Đir po gradu s Ammarom Mešićem: Glumac iz serije U dobru i zlu naše je novo najdraže TV lice
Otkad je krenula s emitiranjem na Novoj TV, domaća serija U dobru i zlu uživa veliku gledanost. Jedno od lica iz serije koje gledatelje osvaja autentičnošću i šarmom je lik Kašmir Srića kojeg je utjelovio glumac Ammar Mešić. Iako nikada nije planirao glumačku karijeru, sudbina ga je spontao uvela u ovaj svijet, što je s vremenom preraslo u strast i poziv. Povodom Movembera kada na Journalu donosimo priče s inspirativnim muškarcima koji nam svima mogu biti uzori, prošetali smo Zagrebom s Ammarom i pričali o njegovom glumačkom početku, izazovima koje je savladao, ali i anegdotama sa seta U dobru i zlu koje pokazuju da se iza ozbiljnih scena krije prava mala obitelj.
Za početak, predstavi se onim čitateljima koji te ne znaju. Tko je Ammar Mešić?
Ammar Mešić pokušava biti i dalje ona osoba koja je bila i prije 10-15 godina. I ono kako gledam na sebe, da sam apsolutno jedan Ammar Mešić koji potiče iz Prijepolja, koji je studirao u Nišu, završio u Beogradu, tj. živio u Beogradu, a onda su mi život i sudbina donijeli na kratko Beč, a evo i Zagreb i nadam se da će ovaj Zagreb potrajati. Trudim se da i dalje budem normalan, da se čujem sa svojim društvom, da nemam neke velike prohtjeve, osoba sam koja voli putovati, ne volim monoton život, volim biti organiziran i trudim se biti organiziran, ali to mi u posljednje vrijeme iskreno i ne uspijeva i onda zbog toga sam onako malo i nervozan. Ali eto, nekako mislim da sam i trudim se da biti normalan i samo živjeti svoj život onako kako mislim da treba i da se borim za neke pravde i naravno ne želim nikoga povrijediti niti nekome učiniti neko zlo. Tako da, trudim se da biti dobra osoba.
Kako je započeo tvoj glumački put? Jesi se oduvijek vidio kao glumac?
Pa nisam se nikad iskreno vidio kao glumac i dandanas se nekako ne vidim kao glumac, ali opet, Bog i sudbina su mi dodijelili tu profesiju, pa je u mom životu sve tako bilo spontano i slučajno, pa je tako i ta gluma. Ja sam oduvijek želio biti profesor srpskog jezika i književnosti, jer mi je mama učiteljica i negdje tamo s bakine strane su mi svi neki učitelji i profesori, djed mi je bio profesor tjelesnog. Tako da sam i ja htio biti u tim nekim vodama. Međutim, od malena i u vrtiću, pa u osnovnoj, kasnije i u srednjoj školi, uvijek sam išao na ta recitatorska natjecanja, na školice glume, odnosno glumačke sekcije u osnovnoj školi. Kao dijete u vrtiću sam uvijek ja bio taj koji je glumio neke životinjice i pjevao pjesmu Djedu Mrazu.
Gluma je nekako uvijek bila uz mene i pored mene, ali da sam ja sam birao, vjerojatno bih izabrao fakultet za Srpski jezik i književnost. Međutim, umiješala se Tanja Jovanović, glumica iz Užica, koja je režirala dvije amaterske predstave u Prijepolju. I, eto, predložila je da me spremi za fakultet dramskih umjetnosti, a ja tad sa 16 godina apsolutno ne znam ni što je fakultet, ni što to znači, ali mi je sve to bilo jako zanimljivo. Pogotovo ako upišem fakultet, onda više neću živjeti sa svojima, bit ću slobodan čovjek itd. Razmišljao sam kako tinejdžeri razmišljaju. I eto, upisao sam faks i studirao sam u Nišu. Iskreno sad iz ove pozicije nisam siguran koliko mi je bilo pametno i ispravno sa 16 godina upisati faks. Ali eto, sve se događa s razlogom i u pravo vrijeme, tako da vidjet ćemo još kroz život je li to sve kako treba.
Koje su bile ključne prekretnice u tvom glumačkom putu koje su te dovele do uloge Kašmira Sriće? Kako si se osjećao kada si saznao da si dobio ulogu?
Iskreno ne znam točno što je odgovor na ovo pitanje, ali mogu odgovoriti da sam se osjećao jako sretno i zadovoljno. Na kastinzima sam bio 3-4,5 puta, što online, odnosno slao sam self-tape, što dolasci iz Beograda za Zagreb, pa kasnije iz Beča za Zagreb. Svaki put sam se trudio da i produkcija, i redatelji, pa i kolege glumci, da budem dobar, da budem solidan. I smatram da su negdje taj moj talent i želja za radom presudili da se vratim glumačkim vodama poslije turbulentnog perioda u mojem životu. Vjerojatno su to ključni ljudi prepoznali i dodijelili mi ulogu i zaista sam bio jako sretan i počašćen što mogu širiti svoj rad, upoznati neke nove kolege u novoj državi, u novom gradu itd.
Trenutno snimate i nove epizode serije. Kakva je atmosfera na setu i što ti se najviše sviđa u vezi U dobru i zlu?
