Movember na Journalu: Razgovarali smo s Dinom Pešutom, jednim od naših najtalentiranijih pisaca
Dramaturg i romanopisac Dino Pešut početkom ove godine postao je novo pojačanje Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon sad već više od pola godine, ispričao nam je kako se snalazi, koju predstavu sprema i što misli o pojmu muškosti u 21. stoljeću. Dino je povodom Movembera gost naše rubrike Journal Man, a on je nas ugostio u HNK gdje smo proveli ugodno popodne.
Početkom ove godine dobio si novi angažman – dramaturg u zagrebačkom HNK. Sada kada je od toga prošlo više od pola godine možeš nam reći kako ti ide ta uloga i što sve podrazumijeva?
Pozicija dramaturga je poprilično kompleksna. To je na neki način profesija suradnje i koautorstva na različite načine. Tako da prije ovoga sam radio na puno predstava kao dramaturg s raznim redateljima i redateljicama što je ostao kao jedan aspekt posla u HNK. A drugi aspekt je zapravo rad s ravnateljicom kazališta – razgovarati i pridonositi sukreaciji repertoara i raznih programa koji se ovdje događaju. Tako da je cijelo vrijeme akcija između koncipiranja i praktičnog rada na predstavama.
A za one koji ne znaju što je uopće posao dramaturga, možeš li malo objasniti?
Mislim da se profesija dramaturga mijenja s kazalištem kao takvim. Ovo je isto nešto o čemu kontinuirano moram razgovarati s obitelji i prijateljima, ali ovako ukratko: kad je krenulo krajem 19. stoljeća je bila neka ideja da postoji osoba unutar kazališta koja promišlja repertoar i repertoarne politike. Ali onda kako se kazalište i rad na predstavama počeo mijenjati, tako je redateljicama i redateljima trebao sugovornik pri konceptualizaciji, netko tko je neka vrsta vanjskog oka, ali tko kreira predstavu. Mi smo suautori, prvi gledatelji, prvi kritičari… U zadnje vrijeme, u projektima na kojima radim je uključeno i dosta pisanja. U klasičnijem smislu je to analiza i obrada teksta ili na neki način prilagodba dramskih tekstova za određenu predstavu. Nekad to može biti pisanje adaptacija ili prilagodba.
Tako da je to toliko široko polje, a to je samo za kazalište. Mi se još obrazujemo za rad u performansu. Puno dramaturga i kurira ili ode u produkciju i postoji cijela filmska dramaturgija koja se bavi scenarijem. I onda na to sve još i kritika i teorija. To je bilo nešto i što me privuklo polju, nešto što će objediniti film, kazalište i teoriju.
Znači to ti je bila ljubav, zbog toga si se počeo baviti pisanjem?
Pisanje se nekako odgonetnulo preko studija. Studij Dramaturgije je koncipiran da konstantno paralelno radiš dramsko pismo, scenaristiku, pismo za izvedbu ili analitičko pismo. Tu negdje je i krenulo, valjda se nešto u meni otvorilo.
U HNK radiš i s dramaturginjom Mirnom Rustemović. Kako ide ta suradnja i kako vidiš vaš doprinos renomiranom kazalištu poput HNK?
Mislim da imamo izvrstan odnos. Sada se odnedavno kao ravnateljica Drame priključila i Tena Štivičić koja je još jedna dramaturginja. Zapravo stvaramo prostor dramaturške analize i promišljanja repertoara i predstava. Mirna i ja smo u kazalištu nekako vrlo leteći jer zapravo cijelo vrijeme moramo pokrivati način na koji funkcionira kazalište, ali i sjediti na probama što onda stvara jednu dosta dinamičnu situaciju. Razgovaramo s ansamblima, redateljima, redateljicama koji dolaze. Mirna i ja smo i generacijski bliski, a mislim da smo i na razini ukusa na sličnom planu. A što ćemo doprinijeti? Došao sam tu relativno nedavno i hoće li se uopće u ovako velikom sustavu vidjeti cjelovit doprinos to tek treba vidjeti u narednim sezonama.
A na čemu radite sada?
Mirna je započela predstavu Zastave prema romanu Miroslava Krleže, a ja sam zapravo sada u pripremama za predstavu Zločin i kazna od Dostojevskog.
Jedan si od najtalentiranijih mladih pisaca u Hrvatskoj što dokazuje i činjenica da si nagradu Marin Držić dobio više puta. Što misliš da je potrebno da tekst rezonira s publikom, ali i kritikom?
To je teško za reći. Mi stalno želimo publiku kategorizirati na određen način i vidjeti je kao neku monolitnu strukturu ljudi, a to je zapravo gotovo nemoguće. Ali tu i tamo se dogode predstave, tekstovi ili romani koji ubodu neku potrebu. Meni se čini da nekad dobra umjetnost predvidi potrebu koja još nije osviještena ili temu s kojom se rezonira i onda se dogodi neka vrsta prepoznavanja.
