Kist, boje, platno i pozitivna energija, glavni su alati u radu istaknutog hrvatskog umjetnika i autora niza izložbi. Zoran Šimunović komponira cijeli jedan svijet, svijet koji je oteo zaboravu i pospremio ga u osobnu memoriju, pretvarajući ga kontinuirano likovnim jezikom u stvarnost. Simbolika sjećanja osječkog umjetnika i vukovarskog kustosa vrlo je prepoznatljiva na njegovim slikama. Svakodnevni predmeti, igračke, biljke, životinje u nemjerljivom volumenu, različiti trenuci, svakovrsne emocije, oplemenjeni glasom, zvukom, glazbom, šutnjom i neugodnom tišinom. Slike nas uvlače u osobne dileme, u mahnita traženja izlaza, u kontinuirano i ustrajno istraživanje misterioznih međusobnih odnosa znakova, naizgled jasnih i jednostavnih. No, kako nastaje njegov likovni svemir, kada je otkrio svoj talent i je li astronautima potrebna umjetnost, Zoran Šimunović otkrio nam je u nastavku.
- Svojim slikama uvodiš nas u simfoniju života, snova i različitih doživljaja stvarnosti. Kako bi opisao svoja umjetnička djela?
Svakidašnji dekorativni i uporabni predmeti poziraju mi u dekonstruiranju prostora i tako nastaje moj likovni svemir. Svaki kutak mog umjetničkog djela je personaliziran i nosi neku oznaku koja odaje uspomene i pasioniranost domom. Vezani smo za dom pa mi se ne čini ništa neobično to koliko me moja „četiri zida“ inspiriraju. Naizgled nevažne figurice i igračke, biljke i voće postaju važni jer su na platnima zabilježeni kao artefakti moga postajanja.
- Koja bi bila glavna poruka koju želiš odaslati svojim radovima?
Jedan je život nama poznat. Ne želim ga provesti u analiziranju problema. Prvenstveno sebi želim učiniti pogled na svijet ljepšim, a potom kroz slikarstvo isto omogućiti i drugima.
- Kako nastaje tvoj likovni svemir?
Nastaje iz elemenata koji me okružuju… Stvarnoga svijeta. Inspirativno je promatrati sve oko sebe, uživati u svakoj minuti, promatrati ljude, prirodu, način na koji upravo taj mehanizam besprijekorno radi. Za mene je to inspiracija. Ne postoje negativne stvari. Hranim se pozitivnim stvarima.
- Kojeg slikara bi izdvojio kao svoj uzor i zašto?
Teško je reći. Velik broj autora ostavio je trag u likovnoj umjetnosti i teško mi je izdvojiti nekoga. Ako ste zagriženi konzument umjetnosti i ako bi to bio dobar termin riječi za vas, onda ne postoji jedan, već svi. Nemam favorita među umjetnicima. Uživam u njihovim radovima kao i u svojim.
- Kada si otkrio svoj talent?
Ukoliko u sebi imate sklonost prema vizualnoj percepciji, teško da nešto neće isplivati na površinu… Pitanje je vremena, ali zapravo najbitnije je hoćete li vi to i prepoznati. Tu započinje cijela priča. Uzmete li u obzir da se uz umjetnike uvijek veže priča kako stvaraju cijeli život, točnije počevši od malena, rekao bih da sam počeo relativno kasno. Kod mene je malo drukčija priča. Naime, da imam sklonost i talent u umjetničkom izričaju, otkrivam tek u 21. godini kada mi se iz temelja okrenuo moj pogled na život, odnosno svijet. Put koji sam tada odabrao istinski je moj i ni sekunde ne smatram da sam pogriješio u toj odluci.
- Koliko ti vremena treba za stvaranje jedne slike?
Teško je definirati trajanje nastanka djela. Puno je faktora uključeno u to; primjerice od inspirativnog procesa pa sve do tehničke realizacije. No, recimo da mi je za jednu sliku potrebno 17 godina istraživanja, učenja, neprospavanih noći te u konačnici iskustva.
- Do sad si održao izložbe u mnogim hrvatskim i europskim gradovima. Zašto se uvijek vraćaš Osijeku?
Za mene je Osijek grad po mjeri. Dopušta mi mir i vrijeme za stvaranje, inspirativan je te nudi sve što je potrebno za jedan sasvim normalan život. Doduše, tamo sam trenutačno, a tek je za vidjeti hoće li na mom životnom putu biti još nekih postaja.
- Dobitnik si i prve nagrade Sony za kratki film „Book“ iz 2012. godine. O čemu se radi u filmu i gdje se može pogledati?
Prvotna ideja filma nastala je zahvaljujući suradnji sa Svetislavom Cvetkovićem, umjetnikom iz BiH pri čemu smo imali jasan cilj koji se očituje u tematskoj okosnici. Naime, filmom smo željeli poslati poruku, našu interpretaciju današnjega svijeta koji je doslovce pretrpan informacijama. Kao sudionici današnjeg informacijskog sustava svjedoci smo iskakanju milijuna nepotrebnih informacija. U konačnici ne vidite, niti možete razjasniti bitno od nebitnog, korisno od nekorisnog.
- Picasso ili Kandinsky?
Kandinsky.
- Klimt ili Van Gogh?
Klimt.
- Suncokreti ili Zvjezadna noć?