Da, snimamo nove epizode. Ne znam više ni koliko puta sam ovo ponovio i rekao u tko zna kojem intervju do sad, ali ja se zaista osjećam jako, jako lijepo i jako, jako prihvaćeno. I zaista, onako, svaki dan s radošću odem na posao i rado se družim s kolegama i privatno, a i na setu, tako da negdje i to što se privatno družimo i volimo, pogotovo mi mlađi, negdje dovodi do sreće na radu, a i samog uspjeha u seriji. Tako da mi se najviše sviđa zapravo rad s kolegama gdje kažemo da smo jedna velika obitelj. A naravno, s druge strane, ja jako cijenim i poštujem sami odnos produkcije prema glumcima. Radimo u najsuvremenijem studiju, sve je novo, sve je lijepo, sve je čisto, sve je uredno. Ljudi su jako organizirani i to mi se baš sviđa.
A što te privuklo tvom liku?
Pa ne znam je li on mene privukao ili sam ja njega privukao, mislim da je ljubav obostrana. Koliko sam ja želio zaigrati, ne poznavajući tada još uvijek lik Mire, toliko je vjerojatno Miro bio spreman da se dodijeli meni. Ono što me privlači je to što je Miro onako jako, hajmo reći čistog srca, čiste duše, koji se bori za neku pravdu i koji će zaista učiniti sve da drugim osobama bude lijepo i da se pritom i on osjeća lijepo, ali čak je spreman i da drugi ljudi budu sretni na uštrb njegove neke sreće i zadovoljstva. Sretan je kad zapravo vidjeti da su drugi ljudi sretni. Ta njegova borba za ljubav, to je nešto što mi se jako sviđa. Sviđa mi se taj moment rada, završetka fakulteta pošto se bavi građevinom. I ne znam, cjelokupno, Miro kao lik mi se jako sviđa, volio bih da i ja budem takav, ali se ja ipak malo razlikujem.
Serija je odmah po izlasku postala dosta popularna, a obožavateljice te posebno vole. Kako doživljavaš reakcije publike na seriju i na Kašmira?
Iskreno, nemam nešto puno vremena sad za izlaske i da sjedim po kafićima i ispijam kave, ali evo, prije možda dva tjedna bili su mi kolege iz Beograda u posjeti, pa sam uspio iskombinirati da se vidim s njima, i onda smo tako šetali po centru Zagreba, ja sam ih vodio svuda, i tek sam zapravo tad shvatio koliko je serija popularna. U 5-6 sati u gradu dok smo šetali i obilazili, sigurno mi je, bez pretjerivanja, prišlo dvadesetak ljudi različitih dobi, od 7 do 77 godina, prilazili su da se slikaju i da pohvale seriju. I onako, baš mi je bilo drago i zapravo nisam bio svjestan koliko je popularna serija do tad. I stvarno mi je drago biti dio takve ekipe. Doživljavam reakcije pozitivno i drago mi je što publika, (Jakovu se neće to svidjeti, odnosno Tomi) nekako više voli Miru zato što je Miro zaista dobar dečko i ono sam već jednom rekao, Miro je dečko kojeg bi svaka mama za zeta uzela. Što znači da ljudi ipak prepoznaju dobrotu i da većina ljudi na ovom svijetu prepoznaju dobro, i to mi je stvarno onako baš drago.
Trenutci sa seta koje viđamo po društvenim mrežama daju dojam da je riječ o prijateljskoj i obiteljskoj atmosferi. Postoji li neki omiljeni trenutak ili anegdota behind the scenes, a da ih možeš podijeliti s nama?
Da, već sam rekao, stvarno smo ekipa, počevši od Ksenije Pajić i Žarka Radića, naši najstariji članovi, koji su meni jako komični i jako su mi karizmatični, pa sve do Filipa Juričića koji, ja to njemu svaki put govorim, da mi je jako smiješan i non stop se smijem njegovim forama, zaista me od srca nasmije. Stvarno živimo taj neki obiteljski život na setu. Anegdota koja se dogodila nedavno je ta da sam čitao scenarij gdje imam scenu s Filipom Juričićem, i sad u tekstu ja govorim Filipu da imamo tu jednu doktoricu u Houstonu, gdje će on ići na liječenje. Međutim, kako vi strane riječi i imena stranih gradova pišete u originalu, ja sam to pročitao „ideš u HOUSTON“. Filip se počeo smijati, zato što mi u Srbiji nemamo te originale, nego bismo Houston napisali H-J-U-S-T-O-N, a vi pišete Houston. Kako sam ja pročitao Houston, Filip se počeo smijati, ja sam se počeo smijati, i to nam je jedna anegdota koje sam se sjetio. I generalno, ima tih anegdota i zezanja s ekavicom i ijekavicom, pa sam umjesto meso rekao „mjeso“, umjesto sve sam rekao „svije“. Nije toliko često, ali ubacim „bre“, kad se npr. iznerviram u nekoj sceni pa mi izleti to „bre“. Ali, eto, nadam se da vam se nešto svidjelo.
S obzirom na to da smo u studenom u kojem obilježavamo Movember, odnosno pažnja se skreće na zdravlje muškaraca, što za tebe znači biti muškarac u današnjem društvu?
Muškarac u današnjem društvu znači svašta, znači sve! Jaka i stamena osoba koja čvrsto stoji na svojim nogama, koji će dignuti glas protiv nepravde, koji će štititi žene, koji će štititi i prava muškaraca i prava žena, koji će se gnušati nasilja, koji će naravno ako želi brinuti i o sebi, o fizičkom i o psihičkom izgledu. Za mene je to muškarac, netko tko radi na sebi i koji će na sve moguće načine pomoći drugim osobama. Naravno, ako pričamo o zdravlju, zdravlje je isto jako važna stvar, kako fizičko, tako i psihičko.
