Psiholog Igor Čerenšek: Muškarci rijetko razgovaraju o svojim emocijama, ne uče kako se nositi s njima i ne traže pomoć

Zakoračili smo u mjesec muškaraca, poznatiji pod nazivom Movember. U studenom ćemo svu svoju pažnju posvetiti njima s ciljem svijesti o važnosti, prevenciji i brizi muškog zdravlja. Tako ćemo u našoj rubrici Journal Man ugostiti uspješne muškarce s domaće scene. Neke od njih već poznajete, a neke ćete tek upoznati. Cilj nam je pokazati paletu različitih priča o muškarcima koji svoje granice probijaju na raznim poljima. Svako u svojoj branši i na svoj način. Vidjeti koliko i na koji način brinu o svom zdravlju te na kraju otkriti što je to što ih čini sjajnim muškarcima. Prošli tjedan u našoj smo rubrici ugostili pjevača Marka Tolju, a ovaj tjedan gost nam je psiholog Igor Čerenšek.

Mentalno zdravlje muškaraca bilo nam je glavni povod razgovora sa psihologom Čerenšekom – osnivačem Mentalnog Treninga. Opće je poznato da muškarci veliku pažnju posvećuju izgledu svoga tijela pa nije rijetkost da ulažu u fizičko zdravlje, a poneki i u prehranu. Ipak, mentalno zdravlje je ono što često znaju zanemariti, a daleko je od zanemarivog. Igor Čerenšek tako nam je otkrio koliko i na koji način muškarci u Hrvatskoj zapravo ulažu u mentalnu higijenu te kako se nose s emocijama. Osim važnih odgovora na ovu temu, Igor je s nama podijelio i ponešto o svom radu, projektima na koje je ponosan, svojoj bivšoj plivačkoj karijeri te životu u Americi. Sve to i još više saznajte u nastavku intervjua.

• Obilježavamo Movember u kojem je naglasak svakako na raku prostate, ali i na generalnom zdravlju muškaraca. Iako nekad pod pojmom zdravlje zaboravimo na mentalno zdravlje, ono je jedno od važnijih. Koliko muškarci u Hrvatskoj istinski održavaju mentalnu higijenu?

Moj je dojam da je direktno ulaganje u mentalno zdravlje kod muškaraca znatno manje nego kod žena. Muškarci se rijetko javljaju za individualan rad ili rad u grupi s psiholozima ili psihoterapeutima. S druge strane, indirektnih oblika ulaganja u mentalno zdravlje ima puno pa gledajući s te strane muškarci ipak nešto ulažu. Ipak ne na razinama koje bi bile optimalne. Primjerice, u Mentalnom treningu statistika muških klijenata nam je takva da se za individualnu suradnju odlučuje 1 muškarac na 9 žena. Za grupne radionice taj je omjer još gori – 1:12 u korist žena.

• Kada bi situaciju pogledao malo kroz svoje muško društvo, koliki postotak tvojih prijatelja aktivno radi na svom mentalnom zdravlju?

Rekao bih da gotovo svi moji muški prijatelji u mentalno zdravlje ulažu gotovo isključivo kroz tjelesnu aktivnost i poneki kroz prehranu. Iako je većina njih doista posvećena tim oblicima ulaganja i dalje su to posredna ulaganja gdje konkretan rad i stručna podrška izostaju.

• Muškarci češće imaju problema s izražavanjem emocija od žena. Radije trpe, nego da kažu kako ih nešto muči. Suze doživljavaju kao znak slabosti, a ne hrabrosti. Koji je recept za temeljnu promjenu ovog problema?

To je točno. Izbjegavanje, poricanje ili guranje emocija pod tepih omiljeni su nam stilovi „suočavanja“. Za iskrenu autentičnu reakciju, koja može uključivati i suze, potrebno je prihvatiti svoju ranjivost, iskazati hrabrost i pokazati povremenu „slabost“. Suze nisu slabost, ali mi smo ljudi pa po definiciji moramo imati trenutke slabosti koje bi bilo zdravije popratiti iskrenom emotivnom reakcijom. Takvi su trenuci rijetki, a promjena bi zahtijevala dugoročno drugačiji odgoj muške djece i promjenu društvenih poruka koje nam se serviraju od malena. Naznaka promjene ima u odnosu na period prije nekoliko desetljeća, ali i dalje imamo velik prostor za napredak.

