

Prvi dani proljeća i buđenja prirode nerijetko budu popraćeni izjavama kako je život ljepši čim smo se odmakli od zimskog sivila. Sasvim je prigodno da je naš novi sugovornik osoba koja o ljepoti življenja svjedoči i u tim, sada za nama, tmurnim danima. To je Bruno Šimleša, poznati pisac, kolumnist, predavač i televizijski voditelj.
Naš inicijalni susret bio je zakazan nakon što je njegovo djelo A što kad se naš netko razboli stiglo u knjižare. No, budući da je plodonosan autor, na police je u međuvremenu stigao i naslov Kako kreirati najbolju godinu u životu. Koja mu je najteža, ali ujedno i najlakša uloga, kako održava mentalnu higijenu te koje su njegove životne radosti, Bruno nam otkriva u nastavku.


- Vratimo se nakratko na početak, kako se jedan sociolog našao u području popularne psihologije?
Međuljudski odnosi (koji su bili fokus mojih ranijih knjiga) područje su socijalne psihologije pa i nisam tako daleko otišao od svog obrazovanja. Iako nikad nisam pisao iz znanstvenog rakursa, već osobnog. Ako pišem o tome zašto dolazi do preljuba to je zato što sam o tome razgovarao s bar 500 ljudi koji su ga proživjeli. Ili ako pišem o razvijanju zdrave ljubavi prema sebi, govorim to iz pozicije osobe koja je o tome razgovarala s barem 1000 ljudi. Svoje sam ideje brusio u izravnom kontaktu s ljudima i njihovim konkretnim životnim situacijama, prije nego pregledavanje stotine znanstvenih istraživanja. Iako sam, naravno, i njih ponekad konzultirao.
- Kada pogledaš danas na svoju karijeru – na što si najponosniji? A na čemu si zahvalan?
Ponosan sam što sam uspio na svoj način. Moje knjige ne vrijeđaju inteligenciju čitatelja, što znaju raditi knjige iz tog područja, niti javno glumim da sam nešto što nisam. Jer mnogi mi marketinški stručnjaci savjetuju da ne govorim o polarizirajućim temama jer ću tako izgubiti čitatelje pa i lajkove. Ali šutnja nije zlato. Šutnja o ključnim društvenim temama nije zlato. Bolje je izgubiti neke čitatelje, nego obraz! Tako da mi je drago što sam uspio, alina taj način nisam iznevjerio sebe i svoje vrijednosti.


- Već 15-ak godina si čovjek na terenu koji aktivno pomaže oboljelima od raka u nošenju sa svojim izazovima. Težak, plemenit, ali i ispunjujuć zadatak – vjerujemo. Što si osobno najviše naučio iz ovog iskustva?
Sada se već približavamo 20-oj godini te uloge i to je najteža i najlakša uloga u mom životu. Najlakša je jer nemam izbora i jednostavno osjećam da trebam sebe dati tako da budem nečija pratnja u borbi za zdravlje. Naravno da se nikada ne miješam u medicinski dio liječenja jer danas ima i previše Fejs sveznajućih doktora. Ali iskustvo je pokazalo da tijelo ima veću šansu za pobjedom kada je psiha na mjestu i tu vidim svoju ulogu. Do prije nekoliko godina nisam o tome javno govorio, ali onda sam dobio nagradu od Udruge Sve za nju koja pruža psihološku pomoć oboljelima od raka, a kasnije sam i dio iskustava prenio u knjizi (P)ostati zdrav pa je saznao veći broj ljudi.
Sada se već skupilo nekoliko tisuća sati razgovora s oboljelima od raka i praćenja u svim mogućim situacijama i dobio sam drugačiju životnu perspektivu. Iako nisam uz njih naučio kako je život svet, imao sam taj dojam i ranije. Ali se to definitivno potvrđuje iz dana u dan. Od jednog takvog razgovora do drugog…
- Niz crnih događaja posljednjih mjeseci je ukazao kako, usprkos svim nastojanjima, i dalje postoji stigma oko održavanja mentalnog zdravlja. Puno je koraka kako nešto promijeniti, no koji bi bio prvi?
Mislim da smo ipak napravili velike pomake u destigmatizaciji mentalnih poteškoća pa onda i brige za vlastoto mentalno zdravlje. Daleko od toga da je taj posao gotov, ali ipak smo nešto mudriji nego prije 20-ak godina. Mislim da je knjiga Depra Aleksandra Stankovića napravila iskorak koji javno-zdravstvene akcije pokušavaju desetljećima, a i današnjim mladima je lakše priznati da se bore s nečim jer vide svoje uzore koji javno govore o suočavanju s depresijom ili tjeskobom. Tako se i njima olakšava da prepoznaju i priznaju problem, ali i da rješenje potraže na pravoj adresi.

