. Mislim da o njima ne treba previše govoriti sve je poprilično jasno.
Već si skupio podosta iskustva na daskama koje život znače, no hoćemo li te uskoro moći gledati i u nekoj novoj filmskoj ili televizijskoj ulozi?
Nisam htio brzati s ulaženjem u filmske vode jer sam htio “ispeći” zanat u kazalištu. Mislim da sam spreman da se polako upustim u to jer se radi o jednoj finijoj vrsti rada koja zahtjeva puno više svijesti. Imao sam neke audicije nedavno i čekam rezultate.
Kao mladi glumac, sigurno imaš puno ambicija i snova. Možeš li nam otkriti neke od tvojih dugoročnih ciljeva u glumi?
Trenutno nemam nikakvih većih planova i ciljeva. Jedino što želim je raditi i probijati granice vlastitih mogućnosti.