• Snagu često poistovjećujemo s količinom mišića na tijelu, ali snažan muškarac ima više dimenzija. Po tvom mišljenju, koje su odlike snažnog muškarca?

Po mom mišljenju postoji nekoliko odlika snage kod ljudi bez obzira na spol i rod. Rekao bih da su to načini suočavanja sa stresom, donošenje odluka u stresnim situacijama, spremnost na iskrenu autentičnu komunikaciju, ulaganje u osobni i profesionalni rast i razvoj, iskazivanje bezuvjetne ljubavi i otvorenosti prema bližnjima.

• Zdravu glavu treba s vremena na vrijeme „čistiti“ i kada smo dobro. Ipak, život ne pita ni dob, ni spol pa ljudi sve više obolijevaju od težih bolesti. Jedna od njih koja nam je trenutno u fokusu je rak testisa i prostate. Lijekovi su nešto bez čega se bolesti ne mogu pobijediti. Ipak, je li „čista glava“ ona koja čini razliku u ozdravljenju?

Ne bih išao toliko daleko da kažem da je to glavna stvar, ali svakako čini razliku. Loši načini suočavanja s teškim životnim situacijama dodatno narušavaju naše zdravlje pa nam dugoročan negativan stresni učinak može otežati borbu s takvim bolestima. Pritom se narušava funkcioniranje našeg endokrinog, respiratornog i gastrointestinalnog sustava.

• Na koji način je najbolje pristupiti i dati podršku našim partnerima, muževima, tatama, prijateljima ili braći za koje vidimo da se s nečim bore? Bila to bolest ili neki drugi oblik problema.

Najbolji bi bilo biti prisutan i jasno dati do znanja da smo tu, spremni slušati i provoditi vrijeme s njima koliko im je potrebno. Dodatno, svi smo različiti pa razgovor s bližnjima o tome kakav vid podrške trebaju i očekuju od nas je moja preporuka. Treba biti uporan i  pokušati nekoliko puta jer na prvu muškarci ne kažu što doista trebaju.

• Pronašli smo jedan podatak koji kaže da je zastupljenost muškaraca u populaciji 49%, a gotovo 80% svih suicida u svijetu su suicidi muškaraca. Nama ova brojka izgleda alarmantno pa nas zanima tvoje stručno mišljenje? Koji su po tebi najbolji načini da se ove brojke dugoročno smanje?

Moguće je da jedan dio razloga zašto muškarci u ovom postotku počine suicid zato što nemaju dojam adekvatne socijalne podrške kroz odrastanje i u odrasloj životnoj dobi. Ne razgovaraju o svojim emocijama, ne razvijaju adekvatnije oblike nošenja s njima i ne traže pomoć. S druge strane, broj pokušaja suicida je veći kod žena, ali muškarci biraju smrtonosnija sredstva. Od tuda i ovakve statistike. Najbolji način za smanjenje brojki je kontinuirana edukacija i osvještavanje o problemu suicida, ali i narušavanja mentalnog zdravlja muškaraca. Uz to naravno i poticanje muškaraca za traženje pomoći i podrške na nacionalnom nivou. Dakle, normalizacija stručne podrške i ulaganja u mentalno zdravlje.

• Aktivno si se bavio sportom, točnije bio si profesionalni plivač. Za one koji ne znaju, Hrvatsku si predstavljao na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. Je li to razlog zašto si se odlučio baviti psihologijom sporta? Što je presudilo prestanku tvoje plivačke karijere?

 Karijera sportaša nekad mora završiti, a moja je završila iz potrebe za promjenom. Zbog sporta sam upisao psihologiju, a 2008. godine je došlo vrijeme za novu stranicu u životu i napuštanje sporta kako bih se bavio psihologijom. Spajanje psihologije i sporta za mene je bio jednostavan i logičan odabir.