- I sam u uvodu svoje posljednje knjige apeliraš kako ne treba zanemariti brigu o duhu. Pravila koja donosi najbolje je uzeti u ruke i pročitati, no sada nas zanima što bi volio da ostane nasljeđe ove knjige?
Knjiga A što kad se netko naš razboli donosi osnovna pravila za okolinu oboljele osobe. Jer sam prečesto vidio da okolina ima najbolje moguće namjere, ali često ne znaju te namjere provesti u djelo. I onda otežaju nečiju borbu za zdravlje, iako to sigurno ne žele. Zato sam u toj knjizi skupio spoznaje od 20 godina iskustva i osmislio 10 glavnih pravila komuniciranja, i ponešto za one koji žele još više izbrusiti svoje vještine.
A ta knjiga ima zanimljivu sudbinu… Iako mnogima nedostaju te vještine, neće baš lako primiti tu knjigu u svoje ruke jer ne volimo razmišljati o neugodnim situacijama. Ako baš ne moramo. Mislim da će ona biti knjiga koju će ljudi uzimati kad se suoče s takvom situacijom, iako mislim da se ti savjeti odnose na sve krizne situacije. Kako pričati s prijateljicom koja prolazi kroz razvod ili tešku situaciju sa suprugom ili s djecom… Ista su to pravila komunikacije…
A nedavno sam objavio još jednu knjigu koja ne može biti drugačija – Kako kreirati najbolju godinu u životu – 52 ideje za svaki tjedan u godini. Klasična poklon-knjiga, u boji, o svakoj ideji samo dvije stranice i to mi je bilo najizazovnije. Kao što se vidi po ovim dugim odgovorima :).
- Poznato si lice, no javni posao dolazi i s određenom dozom pritiska. Kako ti osobno održavaš mentalnu higijenu?
Zadnjih 5-6 godina našao sam dobru ravnotežu između posla i slobodnog vremena. Prvo, imam privilegiju da mogu odbiti poslove koje ne želim i trebalo mi je “samo” 15 godina radnog iskustva za tu privilegiju. Ali i ne uzimam previše poslova jer mi nije cilj imati što više novaca, nego što više zdravih iskustava. Znaš… kada razgovaram s onkološkim bolesnicama, nijedna nije rekla da žali što nije radila još više ili još bolje napravila onaj izvještaj za 2017. godinu. Ali spominju da su htjele biti hrabrije, da su imale više prostora za svoje snove i strasti, da su jasnije postavljale granice…
To ne znači da ne dajem sve svojim poslovima. I kao pisac i kao predavač i kao voditelj uvijek dajem sve od sebe da napravim posao najbolje što mogu u datom trenutku. Ali uzet ću si slobodno i prije nego što postane nužno. Na primjer, prošli sam tjedan održao predavanje u Opatiji na dm-ovoj konferenciji o ženskom zdravlju, ali sam onda dva dana prije toga proveo na Učki. Sam, spavao u šatoru, i ljepoti divljine… Tako punim baterije i prije nego što se isprazne.


- Pred kamerama uvijek treba imati nasmiješeno lice, no dani nisu uvijek takvi. Ipak, oni koji te poznaju posvjedočit će kako zračiš pozitivom. Kako to uspijevaš? Kako se nosiš s negativnim komentarima?
Za početak, nisam uvijek nasmiješen. U emisiji Kod nas doma obrađujemo sve moguće teme pa kad su neke ozbiljne teme mogu biti i ljut i frustriran i nespretan u izrazi jer me preplave emocije. I ne želim tada glumatati savršeno sabranog voditelja nego želim pokazati emocije koje mi se prirodno jave. Ili kada negdje gostujem kao pisac… Uvijek sam svoj…
Ali generalno jesam nasmiješen i mislim da zračim zdravom pozitivom. Nije to ono klaunovsko smješkanje svemu i svačemu, nego utemeljena radost. Jer je život svet, a ja se trudim živjeti duboko koliko god mogu u datom trenutku. Na primjer današnje sam jutro proveo sa suprugom čitajući prijave Zakladi Ljiljana Pranjić – živi svoje snove koju vodimo s četiri predivne žene, u čast naše preminule prijateljice Ljiljane. I raspisali smo natječaj u kojem ovaj put dijelimo 14.000 eura kojima ćemo realizirati nečije snove. I kako da me to ne razveseli 🙂
Nekima ćemo platiti edukaciju, nekima putovanja, a nekima neke stvari za kojima baš sanjaju… Nije loš način za provođenje nedjelje ujutro.


- Znaš se našaliti kako se tek čini da sve stigneš, no itekako je primjetno da radiš ono što voliš. Je li u tome tajna zadovoljstva? Koje su još tvoje životne radosti?
Definitivno volim ono što radim i radim ono što volim. To ne znači da to i dalje nije rad jer se često čuje ona izjava – Radi ono što voliš pa nećeš imati osjećaj da radiš. Ma hoćeš. Rad je i dalje rad. Ali bez grča, a to je važno. Umjesto da se želudac grči, srce i um se šire u takvim okolnostima. Iskreno, kad netko toliko vremena provede na onkološkim hodnicima nekako se prirodno rodi ideja da se život treba živjeti najintenzivnije moguće. Mislim da si tako povećamo šanse da (p)ostanemo zdravi. Jer život jest svet!
Zahvaljujemo Knjižari Faktura na ustupljenom prostoru za snimanje.
Foto: Anja Kukor