U kazalištu se to treba poklopiti ne samo sadržajno, nego estetikom i pristupom. To se ne događa toliko često i možda je nerealno to očekivati u svakom naslovu, ali treba razmišljati i opipavati bilo publike. Kazalište je tu po meni jako dobro jer je relativno brzo i kontinuiran je rad. Zato treba osluškivati koje su to teme koje se sad provlače i prožimaju društvom. Svi umjetnici, u bilo kojem polju u kojem rade, su zapravo od ovog svijeta i žive s njim.
Je li kod romana isti slučaj i je li ti pisanje romana osobnije?
Apsolutno. Mislim, romani se pišu puno dulje za razliku od kazališta gdje je naglašen kolektiv. Romani se pišu u samoći i čitaju u samoći. Iako je roman, kako mi se u zadnje vrijeme čini, puno demokratičniji medij. Svaki mali grad ima svoju knjižnicu i knjige su relativno dostupne, za razliku od kazališta. Primjerice, u Zagrebu ima puno više izbora kazališta nego u nekom manjem mjestu. Knjiga je raspršenija, ali čin pisanja i čin čitanja su intimni. Tako da, nešto je sigurno osobnije. Makar u načinu na koji se roman piše i konzumira, ali opet obuhvaća širu grupu ljudi.
Tvoji romani sadrže protagoniste o milenijalcima u današnjem svijetu, o mladim muškarcima koji se pokušavaju pronaći. S obzirom na to da nam se u studenom obilježava Movember, kako ti gledaš na pojam muškosti u 21. stoljeću?
Pojam muškosti, ali i ženstvenosti kroz povijest se uvijek redefinira. Nisam siguran da ja uopće znam što to znači, nisam siguran da sam ja osoba koja se strašno voli grabiti uz bilo koje čvrste konstrukte, ideje ili očekivanja okoline. Jer ta očekivanja znaju postati pretijesna i krenu žuljati. Pogotovo kad govorimo o muškosti. Ta očekivanja mi se nekad čine strašno tijesna i uska, a katkad užasno široka i prevelika da bi ih jedna osoba popunila.
Kad gledam od svog djetinjstva, pogotovo u društvu toliko žena, a i sad kroz karijeru, trebalo mi je neko vrijeme da sa sobom definiram što je to muškost za mene. Isto tako možemo gledati koja je reakcija okoline. Možemo se osloniti na neke podatke da su muškarci skloniji usamljenosti koja je definitivno epidemija u suvremenom svijetu, sklonost suicidu je također veća kod muškaraca nego kod žena. To ukazuje da ovaj svijet zapravo ne dopušta ili nije našao neke alate da se artikuliraju nježnije i krhkije strane muškosti.
Što se tiče romana, imaš dva objavljena, kada će treći? Možemo li ga očekivati?
Uvijek se postavlja to pitanje ‘koliko si dugo pisao roman?’. Uvijek svi misle na taj proces tipkanja, koliko dugo sam tipkao roman, ali ja mislim da se on piše unutar nas puno dulje. Možemo to usporediti i s ljubavnim vezama. Drame se pišu puno kraće pa je to onako jedna uzbudljiva avantura i drame te, ako imaš sreće, odvedu u kazalište i na premijere i to je dosta bombastično. A roman, kad jednom odlučiš, ne znaš koliko će trajati, ne znaš hoće li bit dobar ili loš. Ali mislim da se u meni već nešto piše, tako da čekam da se nešto okine. Mislim da će se to u jednom trenutku pojaviti jer pisanje je moja najsigurnija oaza.
Koji bi savjet dao mladim dramatičarima i piscima koji žele poći tvojim stopama?
Ja uvijek poslušam kad ljudi kažu ‘moj život bi bio roman’ i to je istina. Bilo koja vožnja u taksiju, bilo koji razgovor s osobom koju ne poznaješ, sve to može biti jedna priča. Mi već dolazimo na ovaj svijet s užasno puno priča. Neke su ispričane unutar obitelji, neke su neispričane, neke osjećamo kao istinu, neke su laži u kojima živimo… Mislim da jedina stvar koja je ključna, osim discipline i posvećenosti tome, je znatiželja. Tako da ako postoji ijedan savjet onda bi to bilo da kroz ovaj svijet idu sa znatiželjom. A onda će se vidjeti što je to – je li to priča, pjesma, slika, podcast, bilo što. To je pogon jer pisanje je otvaranje prema svijetu.
Zahvaljujemo se Hrvatskom narodnom kazalištu na ustupanju lokacije za snimanje.
Foto: Sanja Jagatić