Suncokreti.
- Vodeni ljiljani ili Rađanje Venere?
Vodeni ljiljani.
- Poznato je da njeguješ moderni retrobajkerski stil uz obaveznu bradu kao zaštitni znak. Koji su tvoji top proizvodi za urednu bradu te kako bi ju trebalo pravilno održavati i njegovati?
Što je muškarac bez brkova?! ? Brada je prepoznatljiv dio mene, a za koju je potrebna dodatna angažiranost. Brade su jako zahtjevne pa mogu reći da podrazumijevaju više njege nego recimo frizure. Što se tiče preparata, na tržištu ima svega, a o svakoj pojedinačnoj bradi ovisi i odabir najprikladnijega.
- Kist nekada zamijeniš mašinicom pa si crtaš po tijelu. Imaš li trenutno najdražu tetovažu?
Platno je zamijenilo tijelo. Moram priznati da je to postala neka vrsta opsesije. Slikam na svom tijelu i stvaram jedinstveni rad kojem se ne nazire kraj. Nastaje bez plana i smjernica. U principu, riječ je o jednoj tetovaži podijeljenoj na stotine fragmenata koji su redom sve interpretacije meni bitnih životnih trenutaka.
- Čime bi se bavio da nisi slikar i kustos?
S obzirom da se moja obitelj već dugo godina bavi ratarstvom, pretpostavljam da bih nastavio tradiciju. Recimo da bi to bio logičan odabir, no tko zna. Umjetnost me u potpunosti odredila tako da mi je iz ove pozicije vrlo teško uopće promišljati o drugim zanimanjima. Kakogod, bilo da je riječ o ratarstvu ili čemu drugome, siguran sam da bih se i tome posvetio u potpunosti jer sam u naravi radoholičar.
- Je li astronautima potrebna umjetnost?
Citirat ću tekst ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Branka Franceschija: „Je li riječ o retoričkom pitanju? Možemo li se u interpretaciji pozvati na analogiju s nazivom čuvenog SF romana Philipa K. Dicka Do Androids Dream of Electric Sheep? / Sanjaju li androidi električne ovce? Ovo sam pitanje uvijek razumio kao izraz stava da androidi kao ljudski proizvod imaju potencijal djelovati i postojati ljudskije od ljudi samih, kao što je to uostalom potvrdila legendarna ekranizacija romana u filmu Bladerunner u režiji Ridleya Scotta. Polazimo li od pretpostavke da smo u kontekstu narativa o ustrojstvu svemira svi mi zapravo astronauti na svemirskom brodu „Zemlja“, koji brzinom od 853 kilometra u sekundi juri svemirom, Šimunović u biti postavlja esencijalno pitanje o ulozi umjetnosti i umjetnika.
S obzirom da još nitko nije dao suvisao odgovor na vječno pitanje što je umjetnost, kao dovoljne dokaze da nam je umjetnost ne samo oduvijek i zauvijek potrebna, već da je i ultimativno obilježje ljudske prirode, možemo uzeti povijesnu činjenicu da je otisak dlana, jedan od prvih svjesnih tragova čovjeka u svemiru, zapravo likovne prirode te da se evolucija ljudskog likovnog izraza još uvijek odvija pred nama u radu svakog umjetnika. K tome, kao što je astronautima letenje važnije od ciljanog istraživanja svemira, tako je i umjetnicima stvaranje važnije od umjetnosti same. Slikati se mora i to predstavlja kraj svih pitanja.“
- Što je za tebe prava poanta umjetnosti?
Tijekom stoljeća, napisano je mnogo stručne i znanstvene literature koja još uvijek traga za definiranjem poante umjetnosti. Nadovezujući se na prethodno postavljeno pitanje, upotpunit ću ga svojim promišljanjem o poanti umjetnosti pa reći da je to moj svemir, moj svijet i sve što se nalazi u njemu, sve što me okružuje i u konačnici definira. Za mene je to prvenstveno igra i uživanje.
- Razumiju li današnji mladi jezik umjetnosti i kako bi ih ti privukao na izložbe?
Odgajanje publike, a pri tome mislim za bilo koji umjetnički izraz, pretpostavlja angažiranost koja u najvećoj mjeri predstavlja zadatak našim institucijama, obrazovnim i kulturnim. Primjerice, kada izlažete vani, odnosno izvan granica Hrvatske, može se primijetiti da ljudi drukčije gledaju na umjetnost. Ona je u njihovim životima sveprisutna i mladi su njeni konzumenti. U Hrvatskoj je situacija nešto drugačija. Ne želim upirati prstom u nikoga, no mislim da je svima jasno da ulaganje u razvoj kulturnog kapitala jedne zemlje, ustvari je i ulaganje koje zahvaća širi kontekst. Svakako je potrebno puno više raditi sa mladima i približiti im sfere umjetnosti, a najlakši način uvijek je u pravilu kroz igru, dakle na participativan način, bez suhoparnih informacija koje su u pravilu teške za procesuirati i odrasloj osobi. Umjetnost treba biti dio dječjih formativnih godina pa će im u odrasloj dobi sigurno biti interesantno „uživo“ doživjeti svijet jednog Goye ili njihova sugrađanina koji izlaže u lokalnoj galeriji.
Foto: Instagram, Dražen Benčević, Vlado Kos
