Mahkey je kantautor koji stoji iza albuma ‘Osobni karton izbjeglice’ – upoznajte ga

Grunge vokal uz pratnju klape? Može! Kantautor Mahkey je savladao još jedan izazov na putu do prvog studijskog albuma koji je nazvao „Osobni karton izbjeglice“. A nova pjesma „Povratak domu“ upravo je epitaf albuma, njegova intimna ispovijest koja je u trenutku završetka snimanja pjesme dobila jedan puno veći smisao. Upravo je ova pjesma, ali i cijeli novi album bio povod da se pobliže upoznamo s ovim glazbenikom čiju ćemo zanimljivu karijeru itekako pratiti.

• Izbacio si prvijenac “Osobni karton izbjeglice”, koji je po svemu jako intiman presjek tvog života, kako si se odlučio na to ogoljenje?

Odluka zapravo nije sama po sebi bila teška koliko je teško bilo doći do takve odluke. Osjećaj je isprva malo zbunjujuć, no to je moja priča, da i ja napokon shvatim i da krenem živjeti svoj život kako treba, punim plućima. Zato koliko god je čovjeku “teško” u određenim trenucima, toliko je oslobađajuće jer osjećaš dobre odluke, koliko god bile teške, znaš kamo ideš – prema sebi.

• Tko je Mahkey i kako je izgledao tvoj životni put?

Mahkey je zapravo jedno malo hiperaktivno dijete kojeg intuicija vodi kroz putovanje zvano život. Od samog početka u BiH, do Slovenije, Orebića, Njemačke do Zagreba ide mali Mahkey sa željom u srcu da bude sretan i da tu sreću dijeli s ostatkom svijeta. Neke se stvari nikada ne promijene. Borba sa samim sobom je najbitniji dio, često kad čovjek misli da je nešto izgubio, upravo tada radi ispravnu stvar. Ona ne dolazi uvijek uz komfor, nije ono što smo htjeli, već ono što nam treba. Strasti su moje pogonsko gorivo, svojevrsna ovisnost, to me goni, no treba biti oprezan jer se one znaju razmnožiti u količini gdje se čovjek izgubi, koliko god imamo dobre namjere. Balans nam je bitan, on nije konstantan, njega stalno pokušavam namjestiti. Mislim da je to taj “put” kako baždariti vlastiti životni balans.

• Kako si zadovoljan cijelim albumom, što ti je bilo najizazovnije u radu na njemu?

Album je ispao točno onakav kakav je trebao ispasti. Prvi je, ispovijest je, to je početna točka i testament vremena. S obzirom na okolnosti, najizazovnije mi je bilo shvatiti da je proces dovršavanja albuma duži nego što sam mislio, nego to ljudi misle. Glazbeni dio ako radiš svaki dan se vrlo brzo zakopa i rodi, no ovdje postoje ostale stvari i zapravo se 80% učiš strpljenju. Album je vani, a ja i dalje učim kako se strpjeti oko nekih stvari.

• Koji su ti glazbeni uzori, tj čija glazba te nekako najviše inspirira?

Meni “uzori” nisu klasična pojava već ja te glazbenike i ostale ljude gledam više poput inspiracije, prijatelje i znakove kraj puta. Od recimo Kurt Cobaina koji je prva takva ličnost u mom životu. Kad čovjek rezimira zvuči malo depresivno, ali morate uzeti u obzir da sam dijete 90-ih koje je odrastalo u Njemačkoj gledajući MTV i kako “Kurt Cobain” interpretira svoje srce. S godinama sam više ušao u Radiohead i Soundgarden. Sa mnom se nikada ne zna, impulzivno djelujem kada je u pitanju glazba. Određeni okidači su mi znali napisati pola “albuma” samo zato što eto ja ne slušam Depeche Mode, probudim se jedan dan, kao da me grom pogodi, upalim neku pjesmu i zabrijem totalno. Vjerujem da je to što “lovim” valove kako bi surfao na njima. Kada pričamo o uzorima više su to nekakve ličnosti poput Muhammad Alija koje me vuku na inspiraciju, životnu inspiraciju.

• Kako stvaraš? Imaš li neke ustaljene rituale ili to svaki put izgleda drugačije?

Evo, ne znam reći koja je točno procedura, jednostavno sam 24/7 u tome što radim, možda ne za gitarom, ali unutar sebe. Obično to budu čovjekove privatne katarze koje istjeraju mak na konac, što isprva zvuči kao da moraš biti loše da bi stvarao, ali to je samo prilika da odlučimo koja smo osoba na kraju dana. Ja odabirem pisati pjesme kako bi izvadio crninu ili barem dio nje iz sebe i ako uspijem, imam pjesmu koja je zapravo lekcija. I tako se ljudi pronađu u njoj, s istom lekcijom ili istim problemom. Najteže je napisati veselu sretnu pjesmu da ima smisao, jer kada čovjek osjeća sreću, a to su trenuci u danu, ne treba mu ništa više u životu. Kad je čovjek tužan ima sve vrijeme svijeta i ulaže svoje napore kako bi proživio svoju tugu. Najdraže su mi pjesme kada me potakne neki zvuk iz prirode, određena riječ koju čujem ili primijetim da je ušla u moj život, onda intuicija svoje uradi, barem za prvu ruku.

• Imao si prije mjesec dana koncert u Saxu? Kako je to prošlo. Kakvi su dojmovi sada kada se sve sleglo?

Bit ću iskren, ne sjećam se baš vlastitih dojmova, bio sam privatno iskopčan jer sam shvatio promociju kao neku uvertiru u sve što me čeka, ali mogu reći da mi je bilo drago vidjeti ljude koji su totalno doživjeli cijeli vibe benda, moj bend koji se zbližio iza nastupa govori isto da smo svi osjećali ono nešto. Najdraža činjenica mi je da su mi ljudi rekli da zvuči sve bolje uživo, to je po meni definicija rock ’n ‘rolla, to je definicija glazbe. Ona je živo biće. Na dobrom smo putu.

• Koji su ti planovi za skorije vrijeme? Gdje ćemo te moći slušati?

Upravo radimo na tome da zasviramo do kraja godine na nekoliko mjesta, bolje ne unaprijed govoriti, ali da to je dio vizije. Sljedeća godina je nadam se “kombi” godina gdje bismo trebali živjeti na kotačima, a to znači da se svira. Za neke stvari mi je prerano govoriti, ovo je najčudniji život kojeg vodim, a i prvi put mi je da ga živim i po iskustvu mogu reći da ne znam što će se dogoditi, no vizija je tu.

Foto: Promo