- Kada pogledaš danas na svoju karijeru – na što si najponosniji? A na čemu si zahvalan?
Ponosan sam što sam uspio na svoj način. Moje knjige ne vrijeđaju inteligenciju čitatelja, što znaju raditi knjige iz tog područja, niti javno glumim da sam nešto što nisam. Jer mnogi mi marketinški stručnjaci savjetuju da ne govorim o polarizirajućim temama jer ću tako izgubiti čitatelje pa i lajkove. Ali šutnja nije zlato. Šutnja o ključnim društvenim temama nije zlato. Bolje je izgubiti neke čitatelje, nego obraz! Tako da mi je drago što sam uspio, alina taj način nisam iznevjerio sebe i svoje vrijednosti.
- Već 15-ak godina si čovjek na terenu koji aktivno pomaže oboljelima od raka u nošenju sa svojim izazovima. Težak, plemenit, ali i ispunjujuć zadatak – vjerujemo. Što si osobno najviše naučio iz ovog iskustva?
Sada se već približavamo 20-oj godini te uloge i to je najteža i najlakša uloga u mom životu. Najlakša je jer nemam izbora i jednostavno osjećam da trebam sebe dati tako da budem nečija pratnja u borbi za zdravlje. Naravno da se nikada ne miješam u medicinski dio liječenja jer danas ima i previše Fejs sveznajućih doktora. Ali iskustvo je pokazalo da tijelo ima veću šansu za pobjedom kada je psiha na mjestu i tu vidim svoju ulogu. Do prije nekoliko godina nisam o tome javno govorio, ali onda sam dobio nagradu od Udruge Sve za nju koja pruža psihološku pomoć oboljelima od raka, a kasnije sam i dio iskustava prenio u knjizi (P)ostati zdrav pa je saznao veći broj ljudi.
Sada se već skupilo nekoliko tisuća sati razgovora s oboljelima od raka i praćenja u svim mogućim situacijama i dobio sam drugačiju životnu perspektivu. Iako nisam uz njih naučio kako je život svet, imao sam taj dojam i ranije. Ali se to definitivno potvrđuje iz dana u dan. Od jednog takvog razgovora do drugog…
- Niz crnih događaja posljednjih mjeseci je ukazao kako, usprkos svim nastojanjima, i dalje postoji stigma oko održavanja mentalnog zdravlja. Puno je koraka kako nešto promijeniti, no koji bi bio prvi?
Mislim da smo ipak napravili velike pomake u destigmatizaciji mentalnih poteškoća pa onda i brige za vlastoto mentalno zdravlje. Daleko od toga da je taj posao gotov, ali ipak smo nešto mudriji nego prije 20-ak godina. Mislim da je knjiga Depra Aleksandra Stankovića napravila iskorak koji javno-zdravstvene akcije pokušavaju desetljećima, a i današnjim mladima je lakše priznati da se bore s nečim jer vide svoje uzore koji javno govore o suočavanju s depresijom ili tjeskobom. Tako se i njima olakšava da prepoznaju i priznaju problem, ali i da rješenje potraže na pravoj adresi.
- Pred kamerama uvijek treba imati nasmiješeno lice, no dani nisu uvijek takvi. Ipak, oni koji te poznaju posvjedočit će kako zračiš pozitivom. Kako to uspijevaš? Kako se nosiš s negativnim komentarima?
Za početak, nisam uvijek nasmiješen. U emisiji Kod nas doma obrađujemo sve moguće teme pa kad su neke ozbiljne teme mogu biti i ljut i frustriran i nespretan u izrazi jer me preplave emocije. I ne želim tada glumatati savršeno sabranog voditelja nego želim pokazati emocije koje mi se prirodno jave. Ili kada negdje gostujem kao pisac… Uvijek sam svoj…
Ali generalno jesam nasmiješen i mislim da zračim zdravom pozitivom. Nije to ono klaunovsko smješkanje svemu i svačemu, nego utemeljena radost. Jer je život svet, a ja se trudim živjeti duboko koliko god mogu u datom trenutku. Na primjer današnje sam jutro proveo sa suprugom čitajući prijave Zakladi Ljiljana Pranjić – živi svoje snove koju vodimo s četiri predivne žene, u čast naše preminule prijateljice Ljiljane. I raspisali smo natječaj u kojem ovaj put dijelimo 14.000 eura kojima ćemo realizirati nečije snove. I kako da me to ne razveseli 🙂
Nekima ćemo platiti edukaciju, nekima putovanja, a nekima neke stvari za kojima baš sanjaju… Nije loš način za provođenje nedjelje ujutro.
- Znaš se našaliti kako se tek čini da sve stigneš, no itekako je primjetno da radiš ono što voliš. Je li u tome tajna zadovoljstva? Koje su još tvoje životne radosti?
Definitivno volim ono što radim i radim ono što volim. To ne znači da to i dalje nije rad jer se često čuje ona izjava – Radi ono što voliš pa nećeš imati osjećaj da radiš. Ma hoćeš. Rad je i dalje rad. Ali bez grča, a to je važno. Umjesto da se želudac grči, srce i um se šire u takvim okolnostima. Iskreno, kad netko toliko vremena provede na onkološkim hodnicima nekako se prirodno rodi ideja da se život treba živjeti najintenzivnije moguće. Mislim da si tako povećamo šanse da (p)ostanemo zdravi. Jer život jest svet!
