Trčanje je za mnoge strast ili hobi koji ih na kraće vrijeme vodi u vlastiti svijet. Trčanje maratona nešto je još osobnije, borba s nama samima koja ne jenjava tijekom cijelog procesa priprema, a zatim i same trke. Međutim, trčanje i ono što donosi ili razumijete i živite ili vam se čini dalekim. Tako samo barem mislili prije čitanja romana Maratonac Nebojše Lujanovića.
Autor čak sedam romana i brojnih znanstvenih radova piše o trčanju na drugačiji način. S jedne strane toliko osobno, s druge prepuno univerzalnih tema, misli i borbi s kojima su se mnogi poistovjetili. S pisanjem o trčanju široka se publika upoznala još u Murakamijevoj knjizi ‘O čemu govorim kada govorim o trčanju?’, ali Nebojšin se tekst na to ne oslanja. Štoviše, “osim činjenice da obojica pišemo i trčimo, nema nikakve sličnosti”, ispričao nam je.
Upravo je počeo Zagreb Book Festival, omiljeni književni festival koji donosi razgovore s brojnim autorima i povlači razna pitanja o književnosti na površinu. Nebojša Lujanović gostuje na festivalu 27. svibnja, a dotad smo s njim razgovarali o Maratoncu, inspiraciji i onome što nam tek priprema…
- Pisac si i maratonac – dva elementa, dvije priče koje se neprestano u romanu Maratonac prepliću. Kako u životu jedno uvjetuje drugo, koliko ono što proživljavaš kao maratonac utječe na književnost koju pišeš i obrnuto?
Naravno da postoje ljudi koji se neće složiti s mojim viđenjem maratona i književnosti, ali za mene su to dvije vrlo slične aktivnosti. Obje traže dugo odricanje, jednu vrstu uranjanja, potpune predanosti, da bi se mogli postići bilo kakvih rezultati. Tu je još cijeli niz sličnosti kojima sam premrežio roman Maratonac; one su ustvari kičma knjige. A koliko ih doživljavam povezanima možda govori činjenica da sam dovršavanje većine knjiga tempirao s dovršavanjem priprema za neku maratonsku trku. Izranjanje iz toga dvoje, na kraju, također je jedan poseban osjećaj. Iako traje vrlo kratko
“Možda je najveća borba ona za vlastiti mir. Sa svijetom i sa samim sobom. Kada bih je postigao, to bi bila pobjeda svih pobjeda”
- Jednom si spomenuo kako je borba ono ključno što misliš da bi čitatelji mogli izvući iz najnovijeg romana. Možeš li nam to malo objasniti?
U prethodnim romanima sam se obračunavao s nekim avetima u koje su suzbijene sve negativne tendencije u društvu. Protiv nacionalizma, segregacije, mržnje, straha od različitosti… Ništa nisam postigao time, to me samo koštalo. Ali, u redu, na te poraze sam računao. U međuvremenu je došlo do obrata. Prije sam to smatrao velikim bitkama, da bi prije pisanja Maratonca shvatio: možda je najveća borba ona za vlastiti mir. Sa svijetom i sa samim sobom. Kada bih je postigao, to bi bila pobjeda svih pobjeda.
- Često te se stavlja u kontekst s Murakamijem upravo zbog teme trčanja. Međutim, na jednoj si promociji izjavio da te njegova knjiga nije dotaknula. Zašto? Kako se vaši pogledi na trčanje eventualno razlikuju?
Nema intervjua ni razgovora da se ne nametne ova usporedba. Osim činjenice da obojica pišemo i trčimo, nema nikakve sličnosti. Ni u doživljaju trčanja ni pisanja općenito. Meni je trčanje bilo jedan od načina da preživim dekadu i pol poraza i poniženja. Ne čini mi se da je to slučaj kod Murakamija.
- Maratonac je tvoj sedmi roman, a rekli bismo možda i najpopularniji…Kako se sam proces pisanja razlikuje od knjige do knjige? Ovisi li to o inspiraciji, temi, tome gdje si trenutno u životu ili o nečem trećem?
Sve sam svoje knjige prvo proživio, pa onda napisao. Pritom ne vodim računa što se čita, što se nagrađuje i što bi publika mogla poželjeti. Maratonca sam pisao jer sam morao pisati o tom dijelu svog života. Potpuno pomiren s tim da će takvo nešto možda čitati desetak ljudi. Još mi nije jasno što se dogodilo, gdje je i zašto stvar krenula drugim smjerom.
- Gostuješ na Zagreb Book Festivalu, a imaš poprilično iskustvo u vođenju festivala kulturnog karaktera. Koliko su posjećeni, jesu li takvi projekti najvažniji za društvo, čitateljsku publiku ili upravo autore?
Mi konstantno priželjkujemo engleske naklade, francuske nagrade i knjižare, skandinavsko čitateljstvo… Misleći valjda da se takve stvari jednostavno zažele ili pogode nekom zgodnom kombinacijom. Čitanje, pa i time kultura, stvar je dugoročne strategije i građenja navike čitanja/posjećivanja izložbi/kazališnih predstava. Što prije to shvate institucije (pa tome prilagode proračun), bit će nam bolje. Za sada to shvaćaju rijetki autodestruktivni pojedinci koji na svim leđima iznose ovakve projekte.
- Koliko u svojim pričama crpiš iz vlastitog životnog iskustva?
Kao što sam spomenuo, mogu pisati samo o onome što sam proživio. Vjerojatno bih mogao napraviti eksperiment i napisati knjigu koja nema veze sa mnom, na temelju procjene što bi se moglo čitati, i takvih knjiga ima. Samo što sam ja jako loš glumac; siguran sam da bi takav moj tekst čitatelji vrlo lako prozreli kao neiskren.
- Gdje svraćaš po inspiraciju za pisanje? Postoje li neki filmovi, knjige, autori, ljudi kojima se uvijek vraćaš po motivaciju?
Život je inspiracija. Druga umjetnost (književnost, filmovi, glazba) je poticaj i putokaz kako to tehnički izvesti. Da budem, za promjenu, kratak i precizan.
- Okej, maratonac si, pisac, profesor. Što još? Gdje te možemo pronaći kad ne pišeš i ne trčiš?
Kada je ova moja sklonost trčanju došla u fokus, novinari su objedinili te tri aktivnosti (znanost, književnost, trčanje) i naljutili me što su ispustili onu najvažniji. Otac. To mi je najzahtjevnija uloga od svih spomenutih. Tek kada sam tu obavio sve da sam na miru sa sobom (kuhanje, izleti, igra), ja se mogu posvetiti ovime što spominjete. Radije bih bio dobar otac i osrednji pisac, nego obrnuto.
- Radiš li već na nekom novom romanu, pričama, nečem trećem? Kako je pandemija utjecala na tebe, jesi li u tom zatvaranju uspio izvući kreativu u sebi ili baš suprotno?
Pandemija me je svela na obitelj i pisanje. Lišila brojnih stvari koje sam tek sada prozreo kao suvišne, kao besmislene gutače vremena. Iz veće posvećenosti bližnjima, i većeg vremena za čitanje, proizašla je u vrlo kratkom roku knjiga dječjih priča koja izlazi za mjesec dana, iako još nismo sigurni oko naslova. Inače sam malodušan pred izlazak nove knjige (nećete vjerovati, pisati dječje priče je jako teško i riskantno), ali kako je za ove priče pristala izraditi ilustracije super talentirana Tisja Kljaković Braić, po prvi put sam optimističan. Te priče su pisane tako da nasmiju i razvesele jednako i male i velike.
Foto: Fraktura
