Bend The Strange, zajednička postava domaćih Bambi Molestersa i Chrisa Eckmana iz američke grupe The Walkabouts, 2004. objavili su odličan album, do drugoga im je trebalo punih četrnaest godina, a ususret večerašnjem koncertu razgovarali smo o glazbi i novom albumu s Daliborom Pavičićem…
Kako ste došli do ideje surf rocka u Hrvatskoj, naime tada takve domaće glazbe nije bilo?
Na samom početku smo se Dinko i ja našli… Dinko je svirao gitaru, družili smo se i odlučili smo zajedno svirati. Instrumentali su bili jedino što smo mogli. Ja jesam prije pjevao, ali zapravo svi pjevaju… Naše prve svirke jesu bile s vokalom, no okolina je reagirala na nas bez vokala, tako da smo odlučili krenuti u tom smjeru. Krenuli smo slušati i svirati tradicionalan surf, jako mi se sviđao taj gitarski efekt.
Što ste slušali, koji glazbenici su utjecali na vas?
Nije postojao kolektivni utjecaj. Dinko je slušao sve – od soula do raznih drugih pravaca, afričku glazbu je posebno upijao. Ja sam više bio okrenut punku u to doba. Nije postojao jedan utjecaj. Ja sam jako volio filmsku glazbu, na primjer Dimitri Tiomkin. Stari westerni iz 1950-ih su ostavili jako veliki utjecaj na moj glazbeni ukus i rad. Slušao sam i jazz, jako sam volio studijske gitariste, Billyja Strangea jako cijenim i slušam… To su gitaristi koji meni znače.
Prvi album Bambi Molestersa je napravio prilično veliki boom…
Prvi album je dosta davno izišao, u Hrvatskoj nismo mnogo svirali, osim u Gjuri i u Sloveniji. U to doba smo bili više slovenski bend nego hrvatski. Onda je album izašao za njemački label i odjednom je naša glazba postala jako popularna.
Drugi album smo radili pod labelom Dancing Bear i dosta se prodavao u Americi.
Jesu li vas nastupi u Americi privlačili?
Ne, nikada. Ja na Ameriku gledam malo drugačije. Imam idealiziranu sliku Amerike, valjda iz filmova i kako sam ostario ta slika se razbila i nikada me nije privlačila. Pred kraj benda smo imali dvotjednu turneju u Brazilu i onda sam uvidio koliko smo utjecali na bendove. Dođeš u Brazil i imamo popriličnu publiku, koja zna naše stvari. Mi jesmo imali, mislim 2004. godine, dvije pjesme u jednoj sapunici pa smo bili prepoznatljivi. No nastupali smo dosta godina nakon tako da mislim da nam to čak i nije toliko pomoglo. Njihova surf scena je jača nego u Americi, američki surf bendovi tamo nastupaju (skoro) na stadionima…
Moram priznat da teško surf žanr povezujem sa stadionima, velikim koncertnim prostorima, meni je to prvenstveno klupska glazba, posebno zbog atmosfere.
Nama je bio problem svirati na otvorenome, klubovi su nam uvijek bili draži. Klupske svirke su nam uvijek najbolje legle. Imali smo turneje po Njemačkoj, to nas je izgradilo kao bend. Naš scenski nastup se vremenom razvio u prepoznatljiv stil. Utjecali smo na bendove i mislim da smo u žanru ostavili trag i publika nam se obnavljala.
Napravimo skok mali u vremenu – suradnja s bendom The Walkabouts…
Chris Eckman se preselio u Sloveniju, oženio se i spontano smo počeli surađivati i pala nam je ideja na umu da napravimo album, prvi The Strange album i nikada nismo napravili drugi album do listopada 2018. godine.
Kako publika reagira na drugi album, posebno na vremenski razmak između prvog i drugog albuma?
Jako dobro. Recenzije su jako dobre, nema niti jedne loše recenzije, na koncertima publika jako dobro reagira. Zapravo su ocjene od vrlo dobrih do odličnih.
Jeste li oko svog rada ikada osjećali izraženi tzv. hype?
Da. No, koliko je to ok, toliko i nije. Pravih fanova svaki bend ima puno manje neko što se to pokazuje u trenutku popularnosti.
Prošlo je dosta vremena od prvog do drugog albuma, čak sam kao vaša slušateljica mislila da se drugi nikada neće niti dogoditi… Jeste li ikada imali planove?
Kada smo se već skupili u Vintageu, desila se poluspontana ideja da napravimo drugi album. Nismo imali dojam da ljudi nestrpljivo čekaju drugi album. No, trebalo je napraviti drugačiji album sada…
Kako izgleda taj proces? Jeste li ‘ispali iz fore’ ili je išlo prirodno?
Malo i jesmo (hahahha), no proces pisanja stvari se prilagodio tehnologiji. Chris je dobivao sređene (više manje) demo snimke i onda je pisao tekst ako bi mu snimka legla.
Je li je bilo Vama genijalnih ideja koje niste realizirali, tj. da ste Vi mislili da su super, ali eto, nisu završile na albumu?
Da. Ostalo je nešto stvari koje su meni bile genijalne, super, a Chris nije čuo sebe u tome. On ima specifičan glas, raspon glasa i sl. i neke stvari mu bolje leže od drugih.
Jeste li u kreiranju glazbe čuli Chrisa?
Ispočetka ne, no sve krene kao neka skica i onda pjesmu uređujemo.
Koliko dugo je trajalo stvaranje albuma?
Prilično smo brzi, nekih sedam, osam mjeseci. Sve skupa je bilo možda dvadeset dana studija.
Što možemo očekivati na večerašnjem koncertu – nove, stare stvari?
Sve. 🙂
Foto: Sanja Jagatić
