Filip Juričić za Journal: Zašto voli igrati likove koji mu nisu slični, što gleda i u kojem žanru se vidi
Jedno od naših omiljenih lica s TV-a je Filip Juričić. Ne treba ga puno predstavljati, poznatog glumca već dvadeset godina gledamo na našim ekranima, a sada se vratio s ulogom u kakvoj ga nismo do sad imali prilike gledati. Glumi Veljka Sriću, čovjeka s dvostrukim životom u novoj seriji Nove TV, U dobru i zlu. Uz taj angažman, sprema i novu predstavu u Kazalištu Komedija na čijim je daskama već deset godina. Filipa smo uspjeli uhvatiti između pauza od proba i snimanja, a otkrio nam je što ga je privuklo Veljki Srići, kojih likova se najradije sjeti te u kojem žanru bi se volio okušati. Razgovor donosimo u nastavku.
Vratili ste se na male ekrane s novom ulogom u TV seriji U dobru i zlu. Moramo primijetiti da je Veljko Srića drugačiji od svih likova koje ste do sada igrali. Što vas je privuklo seriji?
Što me privuklo Veljku Srići? Pa privukao me izuzetno jedan dobar scenarij, kakav već dugo nisam dobio u ruke. Mislim da je ta prva epizoda kako je napisana, dostojna bilo koje Netflixove serije i nečeg još kvalitetnijeg od toga. Baš je bila napravljena onako u nulu točno, a i Nova TV se iz godine u godinu trudi nekako napredovati i raditi sve bolji sadržaj, tako da sam vjerovao da će to i produkcijski biti bolje pokriveno, što se i nekako i vidi. Ja stvarno mislim da je prva epizoda, a i dalje, na visokom nivou.
Privlačilo me što je to jedan drugačiji lik od kojih sam do sada igrao. Sada malo idem u ove zrelije likove. Do sada sam uvijek igrao neke mladiće, ljubavnike, zaljubljene i negativce, a sada su to malo punokrvniji i zreli ljudi te jedna uloga koja, ja se nadam, označava jednu moju stepenicu više i odrastanje u tom poslu i u glumi i likovima koje ću dalje igrati, ako Bog da.
Volite li igrati likove koji su totalna suprotnost vama ili vam je ipak draže kada se možete poistovjetiti s likovima?
Pa volim da lik ima nekakav pomak od mene, ne volim da je nekad i presličan meni. To mi je nekako i najteže za igrati. Znate kako je u Hollywoodu. Čim lijepa glumi ružnu, Sean Penn gay ulogu ili dobar lošeg, to su većinom oskarovske uloge tako da je zanimljivo uvijek glumiti nešto što ti je sušta suprotnost jer ja mislim da u nama svima žive razni likovi, a da mi glumci imamo tu priliku pustiti druge likove da ožive u nama. Uvijek je zanimljivo pustiti van nešto što ti nisi. Takva mi je bila uloga Dinka Bilića u Larinom izboru. To je bio baš psihopat jedan, opasan i zao čovjek. Zanimljivo mi je to bilo, kao da sam izbacivao svo zlo iz sebe kroz njega, tako da mi je to odgovaralo. Ali volim i dobre i kvalitetne uloge u dobrim i kvalitetnim produkcijama. To je ono što si uvijek želim. S dobrim i kvalitetnim kolegama s kojima igram.
Sve je to zapravo teško jednodimenzionalno objasniti. Da bi stvari bile dobre i da bi serija ili predstava pogodila, mora se puno stvari poklopiti. Od scenarija, glumaca do i onog zadnjeg gaffera. Ali nitko nije zadnji, svi su prednji kada svi ljudi žive za taj jedan projekt. Evo, ako imam sad priliku se zahvaliti svima, i Novoj TV i mojem kazalištu te tim ljudima koji su oko scene koji ti pomažu i osiguravaju uvjete da ti možeš nešto napraviti. Dobra uloga je zbir puno dobrih stvari koje se poklope.
Jedno ste od najprepoznatljivijih lica s TV-a. Prisjetimo se samo uloge Marka u Ljubav u zaleđu ili Dinka iz Larinog izbora. Odigrali ste brojne likove kroz razne medije. Postoji li neki kojeg se rado sjetite, kojeg vam je malo teže ‘pustiti’?
Svi su to meni dragi likovi. I Dinko Bilić i Marko Marušić kao moja prva uloga, Marko Lasić iz Na granici… Bilo je tu i puno uloga u kazalištu. Mladić u predstavi Žaba, Hans von Wittenstein zu Wittenstein u predstavi Ondine na Dubrovačkim ljetnim igrama, što je bila moja prva velika uloga. Bilo je sad tu već puno likova koje je teško pustiti kojih se uvijek sjećam s osmijehom koje sam uživao igrati, a koje je onda i publika uživala gledati. Nekad tako s tatom pričam i on veli ‘pa ti si na pola sine’. I je to tako, evo već 20 godina se aktivno bavim ovim poslom tako da imam svojih likova u škrinjici kojih mi se uvijek drago sjetiti, a drago mi je naravno i kad ih se publika sjeti.
Trenutno pripremate i predstavu u Kazalištu Komedija. Možete li nam otkriti o čemu je riječ?