• Uz sport, studirao si i završio psihologiju na Sveučilištu Minnesota. Amerika je san mnogima, a ti si taj san živio. Kod njih je sasvim normalno imati psihologa. Kod nas to još uvijek nije uobičajeno, a osobito nije bilo prije više od 10 godina. Zašto si se vratio u Hrvatsku i je li ti žao što karijeru psihologa nisi gradio „preko bare“?

 Naravno da se ponekad pitam kako bi bilo da sam ostao, međutim nije mi žao jer sam u Hrvatskoj kreirao neku svoju priču. Krenuo sam iz nule i gradio malo po malo nešto na što sam danas ponosan. Da sam karijeru krenuo graditi u SAD-u nisam siguran bi li krenuo u smjeru poduzetništva tako brzo, a to je nešto što me danas podjednako veseli kao i psihologija.

• Osim sa sportašima, radio si i radiš na mnogim projektima među kojima je trenutno Život na vagi u sklopu kojeg te viđamo na televiziji. Kad se osvrneš na sve što si do sada napravio kao psiholog, koji projekt bi izdvojio kao najveći uspjeh? Postoji li uopće formula za uspjeh?

 Hm, nema smisla isticati uspjehe pojedinih projekata jer svaki je u svoje vrijeme meni osobno bio najveći uspjeh, uzevši u obzir moje tadašnje mogućnosti. Ipak, posebno sam ponosan na stvari koje ostaju iza mene, a to je Mentalni trening i ideja koju sam pokrenuo prije 14 godina. I knjige koje sam napisao putem. Jedna nova, priručnik za sportaše, izlazi za svega 2 tjedna. Formula za uspjeh svakako postoji, vjerujem da je glavni sastojak rad a ostale biramo sami, svako za sebe.

• Sportaš, psiholog, autor nekoliko knjiga… Koja od ovih uloga ti se najviše sviđa i odakle uopće ljubav prema pisanju?

 Biti sportaš onda bilo je super jer sam se na momente osjećao kao da mogu ostvariti sve snove. Biti psiholog danas mi je super jer pomažem ljudima da ostvare svoje snove. I na kraju, pisanje je moj san oduvijek i mislim da će mi to u budućnosti biti dominantna odluka. Pisanje volim otkako sam bio klinac, što ne znači da sam u tome dobar ili da sam bio dobar. Jednostavno ga volim jer mi daje priliku da se izrazim jasnije, prenesem poruku i ostavim dojam, a s druge strane daje mi priliku i da sam sebe „čujem“ i oblikujem.

• Na koji način ćeš dati svoj doprinos ovogodišnjem Movemberu? Puštaš li brkove i na koji način brineš o svom zdravlju?

 Ove godine mislim da će moj najveći doprinos biti prehrana koju sam prilično regulirao izbacivši velik dio stvari koje smatram lošim za svoje zdravlje. Prije otprilike godinu dana negdje u ovo vrijeme pokrenuo sam značajnu promjenu u vidu brige o zdravlju. Obavio sam sve pretrage i preglede koje imaju smisla i moram priznati da moje ondašnje odluke traju i danas.

• Da moraš odabrati samo jednu mudru rečenicu koja te najbolje opisuje, koja bi to bila? I kao šlag ovom razgovoru – što bi rekao da je ono što te čini sjajnim muškarcem?

Rečenica bi bila: Nikad ne odrasti i nikad ne prestani rasti.

Ne mislim da postoje sjajni ljudi pa tako i sjajni muškarci. To bi značilo da je izvrsnost ili uspjeh destinacija na koju kad dođeš nema mrdanja. Svi mi radimo i dobre i loše stvari pa trajna ocjena za mene nije moguća. Ako me pitaš što sjajno radim, mislim da je to moj trud. Trudim se biti blaži prema sebi i drugima, bolji u slušanju. Trudim se zadržati svoju autentičnost i iskrenost u komunikaciji i trudim se ne bježati od svojih emocija, kad već tako spremno prihvaćam tuđe.

Posebno hvala Lemon Market baru na ustupljenom prostoru za snimanje

Foto: Sanja Ebip Jagatić