Radimo predstavu Peripetije sa psihijatrije. Od Joe Ortona je inače tekst koji se zove Što je sobar vidio. To je tekst iz 60-ih, dosta star koji je bio veliki hit. Zanimljiv je bio tekst kad smo ga pročitali, ali naš redatelj Ivan Leo Lemo koji je izuzetno strastven, ali i fantastičan dramaturg je taj tekst obradio, osuvremenio i aktualizirao, ali na jedan sofisticirani i kvalitetan način. Radimo jednu vrlo zanimljivu i zahtjevu predstavu. Bliži se premijera tako da u meni titra i trema. Treba nam se još puno stvari preklopiti, ali imamo fantastičan ansambl. Moj prijatelj Goran Malus igra glavnu ulogu i vjerujem da će biti fantastičan, Adam Končić ima dobru ulogu, Mila Elegović, Roko Sikavica, Ivona Kundert i mlada Ružica Maurus. Tu je još i zbor našeg kazališta. Tako da je to jedna dobra ekipa i vrlo strastven i zagrijan redatelj koji nam daje puno i nadam se da ćemo uspjeti odgovoriti na sve njegove zahtjeve i da ćemo napraviti jednu predstavu o kojoj će se pričati.
Zaposleni ste u Komediji već desetljeće. Koliko vam je kao glumcu bitno biti dio takvog kolektiva?
Izuzetno mi je bitno i drago da sam član Kazališta. Oduvijek sam to htio i dugo sam to čekao. Trebao sam kao mlađi glumac s 25 godina otići u Gavellu, međutim to se nije dogodilo iz nekih mojih privatnih razloga. Nekako su mi zvijezde bile krivo posložene u tom trenutku. Kad sam 2014. dobio angažman u Komediji, bio sam jako sretan. Umanjio se stres u meni jer je ipak bilo malo lakše da si možeš priuštiti otići na bolovanje i da imaš pravo na godišnji odmor. Kako se kaže – lakše se diše! A i izuzetno mi je bitno biti član ansambla, to je moja glumačka družina i moji prijatelji. Volim doći među njih, oni te uvijek stave na svoje mjesto.
To su sve vrijedni glumci i jedna luda, opičena škvadra s kojom uživam raditi te sam ponosan da sam jedan od njih. To je moj drugi dom i tako se tamo osjećam. Od vrha do dna poznajem sve ljude i svi poznaju mene, svi se uvažavamo i volimo i mislim da stvaramo dobar program, a da ćemo stvarati još bolje.
Ostani u korak
s trendovima
Prijavi se na Journal newsletter.
Često se glumci i glumice ne stignu doma opustiti uz neku seriju ili film. Je li tako i kod vas ili ipak gledate nešto u zadnje vrijeme?
Pa dobro ste rekli, evo baš u ovoj fazi je teško. Možda će blesavo zvučati, ali ja se češće opuštam uz nogomet, jako volim sport gledati. Gledam i serije, a volim gledati nešto dobro. Ja sam iz doba devedeseti i kao dijete sam uvijek volio drame, kad su to bili stalno fantastični filmovi i serije koje su važne. Danas mi je to gomila svega, a jako rijetko izvučem nešto kvalitetno. Taj Netflix je sad užasno popularan, no često ostanemo na tome doma da kopamo i tražimo, a ništa ne nađemo. Od 20 serija koje sam pogledao, tri su mi bile dobre. Fantastična serija u zadnje vrijeme mi je bila Chernobyl. Tako i dobre filmove zadnjih godina mogu na prste jedne ruke nabrojati. Primjerice, Elvis mi je bio dobar, Toma mi je bio fantastičan. Ali prije, u doba ‘mojih’ glumaca poput Jacka Nicholsona, Toma Hanksa, Seana Penna, De Nira, Pacina, pet filmova nominiranih za Oscar bi bili jedan bolji od drugog. A u zadnjih deset godina se ni sjećam pet filmova koji su bili nominirani.
Smanjila se ta kvaliteta filmova koji izlaze ili sam ja odrastao, ne znam. Tako da volim jako gledati i dalje serije i filmove, no volim uhvatiti nešto baš kvalitetno nakon čega se zamislim i što me dirne. Ili Top Gun 2, to je dobro! Nije ni loše pogledati tako nekakav blockbuster u IMAX-u. Ali imam osjećaj da tih stvari ima manje nego prije.
Karijera vam se proteže već 20 godina i okušali ste se u svemu, no sigurno postoji nešto u čemu biste se još voljeli okušati. Da ne postoje granice i da imate sve mogućnosti na svijetu, što biste voljeli igrati?
Ja često kažem da mi Bog siđe na zemlju i kaže ‘ajde Filipe što bi ti htio, koji žanr i radit ćeš u hollywoodskoj produkciji’ da bi to bio western. Da sam kauboj i jašem na konju, da imam pušku i dva pištolja za pasom. Ali da nema granica, bilo bi tako puno toga. Ima i redatelja u Hrvatskoj koji mi se sviđaju. Sviđa mi se jako sve to što radi Bjelogrlić, on može napraviti fantastične stvari. Ima i europskog filma dobrog, ima skandinavskih stvari koji mi se sviđaju pa sam gledao i jedan fantastičan ruski film. Volio bih raditi s tim nekim genijalnim redateljima koji rade odlične stvari.
Volio bih raditi u najvećim produkcijama kad ne bi bilo granica, ali isto tako bih volio ponoviti jednu glavnu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama da ispravim jednu grešku iz mladosti koja mi se dogodila. Uglavnom, da skratim – volio bih potentne i kvalitetne uloge, da sam ih u stanju iznijeti, da radim u dobroj produkciji i okruženju s kvalitetnim ljudima kojima je stalo onoliko koliko i meni, a jako mi je stalo da napravim još za života dobrih stvari.
Zahvaljujemo Kazalištu Komedija na ustupanju lokacije za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić